REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-811/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku NŽ, odvjetn iku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1325/2025-14 od 7. travnja 2026., na sjednici vijeća 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1325/2025-14 od 7. travnja 2026. u točki I. izreke.

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1325/2025-14 od 7. travnja 2026. u točki II. izreke i sudi:

„II. Nalaže se tuženiku isplatiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 201,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 7. travnja 2026., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu 854,64 eura.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 17.05.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.056,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 7. travnja 2026., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukazuje na počinju bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP, čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da nije obrazloženo postojanje pravnog interesa; da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, da za ugovaranje naplate troškova obrade kredita postoji valjani pravni temelj, da je odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je ostvaren zahtjev transparentnosti, ukazuje na odluke Suda Europske unije u kontekstu Direktive 93/13/ EEEZ i to u presudi C-621/17, C-84/19, da je provođenje testa poštenost iz čl. 96. t. 1. ZZP/03 protivno praks i Suda Europske unije (dalje Suda EU) jer je sporna odredba izuzeta iz kontrole poštenosti, da je izvan konteksta pozivanje suda na odluku Suda EU C-224/19, ukazuje na iskustva u poredbenom pravu, praksu sudova RH. Ustraje u prigovoru zastare. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovo suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 17. svibnja 2006. sklopljenog između tuženika (prednika tuženika), kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita (dalje u tekstu Ugovor), i to odredbe čl. 7. st. 1. kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga u iznosu 1,50% jednokratno.

6. Nije sporno u postupku da su stranke, odnosno prednik tuženika, sklopile predmetni Ugovor, da je tužitelj 26. svibnja 2006. na ime predmetne naknade platio iznos od 213,95 eura.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba čl. 7. st. 1. Ugovora ništetna; je li osnovan prigovor zastare; postojanje pravnog interesa tužitelja.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je tužitelj predmetni kredit podigao za renoviranje kuće koja mu je služila i služi isključivo za obiteljske potrebe, da kuću nije iznajmljivao

- da ga je u banci dočekao pripremljeni obrazac ugovora o kreditu; da nije pregovarao oko ugovornih odredbi s tuženikom; da nije dobio objašnjenje vezano za odredbe ugovora, da je naknadu platio jer inače ne bi dobio kredit

iz čega zaključuje da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača; da naknada nije bila određena te je tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade prema Odluci o naknadama za usluge tuženika, da se stoga radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 102. u vezi sa čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 19/2022, 59/2023) u vezi sa čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2015, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023; dalje ZOO), koja je ništetna.

6.3. Pritom ocjenjuje i neosnovanim prigovor zastare prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 30. siječnja 2020. u smislu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, iako je pogrešno (u dijelu) primijenjeno materijalno pravo jer je i pravilnom primjenom istoga o zahtjevu valjalo jednako odlučiti.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Odluka sadrži razloge zašto je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP jer je u obrazloženju sud izložio zahtjeve stranaka, dokaze koje je izveo, naveo je koje je činjenice utvrđivao kao sporne, kako ih je utvrdio, kojim dokazima, koje je odredbe materijalnog prava primijenio te se i izjasnio i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora. Time što tuženik izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda ne prihvaća nije ostvarena navedena bitna povreda, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a niti su povrijeđena ustavna i konvencijska prava tuženika.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003; dalje ZZP), ali je i neovisno o tome odluka pravilna jer su u bitnom relevantne odredbe istovjetne.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a odredbom čl. 85. ZZP da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Pitanje zaštite interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, s obzirom na vrijeme ovdje nastanaka pravnog odnosa valja navesti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

13. Tako je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14. U presudi CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG,PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), ECLI:EU:C:2020:578 od 16. srpnja 2020. Sud EU je odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

15. Dakle, ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne. To se odnosi i na ovdje relevantnu odredbu jer se ne radi o odredbi kojom je određen predmet i cijena već se radi o troškovima banke za obavljanje bankarskih usluga, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača. Zato neosnovano tuženik ukazuje da odredbe predstavljaju cijenu kredita, odnosno da je naknada dio efektivne kamatne stope i kao takva predstavlja cijenu kredita. Činjenica da se prvostupanjski sud na te navode u svezi efektivne kamatne stope nije očitovao ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se odluka ne bi mogla ispitati. Takve odredbe nisu bitna činidba (glavni predmet ugovora) i stoga podliježu testu poštenosti (tako i VSRH Rev 1214/24-2 od 30. listopada 2024.).

16. Nastavno, prvostupanjski sud je valjano utvrdio da odredba nije poštena, nastavno da je radnjama tuženika koji je sačinio ugovor, uz izostanak pregovaranja, dovedeno do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom iz iskaza tužitelja, što prvostupanjski sud navodi, slijedi da je tužitelj bio u situaciji da ponuđeni ugovor s takvom odredbom prihvati ili ne, u kom slučaju ne bi ostvario predmetni kredit. Iz toga slijedi ograničenje prava tužitelja na samo sklapanje ugovore, sadržaj istog, pa i predmetne odredbe. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o odredbi nije pregovaralo, a nastavno i da iz izvedenih dokaza u ukupnosti slijedi da se radi o nepoštenoj nastavno ništetnoj odredbi jer niti iz Ugovora niti iz drugih dostupnih materijala (npr. odluka odnosno pravilnik o naknadama) tužitelj nije mogao dobiti saznanje koji se to troškovi podmiruju naknadom, kakva je ovisnost istih o iznosu kredita.

17. Stoga, takve odredbe, iako lako uočljive, nisu jasne niti lako razumljive jer niti je tuženik prezentirao, objasnio tužitelju o kakvim se troškovima, uslugama banke radi koji ulaze i određuju iste, niti se o odredbi pregovaralo; a zahtjev transparentnosti, čl. 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. Do uvažavanja te činjenice konkretno nije došlo kako slijedi iz iskaza tužitelja. Dakle, u okolnostima kada je tužitelj ograničen ponudom tuženika o obvezi plaćanja naknade, kao i razlozima i okolnostima sukladno kojima se određuje i o kojima ovisi visina te naknade tužitelj niti je bio informiran, niti upoznat, pravilan je zaključak da se radi o nepoštenoj, ništetnoj odredbi.

18. Dakle, nije od značaja samo iznos naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije pregovaralo, da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora, što tužitelj u osnovi i navodi, dakle tužitelj je samo imao informaciju da mora platiti naknadu. Ostale informacije (npr. zašto je mora platiti, o čemu ovisi, o čemu ovise parametri o kojima ista ovisi i koji su to parametri, okolnosti) nije imao, pa tuženi nije postupao u dobroj vjeri.

19. Stoga, pravilan i valjan je zaključak da odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

20. U konkretnom slučaju, valja ponoviti, da tužitelj je znao svakako mogao znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Dakle, odredbom se ozbiljno dovodi u pitanje položaj tužitelja kao potrošača i slabije stranke iz predmetnog ugovora jer je ista znatno na nepošten način nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je tužitelju kao potrošaču bio zajamčen pozitivnim propisima.

21. Osim toga, tužitelj je prema Ugovoru preuzeo i obvezu plaćanja promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu. U situaciji kada o odredbama nije pregovarano može se zaključiti i da bi te odredbe izvjesno kao nepoštene povrijedile interese i prava tužitelja kao korisnika kredita, a kako je utvrđeno u općepoznatom kolektivnom sporu potrošača.

22. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ništetnoj odredbi.

23. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, mada u konkretnom slučaju tužitelj i ne potražuje isplatu osnovnom ništetne odredbe . Neovisno o tome valja naznačiti da kako se radi o utvrđenju ništetnosti nedvojbeno je postojanje pravnog interesa tužitelja za pružanje pravne zaštite, tim više što osnovom takve ništetne odredbe i može ostvariti isplatu.

24. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

25. U svezi žalbenih navoda o odluci o trošku postupka valja navesti da u konkretnom slučaju tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine“118/2018, 51/2023); pravilno je dosuđen (iako ne i po visini) trošak za pristup na ročište za objavu jer je punomoćnik tužitelja pristupio na isto, a radi se o radnji koja bila potrebna radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP, budući se, primjenom odredbe čl. 335. st. 9. ZPP, od tog ročišta smatra da je stranci obavljena dostava presude (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

25.1. Zahtjev za prethodnom dostavom dokumentacije u smislu kada je naplaćena naknada nije bio potreban trošak za vođenje parnice jer je tužitelj i ne potražuje isplatu u konkretnom slučaju.

25.2. Pravilno međutim tuženik ukazuje da je sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora. Naime, kada je tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe osnovom koje je, što nije sporno, tuženiku platio iznos od 213,95 eura tada se ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje vrijednosti predmeta spora po prigovoru tuženika u iznosu 1.340,50 eura jer vrijednost predmeta spora mora biti razumno određena u okvirima vrijednosti koja se za tužitelja ostvaruje prihvaćanjem takvog zahtjeva, pa kada to nije učinio tužitelj tada je na sudu, da po prigovoru tuženika, reagira (što je učinio prvostupanjski sud), ali i vrijednost predmeta spora odmjeri razumno, primjereno zahtjevu što ne mora značiti i prihvaćanje vrijednosti koju je naznačio tužitelj neovisno o odredbi čl. 40. st. 2. ZPP. Dakle, pravilnom primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP valjalo je vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu 213,95 eura.

25.3. Stoga tužitelju, uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023, 107/2025) pripada za sastav tužbe 25 bodova, zastupanje na dva ročišta za svako 25 bodova, pristup na ročište za objavu 12,5 bodova, ukupno 175,00 eura (tužitelj ne potražuje PDV) te trošak pristojbi 13,27 eura na tužbu i 13,27 eura na presudu; ukupno 201,54 eura. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

26. Kako je žalba tuženika neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško