Poslovni broj: Usž-3393/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆVC, državljanina Republike Burundi, s prijavljenim boravištem u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica ĆV, pravnica u Udruzi „Bez granica“, Zagreb, Milana Šenoe 8c, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335 , radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-511/2025-7 od 27. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuju točke I. i II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-511/2025-7 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, klasa: UP/I-216-03/22-06/6869, urbroj: 511-01-212-24-25 od 24. prosinca 2024. (točka I. izreke) te je tužitelju priznat azil u Republici Hrvatskoj (točka II. izreke). Tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku da isplati pravnici KV, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka IV. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja napusti Europski gospodarski prostor jer će u protivnom biti prisilno udaljen s tog područja (točka II. izreke).

3. Tuženik je protiv točke I. i II. izreke presude prvostupanjskog suda podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je na temelju nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu te članaka 6. i 41. Zakona o sigurnosnim provjerama u svezi s člankom 3. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti i člankom 5. Zakona o strancima, za imenovanog prije priznavanja azila bilo potrebno provesti sigurnosnu provjeru, odnosno utvrditi predstavlja li opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak Republike Hrvatske. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti točku I. i II. izreke presude prvostupanjskog suda i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava žalbene navode tuženika. Navodi da je prvostupanjski sud odluku kojom mu priznaje azil donio nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio mjerodavno materijalno pravo. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju, imajući u vidu dosljednost iskazivanja u upravnom postupku i sporu u pogledu proganjanja od strane neslužbenih pripadnika vladajuće stranke, bilo nužno primijeniti blagodat sumnje u svezi vjerodostojnosti nastanka ozljede, a što je tuženik propustio učiniti. Ističe da osnovanost njegovih navod proizlazi i iz izvješća o sigurnosnoj situaciji u Burundiju koja prileže spisu. Ističe da iz materijalnih odredbi zakona, na koji se tuženik poziva u žalbi, ne proizlazi izričita obveza provođenja sigurnosne provjere u odnosu na osobe kojima se odobrava azil, niti iz istih odredbi proizlazi da bi to bila nužna procesna pretpostavka za priznavanje azila. Navodi da se u odnosu na osobe kojima se priznaje međunarodna zaštita ne provodi sigurnosna provjera, kako to netočno navodi i interpretira tuženik, koji tijekom provođenja upravnog postupka, a niti tijekom upravnog spora nije smatrao da je provođenje sigurnosne provjera nužno, već to ističe tek u žalbi. Ponavlja da nepostojanje sigurnosne zapreke predstavlja razlog za isključenje supsidijarne zaštite, ali ne i azila. Ukazuje na odredbu članka 50. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koja propisuje razloge za poništenje međunarodne zaštite, prema kojoj će se međunarodna zaštita poništiti ako osoba kojoj je odobrena međunarodna zaštita predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske– dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti nezakonitom.

7. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih tijekom upravnog postupka, u tužbi i na održanom ročištu. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) i odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.). Pritom je za svoju odluku, sukladno odredbi članka 119. stavka 5. ZUS-a, dao valjano obrazloženje u svezi navoda tužbe i činjenica koje je tužitelj iznosio i koje je sud utvrđivao, kao i sveobuhvatnu ocjenu izvedenih dokaza.

8. Iz stanja spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjev tužitelja za odobravanje međunarodne zaštite odbijen, jer je tuženik utvrdio da iako je tužitelj bio dosljedan u navođenju razloga zbog kojih je napustio zemlju podrijetla, nije uložio istinski napor da dokazima potkrijepi navodno zlostavljanje, pa tuženik zaključuje da nije tužitelj dokazao da postoji objektivna opasnost od toga da bi u slučaju povratka bio maltretiran i zlostavljan od strane CNDD (Nacionalno vijeće za obranu demokracije-Snage za obranu demokracije) i Imbonerakura. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da nisu utvrđeni ključni elementi da bi tužitelj bio izložen progonu ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, niti da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju progon od ozbiljne nepravde.

9. Prvostupanjski sud je presudu donio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, te u upravnom sporu u kojem je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, te je sud prvog stupnja sam utvrđivao i analizirao stanje u zemlji podrijetla tužitelja uvidom u javno dostupne podatke. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su vjerodostojni i istiniti navodi tužitelja dani u upravnom postupku i sporu, koji potvrđuju proganjanje od neslužbenih pripadnika vladajuće stranke , te je u odnosu na dokaz ozljede desne noge, uz dokaz pribavljen od strane nadležnog liječnika specijalista u Republici Hrvatskoj, primijenio blagodat sumnje u vezi nastanka ozljede, s obzirom na to da je logički za očekivati da bi i pribavljena potvrda od strane medicinske ustanove u Burundiju sadržavala nastanak i vrstu ozljede te preporučeno liječenje, ali ne i okolnosti nastanka ozljede. Također, sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj, prije donošenja odluke o ponovnom napuštanju svoje zemlje i odlasku u Republiku Hrvatsku gdje je dobio radnu dozvolu, zaposlio se i osigurao smještaj , pokušao organizirati svoj život u susjednoj zemlji zemlje podrijetla.

10. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja te da nije postupljeno po međunarodnim smjernicama, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Stoga ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja o razlozima za usvajanje tužbenog zahtjeva. Sud je uzeo u obzir sve utvrđene činjenice, pri čemu je temeljito analizirao iskaz tužitelja, prikupljene podatke te je procijenio budući rizik i razmotrio informacije u zemlji podrijetla. Pravilno je sud utvrdio da se strah koji tužitelj osjeća može smatrati osnovanim strahom od proganjanja po osnovi članka 20. ZMPZ-a. Naime, prema izvješćima Human rights Watch za Burundi u 2024. proizlazi da vladajuća stranka CNND nastavlja provoditi kontrolu nad institucijama, sustavno zastrašuje i zlostavlja stanovništvo (premlaćivanja, zatvaranja i ubijanja) za koje smatra da su protivnici vladajuće stranke, te uzevši u obzir stoljetni sukob pripadnika plemena Ć i K, kao i međunarodno priznatih genocida. Stoga, iskaz tužitelja (njegova dosljednost, uvjerljivost i usklađenost s općim činjenicama) te nalaz nadležnog specijaliste Doma zdravlja sisačko-moslovačke županije od 20. veljače 2023. iz kojeg je vidljivo postojanje ozljede tužiteljeve desne noge omogućuju, u konkretnom slučaju primjenu instituta blagodati sumnje odnosno utvrđenja istinitosti iskaza tužitelja.

11. Prigovori tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Zakona o strancima, Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu te Zakona o sigurnosnim provjerama) nisu osnovani. Naprotiv, tužitelj osnovano ističe da sigurnosna provjera nije zakonski uvjet niti pretpostavka za odobrenje azila kao oblika međunarodne zaštite. Pri tome valja naglasiti da će se, primjenom odredbe članka 50. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti, odobrena međunarodna zaštita poništiti ako osoba kojoj je odobrena međunarodna zaštita predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske. Sud prvog stupnja u ovoj je upravnoj stvari rješavao kao sud pune jurisdikcije i sam je, meritorno, riješio upravnu stvar. Pri tome sud nije pogrešno primijenio odredbe propisa na koje, tek žalbi, ukazuje tuženik, niti je, kako to pogrešno drži tuženik bio u obvezi utvrđivati činjenice na kojima tuženik nije temeljio svoju odluku niti ih je isticao u upravnom sporu.

12. Stoga navodi iz žalbe tuženika ne dokazuju suprotno od onoga što je utvrđeno u prvostupanjskom sporu i ne dovode do drugačijeg rješenja upravne stvari, slijedom čega je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić