Poslovni broj: Usž-1630/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Gordane Marušić – Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat – Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZEF, državljanina Indije, kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Nagy, odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica, radi protjerivanja odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-36/2026-4 od 11. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
r i j e š i o je
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-36/2026-4 od 11. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-36/2026-4 od 11. ožujka 2026. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe (točka I. izreke), te je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere odgode izvršenja rješenja tuženika i zabrane poduzimanja radnji prisilnog udaljenja i postupanja po pravnim posljedicama rješenja do odluke Suda (točka II. izreke).
1.1 Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-19/500, URBROJ: 511- 09-27-25-4 od 9. prosinca 2025. tužitelj se u svojstvu državljanina treće zemlje (Indije) protjeruje iz Republike Hrvatske, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (EGP-u) u trajanju od šest mjeseci, uz ostale prateće odluke.
2. Tužitelj je izjavio žalbu protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci od 11. ožujka 2026., iz svih žalbenih razloga. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio kriterij teško popravljive štete, poglavito u postupku protjerivanja jer udaljenje iz države prije ocjene zakonitosti rješenja o protjerivanju za posljedicu ima prekid veza, gubitak položaja i objektivnu nemogućnost povratka dok zabrana traje (šest mjeseci). Nadalje, smatra da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri razmotrio specifičnu štetu u konkretnom slučaju odnosno da je on potencijalna žrtva radne eksploatacije/prijevare poslodavca, pa bi izvršenje prije okončanja potencijalnog kaznenog postupka i upravnog spora dovelo do sankcioniranja žrtve kaznenog djela. Ističe da je zakonito boravio i radio u Republici Hrvatskoj, što je dovelo do legitimnog očekivanja reguliranja statusa. Ukazuje da zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku u trajanju od 6 mjeseci za osobu bez imovine i obiteljske mreže izvan Republike Hrvatske u praksi znači nemoguće ili krajnje otežano vraćanje u zakoniti status stranca. Navodi da u predmetima gdje postoje indicije o statusu žrtve kaznenog djela (radna eksploatacija), javni interes nije jednodimenzionalan već da uključuje interes učinkovite zaštite žrtava kaznenih djela i sprječavanja nekažnjivosti poslodavaca eksploatatora; interes zakonitosti i pune sudske kontrole izvršnih akata koji zadiru u temeljna prava te interes RH kao države EU koja primjenjuje Direktivu 2011/36/EU o suzbijanju trgovanja ljudima i radne eksploatacije – protjerivanje potencijalne žrtve upravo onemogućuje kaznenu istragu i zaštitu propisanu tom Direktivom. Ukazuje na to da prvostupanjski sud nije izvagao ove dimenzije javnog interesa, čime je propustio primijeniti test razmjernosti koji zahtijeva Povelja EU o temeljnim pravima (čl. 47.) i praksa Europskog suda za ljudska prava (čl. 13. EKLJP-a – pravo na učinkovit pravni lijek).
2.1. Pogrešnim smatra i zaključak suda prvog stupnja o tome da je predložena privremena mjera supstancijalno identična odgodnom učinku i da ju je stoga nemoguće primijeniti te upire da je institut privremene mjere iz čl. 42. st. 3. ZUS-a autonoman procesni instrument koji ima drukčije pretpostavke od odgodnog učinka, a pozivanje suda na "ustaljenu sudsku praksu" bez analize konkretnih okolnosti ne zadovoljava standard obrazloženosti sudske odluke (čl. 29. Ustava RH; čl. 6. EKLJP-a). Nastavno, smatra i da je, zbog proturječnog obrazloženja rješenja, počinjena bitna povreda odredaba upravnog spora jer rješenje ne sadrži nikakvu analizu specifičnih okolnosti (potencijalni status žrtve radne eksploatacije, raniji zakoniti rad, kooperativnost s tijelima vlasti, aktivno traženje zakonitog zaposlenja) te se oslanja na formulaičnu ocjenu ("kratkoća zabrane", "nije jedino tržište rada") bez ispitivanja konkretnih posljedica za njega u ovim okolnostima; izjednačava zastupanje po odvjetniku s ispunjenjem pretpostavke o učinkovitoj sudskoj zaštiti, zanemarujući da osobno sudjelovanje stranke i pristup sudu nisu zamjenjivi.
2.2. Smatra da je postupanjem suda prvog stupnja povrijeđena odredba članka 13. Direktive 2008/115/EZ (Direktiva o povratku) koji zahtjeva da stranac ima na raspolaganju učinkovit pravni lijek pred nadležnim sudskim tijelom, koji ima suspenzivni učinak ili koji barem uključuje mogućnost traženja privremene suspenzije provedbe odluke o vraćanju. Poziva se na odluke Suda EU (C-562/13, Abdida; C- 181/16, Gnandi) te stavove da tužba u upravnom sporu mora imati de facto suspenzivni učinak u predmetima gdje protjerivanje može prouzročiti teško popravljivu štetu ili povredu temeljnih prava, da navedena obveza postoji neovisno o tome je li žalba formalno suspenzivna u unutarnjem pravu i u predmetima s elementima potencijalnog statusa žrtve, a zahtjev učinkovitosti čl. 47. Povelje EU nameće sudu obvezu suspenzije do ishoda spora. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijano rješenje, odredi da tužba ima odgodni učinak odnosno izda zatraženu privremenu mjeru. Potražuje trošak za sastav podneska za određivanje odgodnog učinka/privremene mjere te žalbe na pobijano rješenje.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24., 39/26 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud ne nalazi da postoje razlozi na koje tužitelj ukazuje u žalbi.
6. Prvostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja kojim se odgađa izvršenje osporene odluke do donošenja presude u ovom upravnom sporu, jer nisu kumulativno ispunjeni uvjeti propisani člankom 42. stavkom 2. ZUS-a te izostanak samo jedne od njih dovodi do odbijanja prijedloga. Sud prvog stupnja nije našao pravno valjano uporište za zaključak da izvršenjem konkretne tuženikove odluke tužitelju prijeti šteta koja bi se teško mogla popraviti, naročito kada se u obzir uzme razmjerno kratko razdoblje zabrane i ulaska tužitelja u EGP te okolnost da to nije jedino područje gdje se tužitelj može zaposliti. Taj sud smatra i da tužitelj nije valjano elaborirao zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja odgoda izvršenja izvršne osporavane odluke ne bi bila protivna javnom interesu.
6.1. Sud prvog stupnja i prijedlog za izdavanje privremene mjere smatra neosnovanim. Citira odredbu članka 42. stavka 3. ZUS-a te se poziva na ustaljenu sudsku praksu da institut privremene mjere nije primjenjiv u odnosu na traženja koja, bez obzira na način formuliranja, supstancijalno razumijevaju odgodu izvršenja rješenja čija se zakonitost ocjenjuje u upravnom sporu, kao i da je u odnosu na odgodu izvršenja osporavanog rješenja mjerodavna isključivo posebna odredba članka 42. stavak 2. (institut odgodnog učinka tužbe).
7. Tužitelj se u tužbi niti u prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe ne poziva na razloge navedene u članku 207. Zakona o strancima („Narodne novine“ 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25 dalje ZoS). Istovremeno, ničim ne dokazuje da bi bio pripadnik ranjive skupine (žrtva trgovine ljudima što bi eventualno trebalo uzeti u obzir – članak 182. stavak 2. i 3. ZoS-a) ili da mu je privremeni boravak u Republici Hrvatskoj bio odobren po toj osnovi. I ovaj Sud smatra da tužitelj nije dokazao da odgoda izvršenja ne bi bila protivna javnom interesu. Ukazivanje na potencijalni kazneni postupak protiv poslodavca (u odnosu na kojeg je), kako to proizlazi iz stanja spisa, Državni inspektorat pokrenuo prekršajni postupak pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem Pp-680/2024) u dovoljnoj mjeri ne otvara pitanje javnog interesa na način kako to tužitelj u žalbi navodi (interes učinkovite zaštite žrtava kaznenih djela i sprječavanja nekažnjivosti poslodavaca eksploatatora), s obzirom na to da o kaznenim postupcima u kojima bi tužitelj bio oštećenik nema podataka u spisu. Slijedom iznijetog i ovaj Sud je mišljenja da privatni interes tužitelja za odgodu izvršenja ne preteže nad javnim interesom reguliranja zakonitog boravka stranaca, u kojim postupcima Republika Hrvatska ima široku marginu procjene.
8. Stoga je pravilno utvrđeno da se nisu ispunili kumulativno propisani uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe, te sud prvog stupnja pravilno obrazlaže da već izostanak samo jednog uvjeta dovodi do odbijanja prijedloga.
9. Sud u cijelosti prihvaća stajalište suda prvog stupnja da, s obzirom da tužitelj u suštini, traži odgodni učinak tužbe (odgodu izvršenja rješenja o protjerivanju) to može predlagati samo u okviru instituta odgodnog učinka (članak 42. stavak 2. ZUS-a), a ne i privremene mjere (članak 42. stavak 3. ZUS-a).
10. I ostale prigovore tužitelja Sud smatra neosnovanima. Naime, iako tužba u konkretnoj upravnoj stvari nema suspenzivni učinak, samim time što je sud prvog stupnja razmatrao mogućnost privremene suspenzije provedbe odluke o vraćanju (protjerivanju) te za svoju odluku dao dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, nije povrijeđena odredba članka 13. Direktive o povratku. Nadalje, kako tužitelj ne obrazlaže u čemu bi se sastojala teško popravljiva štetu ili povreda temeljnih prava zbog izvršenja osporenog rješenja tuženika, pri čemu se ima na umu da je zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku određena u kratkom trajanju od 6 mjeseci, ovaj Sud ne zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o takvoj situaciji u kojoj bi tužba trebala imati suspenzivni učinak.
11. S obzirom na izneseno, ovaj Sud je, primjenom članka 135. stavka 2. ZUS-a u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, riješio kao u izreci.
12. O zatraženim troškovima odlučiti će sud prvog stupnja, primjenom odredbe članka 148. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 28. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić - Babić
