Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -634/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji pod poslovnim brojem P-778/2020-31 od 4. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji pod poslovnim brojem P-778/2020- 31 od 4. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i pobijana odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke potvrđuje u iznosu od 4.625,00 EUR-a dok se preinačava u odnosu na više dosuđeni trošak u iznosu od 62,50 EUR-a te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103217755 sklopljenog 25.10.2006. godine izmeđ tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika u dijelovima koji glase "VALUTN KLAUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita pripadajuće kamate kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventual troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisni kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta dospijeću u kunam nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualni rizicima promjene tečaja. KAMATA: Kamatna stopa je promjenjiva. Ugovorne strane su suglasne da s z vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 30.354,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se na ovaj iznos obračunava po članku 29 Zakona obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dana podnošenja tužbe (15.06.2020), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III: Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.183,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se na ovaj iznos obračunava po članku 29 Zakona o obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dana podnošenja tužbe (15.06.2020), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 3.611,78 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 924,87 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

- 1.557,40 eura od 02.11.2007. pa do isplate,

- 924,87 eura od 02.05.2008. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31 srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.280,89 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 4. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok s zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu odbija, kao neosnovan".

r i j e š i o  j e

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu radi isplate iznosa od 675,76 eura sa zateznim kamatama koja se na ovaj iznos obračunava po članku 2 Zakona o obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dan podnošenja tužbe (15.06.2020)".

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i odbijen prigovor tuženika radi prijeboja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/26 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar dok je djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 71. st. 7 ZPP-a te odredbom članka 72. st.2. ZPP- a, jer zakonodavac ne poznaje institut eventualnog zahtjeva za izuzeće suca koji kao takav mora biti konkretiziran u odnosu na osobu i razloge koje dovode u pitanja ne/pristranost suca u radu na konkretnom predmetu, što u konkretnom predmetu nije slučaj pa su utoliko u tom pravcu neosnovni navodi žalbe o propustu suda.

3.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude; presuda sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se stoga presuda može ispitati.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103217755 sklopljenog 25.10.2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika u dijelovima koji glase "VALUTN KLAUZULA" i "KAMATA" pobliže navedenih u izreci pobijane te da iste ne proizvode pravne učinke uz povrat iznosa koju je tužitelj preplatio s osnova citiranih ništetnih odredaba.

6. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 25. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 402.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 60 mjeseci,

- da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to potrošački kredit (kredit građana) za kupnju stana (članak 3. Ugovora o kreditu),

- da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke,

- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi i to promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,390% godišnje (članak 8. Ugovora o kreditu),

- da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 5,390%,

- da je tuženik tijekom otplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,390% kamatnu stopu jednostrano mijenjao tako da je iznosila od 5,55% do 5,90% godišnje,

- da je tužiteljica bila evidentirana kao iznajmljivač nekretnine na adresi [adresa] u [adresa] od 13. svibnja 2013. do 8. lipnja 2022.

- da je tužiteljica predmetni ugovor realizirala radi kupnje nekretninu za odmor ali za korištenje u privatne svrhe, a iznajmljivanjem iste počela baviti tek po otplati kredita i to jedno kraće vrijeme kako bi si pomogla s obzirom na to da je anuitet ovog kredita višestruko uvećan u odnosu na to kako je bilo početno ugovoreno, slijedom čega je morala uzeti privatno pozajmicu koju je otplaćivala iz najma ovog stana.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja je smatrao utvrđenim kako su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne. Pri tome sud naglašava kako je nedvojbeno da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. Međutim, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

8. Navedena utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Prije svega pravilno sud otklanja tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.). Naime, prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Sud EU je već presudio da široko tumačenje pojma „potrošač”, u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, omogućuje da se osigura zaštita koju se tom direktivom dodjeljuje, prema potrebi, svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 37. i navedena sudska praksa).

11. Stoga prisilni karakter odredbi sadržanih u Direktivi 93/13 i s njima povezanih posebnih zahtjeva zaštite potrošača zahtijevaju široko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) te direktive kako bi se osigurao njezin koristan učinak (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 38.).

12. Iz navoda saslušane tužiteljice proizlazi da je nekretninu za čiju kupnju je sklopljen predmetni kredit, iznajmljivala zbog financijskih razloga jedno kraće vrijeme i to više godina nakon realizacije predmetnog ugovora. Naime, za ukazati je na pravni stav izražen u presudi Suda EU od 24. listopada 2024. u predmetu pod poslovnim brojem C-347/23, prema kojem i iznajmljivanje nekretnine nakon kupovine hipotekarnim kreditom ne znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o potrošačkom kreditu, pod uvjetom da odnosni kupac kreditni korisnik nije pritom obavljao gospodarsku djelatnost.

13. U obrazloženju citirane presude Sud Eu u odnosu na postavljeno prethodno pitanje iznosi pravni stav kako Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezinog iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Sama pak činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja iste osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedenih odredaba.

14. U kontekstu konkretnog slučaja, polazeći od sadržaja odredbe članka 3. st.1. toč.1. ZZP/03, kojom je regulirano svojstvo potrošača za odgovoriti je kako bi bilo koja fizička osoba koja je ugovorila i stambeni ili hipotekarni kredit radi kupnje nekretnine koju je kasnije i iznajmljivala, ali je iznajmljivanje bilo izvan njezine profesionalne djelatnosti, onda se ta fizička osoba kao korisnik kredita ima pravo pozivati na potrošačka prava odnosno smatra se potrošačem u takvom ugovornom odnosu. Osim toga tuženik ne tvrdi niti dokazuje da bi se tužiteljica osim iznajmljivanja dijela predmetne nekretnine radi poboljšanja financijskih prilika bavila iznajmljivanjem i drugih nekretnina, čime se izneseni prigovor tuženika o statusu tužiteljice ukazuje neosnovanim

15. Ocjenjujući pak dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF, suprotno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski sud valjano zaključuje da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

16. Naime, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku pravilno utvrdio kako je banka i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati tužiteljicu, korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu.

17. U konkretnom slučaju rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF- a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

19. Nadalje, prvostupanjski sud vezan je utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa prema odredbama ZPP-a i ZZP-a u pobijanoj presudi postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

20. Tako je presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

21. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak , i time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve nepoštene ugovorne odredbe.

22. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

24. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

25. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

26. Predmetnoj parnici, naime, prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131. -141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

27. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

28. Stoga, u odnosu na ništetnu odredbu iz Ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, o čemu sud ovdje odlučuje kao o prethodnom pitanju, uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), - članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

29. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženiku (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazao.

30. U navedenom, pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da bi iz navedenih razloga ova odredba ugovora bila ništetna, temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, pa pravilno tužiteljica ovom tužbom ostvaruje svoje pravo iz čl. 1111. ZOO da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog dijela ugovora primila na ime razlike između iznosa kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa te u odnosu na tečajnu razliku.

31. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, kojeg tuženik ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe tuženik nije uspio dovesti utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Naime, valja reći kako je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga nema govora o zastari zahtjeva tužiteljice u ovom sporu.

32. Pri tome je sve okolnosti pregovaranja stranaka sud prvog stupnja u pogledu pregovaranja stranaka cijenio kada zauzima stav o tome da odredbe ugovora o kreditu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, što dovodi do zaključka da su navedene odredbe ugovora ocijenjene nerazumljivim, što je izneseno i u odluci u predmetu Revt-249/14. Tužiteljica je bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer iz formulacije ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. ZOO, a takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora,. a tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa, uz prepuštanje obveze tužiteljice kao korisnice kredita na snašanje cjelokupnog rizika tečajne razlike. Stoga je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava, a navedeno proizlazi iz iskaza tužiteljice, tako da je tužiteljica kao potrošač u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, te nije bila informiran na jasan i transparentan način.

33. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima koji se odnose na vezivanje glavnice za tečaj eura u odnosu na hrvatsku kunu tako da cjelokupni rizik tečajne razlike pada na tužiteljicu.

34. Stoga je osnovano utvrđenje suda prvog stupnja kako je u takvoj situaciji bilo nedvojbeno omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, pa se ne radi o odredbi čiji je sadržaj lako razumljiv što van sumnje uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna temeljem čl. 102. st. 1. ZZP,

35. Kako su citirane odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula vezana za glavnicu u EUR-ima, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik da je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

36. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

37. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima ukazuje kako je u konkretnom slučaju potrebno od ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF , uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, valjalo oduzeti iznos manje plaćenog, zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate kredita.

37.1. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te prihvatiti istaknuti prigovor radi prebijanja.

37.2. U ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Stoga se tuženik u postupku zaštite potrošača već i zbog same biti odvraćajućeg učinka nepoštenih ugovornih odredaba ne može s uspjehom pozivati na umanjenje dužne tražbine tijekom razdoblja manje tečajne zbog pada tečaja.

38. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika je u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

39. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 4. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14., 107/15. 37/22. i 138/23, dalje: Tarifa).

39.1. Naime, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja priznao tužitelju pravo naknade za troškove sastava četiri obrazložena podneska temeljem Tbr.8 toč.1. te sastav jednog obrazloženog podneska temeljem Tbr. 8. toč. 3 OT-a, pogrešno međutim priznajući za isti iznos od 125 bodova umjesto 100 bodova, pa je utoliko u ovom dijelu osnovan navod žalbe tuženika. U odnosu, pak, navode žalbe tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23.) sukladno Tbr.54 vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

40. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točke 2. i točke 3. a u svezi članka 381. stavka 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude. Pri tome tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka u odnosu na glavno tužbeno traženje tužitelja.

U Splitu,28. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica