Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1397/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćn ici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1789/2025-9 od 10. travnja 2026., dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1789/2025-9 od 10. travnja 2026., u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke p resude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1789/2025-9 od 10. travnja 2026. i to u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 131,64 eura, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od presuđenja u prvostupanjskom postupku 10. travnja 2026. do isplate.

III Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1789/2025-9 od 10. travnja 2026. i to u dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 131,64 eura do iznosa od 227,05 eura (dakle za razliku od 95,41 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 13. Ugovora o kreditu, broj 9018077827, sklopljenog 11. veljače 2014., između tužitelja i tuženice kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita; u točki II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 75,60 eura s osnove naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom koja teče od dana 24. veljače 2014. do isplate; u točki III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 227,05 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2026. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP). Žalitelj MJ u žalbi posebno ističe žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a. Tuženica predlaže da se predmetna presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu s osnove naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom koja teče od naplate naknade do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a. Naime, izreka pobijane presude je razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je 11. veljače 2014. sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, kojim je tuženica odobrio tužitelju kredit u iznosu od 4.200,00 eura po srdnjem tečajku za euro tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita,

- da iz odredbe članka 13. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,80 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 75,60 eura naplaćena 24. veljače 2014.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu koji mu je bio potreban za popravak osobnog automobila nakon prometne nesreće, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen pa da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, da je pročitao Ugovor o kreditu i da je vidio da piše da treba platiti 1,80% od iznosa kredita na ime obrade kredita, ali da mu ta odredba nije bila jasna niti pojašnjena od djelatnika banke te da je smatrao da će mu se isplatiti iznos od 4.200,00 eura no da su mu isplatili manji iznos, umanjen za ulaznu naknadu.

9. Navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

11. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., 46/07., 79/07., 89/09., 75/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07), a ne Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14., dalje: ZZP/14), s obzirom na to da je Ugovor o kreditu sklopljen 11. veljače 2014., dok je ZZP/14 stupio na snagu 8. travnja 2014. godine. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud pogrešno se pozvao na odredbe ZZP/14, no navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

12.2. Odredom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. je propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je to dužan dokazati.

12.3. Prema odredbi članka 100. i 101. stavak 1. ZZP/07, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12.4. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Uzimajući u obzir da je cijeli Ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženice pa tako i odredba iz članka čl. 13. Ugovora o nenamjenskom kreditu i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj odredbi, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je njome tužitelj stavljen u poziciju da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da je imala troškove od 1,80 % od iznosa kredita niti na što se naknada odnosi.

14.1. Dakle, tuženica koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokaza la opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, tu odredbu nametnula tužiteljici tužitelju bez mogućnosti pregovaranja (što proizlazi iz iskaza tužitelja), nepošteni stjecatelj od trenutka kada je stekla spornu naknadu.

14.2. Budući se o odredbama ugovora kreditora, ovdje tuženice, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, ne može pojedinačno pregovarati, znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odredba članka 13. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 96. st.1. ZZP/07, a koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke i da se prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Iz toga proizlazi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogla predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelu savjesnosti i poštenja.

17. Nadalje, u konkretnom slučaju uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi vezano uz obradu kreditnog zahtjeva koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Osim toga, tuženica u ovom postupku nije dokazala koji troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o nenamjenskom kreditu.

18. Stoga, kako se ugovornoj odredbi iz članka 13. nije pojedinačno pregovaralo, kako je bila unaprijed formulirana od strane tuženice i kako tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženica nije dokazala da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužna dokazati u smislu odredbe članka 96. stavak 4. ZZP/07, to nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ovu odredbu.

19.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove prema odredbi članka 1111. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO). Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

19.2. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 75,60 eura koji je tuženici isplatio na temelju ništetne odredaba Ugovora o kreditu, čija visina među parničnim strankama nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužen icu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća, odnosno od uplate do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20.1. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke utvrdio ništetnom i na temelju odredbi članaka 1111. i 1115. ZOO/07 u točci II. izreke naložio tuženici vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 13. Ugovora o kreditu u iznosu koji nije posebno osporavan i s kamatom od dana kad je taj iznos primio (24. veljače 2014.) do dana vraćanja. Tuženica je nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primila na temelju nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila.

20.2. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

21. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženice koji su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a koja su suprotna pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

22. Slijedom navedenog, trebalo je odlučiti kao u točki I izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.

23.1. Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška te je u točki III. izreke prvostupanjske presude naložio tuženici da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 227,05 eura.

23.2. Prvostupanjski sud je dosudio tužitelju parnični trošak na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, primjenjujući pri tom Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa). Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prema vrijednosti predmeta spora od 75,60 eura obračunavao parnični trošak zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik, za svaku pojedinu radnju, primjenjujući Tbr. br. 8. i 9., u vezi s Tbr. br. 1. t. 1. Tarife. Tako je tužitelju određen slijedeći trošak: za sastav tužbe 50,00 eura (25 bodova ), za sastav obrazloženog podneska od 12. veljače 2026. iznos od 50 ,00 eura, za zastupanje na ročištu od 18.3.2026. iznos od 50,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 25 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura, što je sve prvostupanjski sud zbrojio i uvećao za 25% PDV-a (Tbr. 46.) te je dobio iznos od 227,05 eura.

24. Tuženica je u pravu kada u žalbi tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu Tbr. br. 7. t. 9. Tarife. Naime, ovom je odredbom propisano kako za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura (kao što je u predmetnom slučaju) neovisno o odredbi Tbr. br. 7. t. 1., ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. br. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova.

25.1. Slijedom navedenog razvidno je kako je tužitelj imao trošak zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik u iznosu od 50 bodova. Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (Tbr. br. 54. Tarife) te uzimajući u obzir trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. br. 46. Tarife) proizlazi da trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku koji je odvjetnik za cijeli prvostupanjski postupak iznosi 125,00 eura.

25.2. Stranka je dužna platiti sudsku pristojbu na tužbu, a na temelju odgovarajućih odredbi Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18. i 51/23.) te odredbi Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.). Tužitelj je platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 eura.

25.3. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je ukupan parnični trošak tužitelja 131,64 eura, a ne 227,05 eura kako je odlučio prvostupanjski sud u sada pobijanoj odluci pod točkom III.

25.4. Uzgred je za reći, da se PDV ne obračunava na sudsku pristojbu kod obračunavanja parničnog troška. Da je to tako, proizlazi iz Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18., 1/19., 1/20., 138/20., 1/21., 73/21., 41/22., 133/22., 43/23., 1/24., 39/24., 16/25., 68/25., 11/26., 35/26.) koji ne navodi obvezu obračuna PDV-a na sudske pristojbe, što znači da se one ne smatraju oporezivim događajem za PDV.

26. Stoga je djelomično odbijena žalba tuženice kao neosnovana te djelomično potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke prvostupnjske presude i to u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 131,64 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, a ovo pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a te je odlučeno kao u točci II. drugostupanjske presude.

27. Odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude je djelomično preinačena preko dosuđenog iznosa od 131,64 eura do iznosa od 227,05 eura (dakle za razliku od 95,41 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a ovo pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP-a te je odlučeno kao u točci III. drugostupanjske presude.

28. Tuženica zahtjeva da joj tužitelj naknadi trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe - 30 bodova (Tbr. br. 10. t. 3. Tarife) što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. br. 54. Tarife) i uvećano za 25% PDV -a (Tbr. br. 46. Tarife) daje iznos od 75,00 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu prema odluci suda.

29. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan . Naime, odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 2., u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a, budući je tuženica uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, dok je u odnosu na glavnu stvar njezina žalba odbijena kao neosnovana, pa joj ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka. Stoga je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točci IV. drugostupanjske presude.

U Splitu, 3. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi