Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1872/2023-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke višeg sudskog savjetnika Tomislava Vukmana, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koje zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7891/2019-56 od 3. svibnja 2023., 1. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7891/2019-56 od 3. svibnja 2023, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 670,83 eura/ 5.054,36 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 6,81 eura/ 51,33 kune od 31. ožujka 2008.

- na iznos 6,65 eura/ 50,07 kuna od 30. travnja 2008.

- na iznos 6,58 eura/ 49,57 kuna od 31. svibnja 2008.

- na iznos 6,66 eura/ 50,18 kuna od 30. lipnja 2008.

- na iznos 6,54 eura/ 49,28 kuna od 31. srpnja 2008.

- na iznos 6,55 eura/ 49,32 kuna od 31. kolovoza 2008.

- na iznos 6,62 eura/ 49,86 kuna od 30. rujna 2008.

- na iznos 7,16 eura/ 53,92 kune od 31. listopada 2008.

- na iznos 6,80 eura/ 51,20 kuna od 1. prosinca 2008.

- na iznos 9,32 eura/ 70,25 kuna od 31. prosinca 2008.

- na iznos 9,41 eura/ 70,93 kune od 31. siječnja 2009.

- na iznos 9,46 eura/ 71,24 kune od 28. veljače 2009.

- na iznos 9,34 eura/ 70,39 kuna od 31. ožujka 2009.

- na iznos 12,57 eura/ 94,71 kunu od 30. travnja 2009.

- na iznos 12,34 eura/ 92,97 kuna od 31. svibnja 2009.

- na iznos 12,17 eura/ 91,68 kuna od 30. lipnja 2009.

- na iznos 12,21 eura/ 92,02 kune od 31. srpnja 2009.

- na iznos 12,30 eura/ 92,70 kuna od 31. kolovoza 2009.

- na iznos 12,30 eura/ 92,64 kune od 30. rujna 2009.

- na iznos 12,21 eura/ 91,96 kuna od 2. studenog 2009.

- na iznos 12,38 eura/ 93,24 kune od 30. studenog 2009.

- na iznos 12,51 eura/ 94,27 kuna od 31. prosinca 2009.

- na iznos 12,71 eura/ 95,74 kune od 31. siječnja 2010.

- na iznos 12,66 eura/ 95,40 kuna od 1. ožujka 2010.

- na iznos 12,98 eura/ 97,77 kuna od 1. travnja 2010.

- na iznos 12,88 eura/ 97,02 kune od 30. travnja 2010.

- na iznos 12,97 eura/ 97,75 kuna od 31. svibnja 2010.

- na iznos 13,49 eura/ 101,64 kune od 30. srpnja 2010.

- na iznos 13,65 eura/ 102,81 kunu od 31. srpnja 2010.

- na iznos 13,99 eura/ 105,43 kune od 30. rujna 2010.

- na iznos 13,71 eura/ 103,33 kune od 29. listopada 2010.

- na iznos 14,32 eura/ 107,90 kuna od 30. studenog 2010.

- na iznos 14,32 eura/ 107,90 kuna od 30. studenog 2010.

- na iznos 15,11 eura/ 113,87 kuna od 31. prosinca 2010

- na iznos 14,55 eura/ 109,64 kune od 31. siječnja 2011.

- na iznos 14,77 eura/ 111,27 kuna od 28. veljače 2011.

- na iznos 14,52 eura/ 109,38 kuna od 31. ožujka 2011.

- na iznos 14,56 eura/ 109,72 kune od 30. travnja 2011.

- na iznos 15,62 eura/ 117,72 kune od 31. svibnja 2011.

- na iznos 15,73 eura/ 118,50 kuna od 30. lipnja 2011.

- na iznos 16,61 eura/ 125,18 kuna od 31. srpnja 2011.

- na iznos 16,16 eura/ 121,75 kuna od 31. kolovoza 2011.

- na iznos 15,66 eura/ 117,99 kuna od 30. rujna 2011.

- na iznos 15,61 eura/ 117,59 kuna od 31. listopada 2011.

- na iznos 15,57 eura/ 117,30 kuna od 30. studenog 2011.

- na iznos 129,81 eura/ 978,03 kune od 16. prosinca 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana." ,

dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.259,30 eura/ 9.488,19 kuna u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu usvojiti žalbu, te preinačiti pobijanu presudu na način da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev, te naložiti tuženiku snošenje prouzročenih troškova postupka, podredno da presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak „uz jasnu uputu o pravnim stajalištima i smjeru utvrđenja činjeničnog stanja“.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom pobija žalbene navode, predlažući drugostupanjskom sudu odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, riječ je o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga ZPP-a. Navedeno među ostalim, znači da se u ovim sporovima žalba ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 670,83 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu broj 016-729/2007 od 22. listopada 2007. (dalje: Ugovor o kreditu)

6. Nije sporno da su stranke 22. listopada 2007. sklopile spomenuti Ugovor o kreditu, te da je kredit u cijelosti otplaćen.

6.1. Sporno je u ovoj fazi postupka, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ima li predmetni ugovor karakter potrošačkog ugovora, te je li nastupila zastara.

7. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj u tužbi u bitnom naveo kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.318,00 CHF, ističući sadržaj odredbe čl. 6 predmetnog ugovora, prema kojoj tužitelj dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, izričito navodeći da je takva odredba ništetna, te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je ista unesena na inicijativu banke, na čiji sadržaj isti nije mogao utjecati, ukazujući pritom na sadržaj presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., smatrajući da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,60%

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je banka odobrila korisniku kredita potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, dok iz zahtjeva za kredit za kupovinu motornog vozila proizlazi da je kao model kreditiranja navedeno "TAXI"

- da je u svom iskazu tužitelj naveo kako je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog vozila, koje je koristio je za osobne potrebe i to za vožnju djece u školu i u vrtiće, za otići na more i s mora, a za taksi ga je koristio možda 6 sati na dan, maksimalno 4-5 dana u tjednu, ne više zbog ženine bolesti, kao i da mu je do mirovine vožnja taksijem bila jedini izvor prihoda

8. Obrazlažući presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, prvostupanjski sud u bitnom navodi kako predmetni ugovor nije potrošački ugovor, a da tužitelj nije potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/07, dalje ZZP), jer veza između predmetnog ugovora i profesionalne djelatnosti pružanja usluga prijevoza nije marginalna i zanemariva, obzirom da je tužitelju do odlaska u mirovinu jedini izvor prihoda bila vožnja taksijem, a automobil je koristio za obavljanje profesionalne djelatnosti pretežiti dio tjedna skoro cijelo radno vrijeme. S tim u vezi ističe i da je osnovan prigovor zastare tuženika , obzirom da je najstarije utuženo potraživanje isplaćeno u prosincu 2011., dok je tužba podnesena 12. lipnja 2019., pa da je protekao petogodišnji zastarni rok. Slijedom navedenog, temeljem spomenutih utvrđenja prvostupanjski sud izričito navodi da stoga nije ni analizirao druge dokaze.

9. U žalbi tužitelj prije svega navodi da je pretežita svrha predmetnog ugovora bila potrošačka, no kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, a takvi navodi predstavljaju osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, što sukladno ranije citiranim odredbama nije dopušteno, a koje činjenično stanje ni ovaj sud nije ovlašten preispitivati.

10. Međutim, osnovano žalitelj ističe da je ostala neraspravljena ništetnost sporne ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu prema općim odredbama obveznog prava.

11. Naime, tužitelj je već u tužbi naveo da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tipskog ugovora kojom je banci omogućena jednostrana promjena kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, pri čemu o sadržaju te odredbe stranke nisu pojedinačno pregovarale, dok i sam sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Pritom je za navesti kako sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, već činjeničnim supstratom na kojem se zahtjev temelji.

12. Stoga je prvostupanjski sud, neovisno o tome ima li tužitelj status potrošača ili ne, bio dužan ispitati postoje li pretpostavke ništetnosti sporne ugovorne odredbe u smislu odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, te čl. 322. st. 1. ZOO-a.

13. Iz navedenih razloga preuranjen je i zaključak prvostupanjskog suda o zastari tražbine, jer odluka o tome ovisi o prethodnoj ocjeni je li sporna ugovorna odredba ništetna, a time i o eventualnoj primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare restitucijskih zahtjeva u slučaju ništetnosti ugovora.

14. S obzirom da je pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, istu je valjalo primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pritom je vezano za navode tuženika iz odgovara na žalbu za odgovoriti da se upravo vraćanjem predmeta na ponovno suđenje omogućuje utvrđenje svih odlučnih okolnosti relevantnih za ocjenu ništetnosti sporne ugovorne odredbe prema općim pravilima obveznog prava, te se time izbjegava donošenje tzv. presude iznenađenja.

15. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će, uvažavajući primjedbe ovog drugostupanjskog suda, cjelovito raspraviti odlučne činjenice te donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Split, 1. lipnja 2026.

SUTKINJA

Andrea Boras-Ivanišević