Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-566/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku u Ivancu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Čurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem P-559/2023-34 od 3. siječnja 2025. , u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem P-559/2023-34 od 3. siječnja 2025.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:
"I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633387 da tužiteljici AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.537,78 eura (devet tisuća petsto trideset sedam eura i sedamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:
30.11.2004. na iznos od 8,09 €
31.12.2004. na iznos od 5,44 €
02.01.2009. na iznos od 2,23 €
02.02.2009. na iznos od 5,57 €
02.03.2009. na iznos od 7,08 €
31.03.2009. na iznos od 2,92 €
04.05.2009. na iznos od 3,71 €
05.01.2010. na iznos od 2,11 €
04.02.2010. na iznos od 7,46 €
03.03.2010. na iznos od 6,23 €
07.04.2010. na iznos od 13,49 €
30.04.2010. na iznos od 12,11 €
01.06.2010. na iznos od 14,79 €
02.07.2010. na iznos od 38,02 €
03.08.2010. na iznos od 33,24 €
01.09.2010. na iznos od 47,85 €
15.10.2010. na iznos od 43,42 €
03.11.2010. na iznos od 35,20 €
02.12.2010. na iznos od 51,82 €
04.01.2011. na iznos od 72,87 €
03.02.2011. na iznos od 57,59 €
01.03.2011. na iznos od 62,61 €
04.04.2011. na iznos od 57,51 €
03.05.2011. na iznos od 57,89 €
02.06.2011. na iznos od 86,76 €
04.07.2011. na iznos od 89,57 €
01.08.2011. na iznos od 113,70 €
05.09.2011. na iznos od 101,31 €
04.10.2011. na iznos od 87,74 €
03.11.2011. na iznos od 84,69 €
05.12.2011. na iznos od 83,66 €
04.01.2012. na iznos od 90,01 €
03.02.2012. na iznos od 95,55 €
05.03.2012. na iznos od 96,29 €
03.04.2012. na iznos od 92,46 €
04.05.2012. na iznos od 95,04 €
04.06.2012. na iznos od 96,81 €
03.07.2012. na iznos od 93,84 €
03.08.2012. na iznos od 94,62 €
04.09.2012. na iznos od 92,39 €
01.10.2012. na iznos od 87,63 €
05.11.2012. na iznos od 92,77 €
03.12.2012. na iznos od 95,24 €
03.01.2013. na iznos od 93,44 €
04.02.2013. na iznos od 83,75 €
05.03.2013. na iznos od 91,99 €
04.04.2013. na iznos od 92,71 €
07.05.2013. na iznos od 89,48 €
04.06.2013. na iznos od 79,43 €
03.07.2013. na iznos od 79,18 €
02.08.2013. na iznos od 81,65 €
03.09.2013. na iznos od 85,60 €
04.10.2013. na iznos od 91,08 €
05.11.2013. na iznos od 88,25 €
04.12.2013. na iznos od 90,25 €
03.01.2014. na iznos od 92,52 €
05.02.2014. na iznos od 87,73 €
3 Poslovni broj P-559/2023-34
06.03.2014. na iznos od 90,51 €
04.04.2014. na iznos od 89,60 €
08.05.2014. na iznos od 86,52 €
06.06.2014. na iznos od 85,53 €
04.07.2014. na iznos od 85,98 €
31.07.2014. na iznos od 89,48 €
01.09.2014. na iznos od 92,42 €
01.09.2014. na iznos od 5.271,35 € pa sve do isplate a u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
"II Dopušta se objektivna preinaka tužbe sadržana u podnesku tužiteljice 31. siječnja 2024. kojim se tužbeni zahtjev sa iznosa od 1.500,00 eura (tisuću petsto eura) povećava na iznos od 8.642,49 eura (osam tisuća šesto četrdeset dva eura i četrdeset devet centi), pa se dakle povećava za iznos od 7.142,49 eura (sedam tisuća sto četrdeset dva eura i četrdeset devet centi), kao i u podnesku od 11. studenog 2024. kojim se tužbeni zahtjev usklađuje s Nalazom vještaka na način da se sa iznosa od 8.642,49 eura (osam tisuća šesto četrdeset dva eura i četrdeset devet centi) povećava na iznos od 9.537,78 eura (devet tisuća petsto trideset sedam eura i sedamdeset osam centi) pa se dakle povećava za daljnji iznos od 895,29 eura (osamsto devedeset pet eura i dvadeset devet centi).
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.080,00 eura (dvije tisuće osamdeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, odnosno od 03. siječnja 2025. pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana".
2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te rješenja istoga suda, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/26 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenje preinaei shodno navodima žalbe, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Na žalbu nije odgovoreno.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude; presuda sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se stoga presuda može ispitati.
6. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje utvrđenoga činjeničnog stanja, pa s tim u svezi i pravilnost primjene materijalnog prava nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.
7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj146-187/2004 sklopljenog 19. listopada 2004. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.
8. . Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 19. listopada 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 146-187/2004 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-1555/04 od 20. listopada 2004., a koji je ugovoren na iznos od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, sa ugovorenim trajanjem kredita do 31. listopada 2019..
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,99% godišnje,
- da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke,
- da je tužiteljica predmetni ugovor realizirala radi kupnje stana kojeg je koristila za svoje osobne potrebe,
- da je stalni sudski vještak financijske struke Zdravka Radikovića izradio nalaz i mišljenje u kojem je izračunao preplatu s osnove valutne klauzule po početnom tečaju, te je prikazao i tzv. negativne razlike u skladu s kojim je izračunom tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 11. studenog 2024.
9. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao kako je tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, stoga da je takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena, zbog čega je ova odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, te tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18) došlo do stjecanja bez osnove.
10. Navedena utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
11. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.1. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
11.2. Naime, prvostupanjski sud vezan je utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa prema odredbama ZPP-a i ZZP-a u pobijanoj presudi postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
12. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i ona u pravomoćnoj presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u postupcima kolektivne zaštite u kojim se pravna zaštita doista pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, ali tuženik predloženim dokazima nije uspio dokazati suprotno odnosno da su u tom pravcu vođeni pojedinačni pregovori između tužitelja i kreditora.
13. Budući da ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je primjenom materijalnog prava, tj. odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) pravilno tuženiku naloženo da tužiteljci vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a.
14. Naime, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku pravilno utvrdio kako je banka i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati tužiteljicu, korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu.
15. U konkretnom slučaju rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF- a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.
16. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Jasenke Crnčec, kao pravno neodlučan za ocjenu dopuštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, jer isti nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o način pregovora tužiteljice i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III 4372/21, U-III- 3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022.
17. Stoga osnovano tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen valjano provedenim financijskim vještačenjem kako to nalaže odredba članka 260. ZPP-a.
18. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF jer se tuženik u postupku zaštite potrošača, već i zbog same biti odvraćajućeg učinka nepoštenih ugovornih odredaba ne može pozivati na umanjenje dužne tražbine tijekom razdoblja manje tečajne zbog pada tečaja.
19. S druge strane, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe jer je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev najprije podneskom od 31. siječnja 2024. i to na način da je isti najprije povećala za iznos od 7.142,49 eura, budući je podnijela tužbu sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku da bi nakon dostave dokumentacije tuženika tužiteljica tužbeni zahtjev uredila i to podneskom od 31. siječnja 2024. na način da potražuje od tuženika iznos od 8.642,49 eura
19.1. Ukazuje se da je prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi tuženika te je sud prvog stupnja pravilno pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe u smislu odredbe članka 192. stavak 3. ZPP-a,
19.2. Također valja ukazati na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/4474/2019 od 29. ožujka 2022.u kojom predmetu Ustavni sud ocjenjuje da način na koji se primjenjuje čl. 190. st. 1. ZPP, treba težiti razmjerno legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP teži (i to i prije izmjena iz 2019.) jer bi u protivnom bila narušena sama bit prava na pristup sudu zajamčena čl. 29. st. 1. Ustava (od čega polazi i odluka Vrhovnog suda broj Rev 3158/2018 od 22. studenoga 2023.).
20. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, izražavajući shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018.
20.1. Pored navedenog, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključak koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,“ pa ni prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina nije mogla zastarjeti.
21. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
22. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14., 107/15. 37/22. i 138/23, dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu 2.080,00 EUR-a.
22.1. Naime, u odnosu navode žalbe tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 126/22.) vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a. Neosnovani su i žalbeni navodi glede visine pristojbe koju je tužitelj dužan platiti u ovom postupku prema dosuđenoj visini.
23. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točke 2. a u svezi članka 381. stavka 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu,28. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Mimica
