Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1121/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja JM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-55/2024-8 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-55/2024-8 od 21. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 320-50- 3542153, koji je dana 28. lipnja 2006. sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 i tužitelja JM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i istoga dana solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod br. OU-836/2006-1, a koja odredba glasi: „3.

/treće/ NAKNADA: 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 da tužitelju JM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od ukupno 547,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 3. srpnja 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69 da tužitelju JM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 477,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno da pobijanu odluku ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 320-50-3542153 od 28. lipnja 2006. koja se odnose na obradu kredita, kao i zahtjev za isplatu s tog osnova u iznosu od 547,58 EUR sa pripadajućim kamatama.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. To što je sud pogrešno primijenio odredbu članak 461.a ZPP ne utječe na zakonitost presude, jer su u postupku izvedeni svi dokazi kako po prijedlogu tužitelja tako i po prijedlogu tuženika.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je između stranaka nesporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj 320-50-3542153 28. lipnja 2006. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju novog vozila Toyota u kunskoj protuvrijednosti od 27.043,68 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,20%,

- da nije sporno da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita i da je prilikom isplate/korištenja kredita tužitelju 3.7.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 892,44 CHF(3,30%) od iznosa kredita sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, što je prema arhivi tečajne liste na dan 3.7.2006. predstavljalo protuvrijednost 547,58 EUR,

- da nije sporno niti da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit 31.7.2013.

- da iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 24.3.2006. do 30.6.2006. proizlazi da se naplaćuje trošak obrade i osiguranja kredita ovisno o Modelu osiguranja kredita te da je naplata jednokratna, prilikom korištenja kredita,

- da je sud prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan, s obzirom da je isti iskazivao neposredno uvjerljivo,

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi,

- da je tuženik u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kredita o pravu na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo pa da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koju je naplatio/ustegnuo od iznosa odobrenog kredita 3.7.2006.,

- da tuženik nije dokazao, niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti te odredbe, a ništetnost te odredbe da je utvrđena upravo ovom presudom, to da zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još da nije niti počeo teći,

- da odredba iz članka 3. nije sročena jasno i razumljivo, da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pa da je sud utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni/ustegnuti iznos po tom osnovu odnosno iznos od 547,58 EUR a imajući u vidu čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a), te čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Između stranaka da nije bilo sporno koliko i kada je tužitelju ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime jednokratne naknade za obradu kredita, a kako to proizlazi iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja na listu 19 spisa. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužitelju da su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana kada mu je navedena naknada ustegnuta, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem pa da je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose na naknadu obrade kredita.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe vezane za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja automobila. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za obradu kredita. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao, pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o jednokratnoj naknadi za obradu kredita niti je tuženik informirao tužitelja o tome koje se konkretno usluge i trošak podmiruje i u kojoj visini, a tužitelj nije imao izbora prihvatiti ili ne spornu odredbu, niti je tuženik dokazao koje je stvarne troškove tužitelj podmirio spornom naknadom za obradu kredita.

15. Nadalje pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, iz same sporne odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita, niti je tužitelju to objašnjeno prije i prilikom sklapanja Ugovora. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi ga tuženik ugovorio u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastao, pa kako tuženik za svoje navode o trošku obrade kredita nije dao dostatne i valjane razloge, jer i u žalbi općenito navodi da je riječ o troškovima koje je tuženik imao pri zaključenju kredita, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovorenu naknadu obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

16. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za obradu kredita. Međutim, kada ih ugovaraju, tada o tim odredbama moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

17. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetne odredabe ugovora te činjenica kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti naknadnu za obradu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.

18. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 547,58 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 3. srpnja 2006. tj. od dana dospijeća pa do isplate.

19. Naime, protivno prigovorima žalitelja, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio predmetni iznos, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje po stjecanju bez osnove u smislu odredbe . 1115. ZOO, a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

20. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor zastare, a imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

21. Također je pravilna i odluka o trošku postupka koja je valjano zasnovana na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 dalje Tarifa) a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom. Dakle sud je kod utvrđenja visine troška u postupku vodio računa o osnovu i visini zahtjeva, odnosno uspjehu stranaka u postupku, kao što je pravilno tužitelju dosuđen i trošak objave presude a sukladno Tbr. 9.3 Tarife-istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., pa se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

22. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi.

U Splitu, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac