REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU
Zadar, Plemića Borelli 9
Poslovni broj: 18 Kž-202/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Hrvoja Viskovića, kao predsjednika vijeća, te Sandre Radanović i Ivana Markovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Horvat, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog RB, zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-24/2025 od 28. siječnja 2026., temeljem čl. 474. a. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci je okrivljenika RB na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 oslobodio od optužbe da bi počinio kaznena djela protiv zdravlja ljudi-neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i omogućavanjem trošenja droga iz čl. 191. st. 1. KZ/11. uz primjenu čl. 51. i 52. KZ/11.
1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08 padaju na teret proračunskih sredstava ovog suda.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. ZKP/08), s prijedlogom da županijski sud kao drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu te uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da istu preinači na način da donese osuđujuću presudu.
3. Odgovor na žalbu je podnio je okrivljenik putem braniteljice Ane Trošelj, odvjetnice u Rijeci, te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.
4. Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetniku u Zadru na dužno razgledanje, a sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.
5. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći kako zaključak koji je iznio prvostupanjski sud u pogledu razloga za donošenje oslobađajuće presude ne slijedi iz provedenih dokaza. U suštini žalitelj samo drugačije analizira provedene dokaze, odnosno iskaz svjedoka ĐB, te svjedoka PB, međutim isti svojim navodima, sada u ponovljenom postupku, nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je ono pravilno i potpuno utvrđeno glede kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i čl. 191. st. 1. KZ/11, za koje je okrivljenik oslobođen od optužbe.
5.1. Naime, takvim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda koji je za svoju odluku dao jasne, argumentirane, provjerljive i logične razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, nakon što je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, analizirao sve provedene dokaze, te iste doveo u vezu sa obranom okrivljenika, s pravom je zaključio kako nije na nedvojben način utvrđeno da je okrivljenik počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i omogućavanje trošenja droga iz čl. 191. st. 1. KZ/11, uz primjenu čl. 51. i 52. KZ/11, na način kako mu se to stavlja na teret u činjeničnom opisu izreke presude. Ovo stoga što obrana okrivljenika, u kojoj poriče počinjenje kaznenog djela, te navodi da ĐB nije prodavao ili davao drogu u inkriminiranom razdoblju, ničim nije dovedena u sumnju. Okrivljenik se također brani da je u navedenom turističkom naselju radio svega mjesec dana, a koja obrana je potkrijepljena sadržajem radne knjižice i dopisima Zavoda za mirovinsko osiguranje, iz kojih proizlazi da je isti tamo radio od 27. lipnja 2011. do 31. srpnja 2011.
5.2. U odnosu na iskaz svjedoka ĐB, ističe se da je isti u iskazu danom kod PP Crikvenica teretio okrivljenika, navodeći da mu je isti tijekom 2011., 2012. i 2013. prodao drogu marihuanu oko dvadeset puta svake navedene godine, pakiranu u prozirnoj PVC vrećici, a 2014. drogu da je od okrivljenika kupio dva puta po pet grama, također pakiranu u prozirnoj PVC vrećici. Ovaj svjedok nadalje navodi da su i on i okrivljenik radili kao vrtlari u turističkom naselju tijekom 2011. i tijekom ljeta 2012., da su gotovo svakodnevno za vrijeme pauze zajedno konzumirali joint, kojeg bi donio upravo okrivljenik, međutim, ovaj dio iskaza je u tom dijelu u suprotnosti s podacima iz prethodno citirane dokumentacije o radnom stažu okrivljenika u navedenom turističkom naselju, pa ga s pravom prvostupanjski sud u tom dijelu cijeni kao nevjerodostojan.
5.3. U odnosu na dio iskaza svjedoka ĐB, danog kod PP Crikvenica, isti detaljno opisuje dan kada je od okrivljenika zadnji put kupio drogu u TC ... u [adresa], gdje ga je odvezao prijatelj PB svojim vozilom, međutim, svjedok PB ne iskazuje da bi mu ĐB bio prijatelj, da se s istim nije družio već tvrdi da je s okrivljenikom radio u istom, ranije navedenom resortu, a da je jednom prilikom odvezao ĐB na parking do TC ..., međutim da ne zna zbog čega, a niti mu je ĐB ikad pričao o okrivljeniku. Nadalje, iz podataka o telefonskoj komunikaciji vidljivo je da je ĐB kontaktira okrivljenika, a potom i svjedoka PB, međutim, takvim izvedenim dokazom se ne može utvrditi sadržaj njihove komunikacije, a pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se navedena komunikacija zbila 18. svibnja 2014., dakle izvan inkriminiranog razdoblja, kako to obrazlaže prvostupanjski sud pod toč. 4.6. i 4.7. obrazloženja pobijane presude. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je između svjedoka ĐB i svjedoka PB utvrđena telefonska komunikacija te su ostvarena 24 kontakta mobitelom u vremenskom razdoblju od 29. travnja do 26. lipnja 2014., međutim, navedena činjenica ne potvrđuje činjenične navode da bi okrivljenik prodao drogu marihuana ĐB, odnosno da bi mu navedenu drogu dao na trošenje, već naprotiv, svjedok PB kategorički tvrdi da ne zna zašto je ĐB vozio na parkiralište kod TC ....
5.4. I u odnosu na iskaz svjedoka ĐB, ističe se da je ovaj svjedok na ročištu pred sudom odstupio od ranijeg iskaza danog kod PP Crikvenica te sada navodi da se ničega ne sjeća zbog proteka vremena, ali i činjenice da se u tom razdoblju nalazio u jednom burnom periodu, bio je izvan sebe, nije bio psihički stabilan, jer je puno izlazio, pio alkohol, konzumirao kanabis, bilo je puno neispavanih noći, a da je bio zaposlen kao vrtlar u navedenom resortu te da okrivljenika poznaje jer je bio u grupi vrtlara, gdje je i sam radio nekih mjesec do dva dana. Međutim, ovaj svjedok u svom iskazu na ročištu nije potvrdio da bi mu okrivljenik ikada prodavao drogu kanabis, a nakon što mu je pročitan iskaz koji je dao u PP Crikvenica 26. lipnja 2014,. također nije mogao potvrditi da je isto iskazao, kako to detaljno opisuje prvostupanjski sud pod toč. 4.10. obrazloženja presude.
5.5. Prema tome, a nasuprot navodima žalitelja, te uzimajući u obzir činjenicu da okrivljenik negira učin djela opisanih u izreci presude, navodeći da nije niti ĐB niti ikome drugome prodavao ili davao drogu, dok s druge strane niti jedan drugi dokaz proveden u ovom postupku ne upućuje nedvojbeno na okrivljenika kao počinitelja inkriminiranih mu kaznenih djela, kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, a koje razloge prihvaća i ovo vijeće i na njih upućuje žalitelja, iako je prema članku 431. stavku 2. ZKP/08 čitanje nekonfrontiranog dokaza dopušteno, osuđujuća se presuda ne može temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu svjedoka ĐB danom kod PP Crikvenica. Naime, ako svjedok na raspravi ponovi sadržaj nekonfrontiranog iskaza kojim tereti okrivljenika, tada taj iskaz na raspravi sadrži terećenje okrivljenika, te se smije koristiti za osudu jer se raspravno ispitivanje provodi uz poštivanje konfrontacijskog prava okrivljenika, a ukoliko na raspravi svjedok povuče svoj nekonfrontirani iskaz, odnosno ako na raspravi ne tereti okrivljenika, kao što to ne tereti svjedok ĐB, tada se takav raniji nekonfrontirani iskaz ne smije koristiti za osudu, te se sud morao i osloniti na raspravni iskaz istog svjedoka.
5.6. Stoga, pravilno prvostupanjski sud ne nalazi niti da bi postojao zatvoreni krug indicija koji bi doveo do zaključka da bi okrivljenik drogu navedenu u činjeničnom optuženju prodao i dao na trošenje, odnosno konzumiranje ĐB, sve iz razloga što nema niti jednog drugog svjedoka koji bi potvrdio ranije navedeno, dakle nema onih koji bi vidjeli da bi isti tu drogu navedenom svjedoku predao, dao, prodao, što u krajnjem slučaju nije vidio niti svjedok PB, nema korespondencije ili sadržaja telefonskih razgovora o drogi s drugim osobama, kao što nema niti policijskih službenika koji bi potvrdili ponašanje okrivljenika kritične zgode koje bi ga inkriminiralo, nema oduzete droge od okrivljenika na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju žalbenim navodima državnog odvjetnika.
6. Prema tome, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nije dokazano da bi okrivljenik kritične prigode, postupio na način kako ga se tereti u činjeničnom opisu izreke presude, slijedom čega je isti oslobođen od optužbe u odnosu na kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i čl. 191. st. 1. KZ/11, za koja se tereti predmetnom optužnicom.
7. Dakle, žalitelj svojim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je ono pravilno i potpuno utvrđeno glede kaznenih djela za koje je okrivljenik oslobođen od optužbe, jer nije na nedvojben način dokazano ni utvrđeno da bi okrivljenik postupio na inkriminirani način, radi čega ga je valjalo osloboditi od optužbe, temeljem odredbe čl. 453. toč. 3. ZKP/08.
8. Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a postupajući sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nisu utvrđene preostale povrede kaznenog postupka, niti povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika, temeljem čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zadru, 1. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Hrvoje Visković
