U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Nade Horvatović i sutkinje Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. KS, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 17. lipnja 2024., broj: Pp-2749/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. KS kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. JS obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 17. lipnja 2024., broj: Pp-2749/2024-6, proglašen je krivim okr. JS da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 30,00 eura.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik po branitelju, odvjetniku Mihovilu Joviću, s prijedlogom da se ista usvoji.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenik u žalbi navodi kako iz izreke pobijane presude proizlazi kako je u postupku dokazano da je okrivljeni prema oštećenoj počinio psihičko nasilje koje je kod iste izazvalo uznemirenost, te ekonomsko nasilje, dok okrivljenik smatra kako takav stav suda nije točan, odnosno kako ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Nadalje, ističe kako prvostupanjski sud u obrazloženju priznaje kako dokazi izvedeni pred sudom prvog stupnja ne upućuju da bi okrivljeni ostvario biće prekršaja koji mu se stavlja na teret, ali donosi presudu jer je stekao uvjerenje da se u konkretnom slučaju radi o nasilju u obitelji, a takvo donošenje presude na temelju uvjerenja okrivljenik smatra da je suprotno načelu krivnje, odnosno da je suprotno s temeljnim postulatom kako se nitko ne može proglasiti krivim za djelo koje nije počinio. Ističe kako sud treba uzeti u obzir činjenicu da je oštećena neblagonaklono ušla u stan okrivljenika tražeći od istog novac, pa je time izazvala cjelokupnu situaciju između okrivljenika i oštećene. U tome smislu ukazuje na to da se okrivljenik branio od oštećene.
6. U odnosu na navod okrivljenika kako sud nije utemeljio svoju odluku na dokazima te kako je i sam u obrazloženju naznačio kako dokazi izvedeni pred njime ne upućuju da je okrivljeni postupao na navedeni način, ali da donosi osuđujuću presudu jer je ostao u uvjerenju da se u konkretnom slučaju ipak radi o nasilju u obitelji, ovaj sud ističe kako je takav žalbeni navod neosnovan i ne proizlazi iz stanja spisa. Naime, upravo suprotno navodima okrivljenika, sud obrazlaže kako je na temelju svih izvedenih dokaza (saslušanja okrivljenika, oštećene, provedenog suočenja u kojem je okrivljenik izjavio kako potvrđuje sve navode oštećene kojima ona detaljno opisuje događaj kako je naveden u činjeničnom opisu prekršaja za koji se okrivljenik tereti, te materijalne dokumentacije u koju je izvršio uvid) zaključio da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret optužnim aktom. Dakle, sud je proveo dokazne radnje u cilju pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a okrivljenik je prilikom suočenja i potvrdio navode kojima se tereti, a takvo njegovo priznanje prilikom suočenja odgovara činjenicama koje proizlaze iz svih prethodno izvedenih dokaza. Pritom je važno naglasiti kako je okrivljenik u prvostupanjskom postupku prvenstveno iznio obranu kojom poriče počinjenje, a nakon provedenog suočenja odustaje od iste i potvrđuje navode oštećene, da bi sada u žalbi ponovno iznosio suprotne navode, što upućuje da isti imaju za cilj izbjegavanje prekršajnopravne odgovornosti i to ukazujući na manjkavost utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je činjenično stanje, po stavu ovoga suda, pravilno i potpuno utvrđeno. U tome smislu, nije točno da je ovakvo utvrđenje suprotno načelu krivnje, jer iz rezultata prvostupanjskog postupka zaista i proizlazi da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret optužnim aktom i to savjesnom ocjenom dokaza koji su doveli do stupnja vjerojatnosti koji se traži za donošenje osuđujuće odluke.
6.1. Glede navoda da je oštećena svojim ponašanjem izazvala predmetnu situaciju jer je neblagonaklono ušla u stan, pa okrivljenik nije imao izbora doli braniti se, ovaj sud ističe kako ovako izneseno ukazivanje na nužnu obranu nije osnovano. Naime, člankom 18. stavkom 2. Prekršajnog zakona propisano je da je nužna obrana ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Dakle, potrebno je da postoji realan i objektivan protupravni napad koji je istodoban ili izravno predstojeći. Neblagonaklon ulazak supruge u stan ne može se tumačiti kao napad u smislu ovoga instituta, pa samim time nije ostvaren osnovni uvjet za nastupanje nužne obrane, jer se okrivljenik nije imao od čega braniti. U tome smislu, a i uzevši u obzir rezultat cjelokupnog provedenog postupka (osobito dijela u kojem okrivljenik odustaje od obrane i potvrđuje navode supruge koji negiraju ovakvu konstrukciju) ovakav žalbeni navod je po mišljenju ovoga suda, usmjeren na izbjegavanje prekršajnopravne odgovornosti.
7. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj kazni zatvora, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
9. Po ocjeni ovog suda, imajući na umu da je okrivljenik prekršajno osuđivan te da je iz činjeničnog opisa razvidno da je okrivljenik u počinjenju prekršaja pokazao ustrajnost i da postoji veća kriminalna količina, izrečena novčana kazna po prvostupanjskom sudu, a koja predstavlja poseban zakonski minimum propisanog raspona novčane kazne, primjerena je stupnju krivnje i opasnosti počinjenog prekršaja, pa je ovaj sud otklonio bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. S obzirom da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, niti uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.
11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. lipnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za: spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
