REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-154/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, po sutkinji Alenki Paus, u pravnoj stvari tužitelja HH iz Bošnjaka, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate naknade za pravo puta, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-289/2025-8 od 19. prosinca 2025., 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-289/2025-8 od 19. prosinca 2025. u točki I. u cijelosti i točki II. izreke – dio u kojem je usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-289/2025-8 od 19. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da isplati tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 27,15 eura (slovima: dvadesetsedameuraipetnaestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja je određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura / godišnje od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,49 eura / godišnje od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1,48 eura / godišnje od 1. siječnja.2015. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 2,96 eura / godišnje od 1. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 1,48 eura / godišnje od 1. siječnja 2022. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, da tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 200,78 EUR (slovima: dvijestotineeuraisedamdesetosamcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 207,42 EUR.“

1.1. Ujedno je rješenjem odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 2. i t. 11. ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud trebao odbaciti kao nedopuštenu tužbu zbog nedostatka pravnog interesa; da je predmet spora ispunjenje obveze u visini kako je HAKOM utvrdio u predmetnoj potvrdi o pravu puta; da je tuženik u tom periodu bio ovlašten koristiti predmetnu nekretninu temeljem instituta prava puta za potrebe položenog EKI u njegovom vlasništvu na predmetnoj nekretnini na kojoj tuženik kao infrastrukturni operator ima stečeno pravo prava puta, tj. zakonsku služnost u smislu čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je odnos reguliran Zakonom o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17, 76/22; „ZEK“), kao i Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11, 151/14 i 95/17). Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) broj Rev 615/2024 od 30. travnja 2024.; da je tužitelj imao mogućnost tražiti pred HAKOM-om ispunjenje obveze tuženika već od 2011. i nije trebao čekati da taj zahtjev podnese HAKOM-u 15. studenog 2021. Ukazuje na odluke VSRH iz kojih slijedi pravno shvaćanje da obveza nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta stupanjem na snagu ZEK/08, tj. 01. srpnja 2008.

2.1. Ustraje u prigovoru zastare ukazujući na pravno shvaćanje VSRH Rev 105/22 od 10. prosinca 2024., da zastarni rok ne može početi teći od donošenja potvrde HAKOM- a, ukazuje na odredbu čl. 214. st. 2. uvezi sa čl. 225. ZOO, da je zakonodavac na jasan i predvidiv način propisao pravila za nastanak obveze te je jasno i predvidivo propisao i dospijeće takve obveze po isteku godine na koju se naknada odnosi; da nije pravilan zaključak suda da tužitelj kao vlasnik nekretnine nije bio u mogućnosti prije donošenja potvrde o pravu puta od 22. prosinca 2021. znati o čijem se EKI-ju radi, da nije logično i životno da vlasnik ne zna tko na njegovoj nekretnini postavlja vodove EKI, da mu je to ostalo nezapaženo iako to zahtijeva upotrebu teške mehanizacije za kopanje rova za postavljanje EKI; da je nezamislivo da ne zna niti pravac kojim prolazi vod i oterećuje nekretninu; da valja pretpostaviti da vlasnik nekretnine upravlja i vodi brigu o svojoj nekretnini na način kako ga vlasništvo obvezuje ; da je neprihvatljiv i pristup suda po kojem bi tužitelju bilo prekomjerno i nerazmjerno otežano saznati identitet infrastrukturnog operatora odnosno osobe čiji je EKI postavljen na njegovoj nekretnini jer iz činjeničnog stanja proizlazi da se taj EKI nalazi na nekretnini i prije 2008., a u tim vremenima je tuženik, odnosno njegov prednik bio monopolist u obavljanju telekomunikacijskih usluga. Ističe i da se tužitelj mogao obratiti i HAKOM-u kao regulatornom tijelu za provjeru i saznanje o identitetu osobe koja je vlasnik i koja koristi predmetni EKI. Stoga da tužitelju nije stavljen nikakav prekomjerni, nerazmjerni teret time što je bio ovlašten za pokretanje upravnog postupka pred HAKOM-om jer bi u tom postupku sve te radnje obavio HAKOM, odnosno po nalogu HAKOM-a tuženik, pri čemu tužitelju ne bi nastali nikakvi troškovi niti bi mu nastali bilo kakvi drugi troškovi povezani s tim upravnim postupkom, a sve u smislu čl. 32., 33. i 170. ZV u vezi odredbi ZEK i Pravilnika. Predlaže ukinuti presudu i odbaciti tužbu, podredno preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za pravo puta na ime položene elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje u tekstu EKI) na zemljištu u suvlasništvu tužitelja za razdoblje od 2008. do kraja lipnja 2021. u iznosu ukupno 27,15 eura sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno:

- da je EKI (u dužini 22,23 m) položen na nekretnini tužitelja i to kč. br. [katastarska čestica] [adresa] m2 (kuća i dvorište u površini od 548 m2), zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. [adresa]

- da je u vrijeme stupanja na snagu Zakonom o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08; ZEK/08) 1. srpnja 2008. tužitelj bio suvlasnik u 1/6 dijela nekretnine, od 1. srpnja 2014. u 3/18 dijelova nekretnine, od 7. srpnja 2021. u 2/3 dijela, a od 29. kolovoza 2024. tužitelj je vlasnik nekretnine,

- da prema potvrdi o pravu puta HAKOM-a, broj: 11211 od 22. prosinca 2021. ukupna visina naknade za pravo puta na predmetnoj nekretnini iznosi godišnje 44,91 kn/5,96 eura, da je tužba podnesena 16. lipnja 2025.

- da bi sukladno promjenama suvlasničkih omjera na predmetnim nekretninama, tužitelju pripadala naknada u ukupnom iznosu od 27,15 eura i to: za 2008. 0,99 eura/godišnje, za 2009. 0,99 eura/godišnje, za 2010. 0,99 eura/godišnje, za 2011. 0,99 eura/godišnje. za 2012. 0,99 eura/godišnje, za 2013. 0,99 eura/godišnje, za 2014. (6 mjeseci) 0,49 eura/godišnje, za 2014. (drugih 6 mjeseci) 1,48 eura/godišnje, za 2015. 2,96 eura/godišnje, za 2016. 2,96 eura/godišnje, za 2017. 2,96 eura/godišnje, za 2018. 2,96 eura/godišnje, za 2019. 2,96 eura/godišnje, za 2020. 2,96 eura/godišnje, za 2021. (6 mjeseci) 1,48 eura/godišnje, da sukladno odredbama ZEK-a naknada za pravo puta za proteklu godinu dospijeva 1. siječnja slijedeće godine.

7. Sporno je:

- apsolutna nadležnost suda

- postojanje pravnog interesa tužitelja

- prigovor zastare.

8. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika glede apsolutne nenadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, s obrazloženjem, da je u nadležnosti Agencije (HAKOM-a) rješavanje sporova između krajnjih korisnika usluga i operatora javnih komunikacijskih usluga; utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta, čl. 12. st. 1. t. 11. Zakona o elektronskim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17; ZEK/17), da tužitelj zahtijeva isplatu naknade za pravo puta počevši od 2008. do prvih šest mjeseci 2021., a koja je visina naknade utvrđena potvrdom HAKOM-a, da je neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda jer HAKOM nema isključivu ovlast odlučivati o vidu pravne zaštite kakvu tužitelj u postupku potražuje.

9. Pobijanom presudom usvojen je zahtjev tužitelja s obrazloženjem:

- da tuženik ima valjanu pravu osnovu za korištenje nekretnine tužitelja

- da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta

- da se visina naknade izvan upravnog postupka uređuje nagodbom stranaka ili u sudskom postupku radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera prema parametrima propisanim ZEK

- da nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta

- da u konkretnom slučaju ne postoji ugovorna ili izvanugovorna regulacija predmetnog odnosa stranaka

a iz čega zaključuje da infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine platiti naknadu za pravo puta i prije nego mu Agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta, odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (tako i VSRH Rev-247/2022-2 od 11. veljače 2025, broj Rev-105/2022 od 10. prosinca 2024.)

- da neosnovno tuženik ističe prigovor zastare jer tek donošenjem odluke HAKOM-a (potvrde) utvrđuju se podatci o identitetu infrastrukturnog operatora, o opsegu ograničenja vlasništva, o površini i trasi koju zauzima EKI, odnosno svi relevantni podaci za podnošenje pravne zaštite, da se bez izdavanja potvrde od strane HAKOM- a tužitelj nije mogao uvjeriti u navedeno, a niti ostvariti adekvatnu pravnu zaštitu ; da je tek donošenjem te potvrde vlasnik nekretnine mogao saznati za identitet infrastrukturnog operatora i stekao je mogućnost pravne zaštite u postupku izdavanja potvrde o pravu puta (u kojem je mogao prigovoriti opsegu nekretnina, dužini EKI, vlasništvu i sl.); da do tada nije imao saznanja tko je infrastrukturni operator, na kojim se sve nekretninama nalazi EKI, niti dužinu EKI, a niti o ostalim elementima od kojih ovisi osnovanost i visina potencijalnog tužbenog zahtjeva, da bi bio inače prisiljen podnositi tužbu bez znanja o potencijalnom infrastrukturnom operatoru (tuženiku) ili podnositi tužbu protiv svih infrastrukturnih operatora čime bi se izlagao nepotrebnim troškovima; provoditi vještačenja i/ili druge dokazne radnje, koje je dužan riješiti HAKOM svojom odlukom

- da pravila o zastari primijenjena na način kako to čini VSRH suprotna su članku 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. jer bi vlasnicima nekretnine na kojima se nalazi EKI time bilo ograničeno pravo na pristup sudu, a tek donošenjem odluke HAKOM -a (Potvrde) obveza infrastrukturnog operatora se konkretizira u smislu da vlasnik nekretnine dobiva dovoljno podataka za ostvarivanje svoje pravne zaštite jer do izdavanja Potvrde obveza tuženika nije bila ni određena, ni odrediva.

10. Odluku temelji na odredbama čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) te odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, 13/22017) u svezi s odredbama čl. 28. i 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17- dalje: ZEK/17) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008., čl. 63. i 64. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 6/22, 14/24 - dalje ZEK/24) te čl. 5., 6. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/2012, 151/2014, 95/2017).

11. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a ZPP što znači da se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno u postupku u povodu žalbe u takvim sporovima ne primjenjuje se odredba čl. 370. tog Zakona (arg. iz odredbe čl. 467. st. 1. i 2. ZPP). Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i to one iz čl. 354. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP te pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog relativno bitnih povreda.

12. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP. Tužitelj zahtjev za isplatu temelji na potvrdi o pravu puta HAKOM-a, međutim to ne znači da za njegov zahtjev za isplatu dužnog iznosa osnovom i te potvrde nije nadležan sud. Odredbom čl. 12. ZEK/17 određene su nadležnosti Agencije (HAKOM), a među njima nije i isplata naknade u situaciji kada je po utvrđivanju iste infrastrukturni operator dobrovoljno ne isplati, odnosno postupi suprotno odredbi čl. 28. t. 4. ZEK/17.

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje samo paušalno navodeći da presuda nema razloga, pa se ne može ispitati jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, a nezadovoljstvo tuženika danim razlozima ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

14. Odredbom čl. 28. t. 6. ZEK/17 propisana je ovlast u smislu da …. vlasnik nekretnine može pred Agencijom pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona te utvrđivanje količine i vrste takve infrastrukture i visine naknade za pravo puta; dakle, ne i pravo vlasnika nekretnine zahtijevati pred Agencijom isplatu naknade za pravo puta od infrastrukturnog operatora. Stoga, kako u ovom sporu tužitelj potražuje upravo isplatu naknade za pravo puta, radi se o sporu o kojem je nadležan odlučivati upravo općinski sud, čl. 34. st. 2. ZPP. Niti odredbe Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/2012, 151/2014, 95/2017) ne ukazuju na drugačiji zaključak, a niti odredba čl. 63. st. 10. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 76/22 i 14/24) jer je i istom određeno da u slučaju spora između upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine i infrastrukturnog operatora u vezi s ostvarivanjem prava puta i naknade za pravo puta iz ovoga članka i članka 62. ovoga Zakona, svaka strana uključena u spor može pokrenuti postupak rješavanja spora pred Agencijom; dok u slučaju spora o stvarnom pravu ili drugom pravnom odnosu iz stavka 8. ovoga članka nadležan je sud. Dakle, nije isključena mogućnost i pokretanja sudskog postupka u svezi ostvarivanja naknade za pravo puta (tako i Visoki trgovački sud u rješenju broj Pž-536/2026 od 25. veljače 2026.)

15. Pri tome je nedvojben pravni interes tužitelja s obzirom da se radi o kondemnatornom zahtjevu, odnosno zahtjevu za isplatu.

16. Nadalje, glede pravne osnove spora valja citirati razloge navedene u odluci VSRH poslovni broj Rev-615/2024-2 od 30. travnja 2024.: „17. Naime, ustavno pravilo, sadržano u čl. 48. st. 1. Ustava RH, opće je naravi i propisuje jamstvo prava vlasništva, dok ustavno pravilo, sadržano u čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, uređuje oduzimanje, odnosno ograničavanje vlasništva koje se neće smatrati ustavnopravno nedopuštenim ako je propisano zakonom, ako je u interesu Republike Hrvatske i ako je za tako oduzeto, odnosno ograničeno vlasništvo osigurana i isplaćena naknada u tržišnoj vrijednosti oduzete, odnosno ograničene imovine. Ta ustavna odredba dopušta miješanje države u pravo vlasništva u interesu Republike Hrvatske u općem interesu, pa je opće dobro u smislu čl. 48. st. 2. Ustava temelj ograničenja koja se nameću vlasniku i ono ujedno postavlja granice do kojih ta ograničenja smiju biti nametnuta. Ograničenja vlasničkih prava ne smiju ići dalje nego što je to potrebno za postizanje legitimnog cilja koji se zakonskom mjerom nastoji postići. U čl. 50. st. 2. Ustav, daje zakonodavcu ovlast da zakonom ograničava vlasnička prava bez obveze isplate bilo kakve naknade samo "iznimno", nužnim mjerama koje se moraju poduzeti radi zaštite zajedničkih vrijednosti društvene zajednice, a njegovo postojanje mora se dokazivati u svakom pojedinom slučaju. Miješanje u pravo vlasništvo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (usporedi odluku Ustavnog suda broj: U-I-763/2009 i dr. od 30. ožujka 2011.).

18.1. Pravo vlasništva može, u interesu Republike Hrvatske, biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju (čl. 33. st. 1. ZVDSP-a).

18.2. Odredbom čl. 3. ZEK-a zakonodavac je za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu/mrežu, a i obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga utvrdio da su od interesa za Republiku Hrvatsku i da je pravo puta u propisanom sadržaju ovlasti (ovlaštenja) subjektivno pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. t. 17. ZEK-a) koje on stječe po samom zakonu (ex lege) ispunjenjem zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst. 1. i 2. ZEK-a), te da je ono teret nekretnine na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. st. 1. t. 47. ZEK-a), a i da je infrastrukturni operator za pravo puta u obvezi plaćati upravitelju općeg dobra/vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, te da je upravitelj općeg dobra/vlasnik nekretnine u obvezi infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta (čl. 28. st. 4. ZEK-a). Takvo zakonsko ograničenje prava vlasništva u općem interesu (u cilju ostvarenja općeg dobra - digitalnog društva) ustavnopravno je dopušteno jer je za ograničenje vlasništva vlasniku (upravitelju općeg dobra) osigurana naknada u iznosu za koji je zbog tog ograničenja umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 50. st. 1. Ustava). Stoga vlasnik za ograničenje svog vlasništva, odnosno za ispunjenje zahtjeva ove mjere da doprinese ostvarenju općeg dobra, ima pravo na naknadu od trenutka davanja tog doprinosa (ograničenja prava vlasništva), odnosno od trenutka u kojemu je pravo puta na njegovim nekretninama nastalo u korist infrastrukturnog operatora na temelju zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst.1. i 2. ZEK-a)….

…26.1. Imajući u vidu izneseno proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. ZEK/08 ali i čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, a visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima koje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11….Stoga odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11 nije norma mjerodavna za gramatičko tumačenje nastanka obveze plaćanja naknade za pravo puta odnosno nema nikakvog normativnog utjecaja na tu obvezu, već je to odredba čl. 28. st. 4. ZEK-a, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) naknadu za pravo puta za to što mu je vlasnik (upravitelj općeg dobra) u obvezi omogućiti ostvarivanje prava puta.“

17. Dakle, tuženik po samom zakonu (ZEK) ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta, a tužitelj, slijedom toga, kao vlasnik, odnosno suvlasnik nekretnine ima pravo na odgovarajuću naknadu, u ovom postupku za utužen period, kako je utvrđeno, u visini kako je to naznačeno u potvrdi o pravu puta.

18. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tražbine. Odredbom čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/15, 29/2018, 126/2021; dalje: ZOO) propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Ona počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO). Obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu i dospijeva godišnje i ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi. Takav je stav VSRH izražen u odluci broj Rev 105/2022 od 10. prosinca 2024. Rok zastare iznosi pet godina, čl. 225. ZOO.

19. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu za razdoblje od 2008. do polovice 2021., a tuženik ističe prigovor zastare jer je tužba podnesena 16. lipnja 2025. Rok zastare svakako nije protekao za tražbinu koja je dospjela 1. siječnja 2021. i 1. siječnja 2022. jer je tužba podnesena 13. lipnja 2025., dakle prije proteka roka od pet godina.

20. Za ocjenu osnovanosti prigovora zastare glede preostalih tražbina valja razmotriti je li se iz mjerodavnih odredbi mogao kao predvidljiv izvesti zaključak da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje temeljem zakona već stjecanjem prava puta na temelju zakona i je li to moglo utjecati na pravo tužitelja da predvidi, ima jasno saznanje od kada mu počinje teći rok zastare za tražbinu na naknadu za pravo puta (odnosno od početka slijedeće za prethodnu godinu).

21. Odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08; ZEK/08) bilo je propisano da infrastrukturni operator obvezan je plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta, čl. 28. st. 3. ZEK/08. U toj je odredbi sadržana obveza plaćanja naknade za pravo puta, kako ukazuje VSRH.

22. Odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama „Narodne novine“ 73/08 bilo je propisano da za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz članka 27. ili 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

23. Takva je odredba zakona bila na snazi do stupnja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 72/17), a koja je izmjena stupila na snagu 29. srpnja 2017. kada je izmijenjena člankom 15. na način da u članku 29. stavku 1. riječi: »naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta« zamjenjuju se riječima: »naknada za pravo puta«.

24. Tako izmijenjena odredba je bila na snazi do stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama „Narodne novine“ 76/22, 12. srpnja 2022.

25. Istovremeno, Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta „Narodne novine“ br. 31/2009 bilo je propisano, u čl. 6. st. 5., da obaveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te se naknada mora isplatiti u roku petnaest (15) dana od dana zaprimanja potvrde.

26. Takva je odredba bila na snazi do stupanja na snagu Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta „Narodne novine“ 152/11, a kojim je Pravilnikom, kako i navodi prvostupanjski sud, bilo propisano u odredbi čl. 6. st. 7. da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine« br. 73/08); međutim, odredbom čl. 29. st. 1. tada važećeg ZEK/08 bilo je propisano da se naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta, uz odredbu čl. 28. st. 4. ZEK/08 na koju ukazuje VSRH kao odredbu u kojoj je sadržana obveza operatora za plaćanje naknade za pravo puta.

27. Nadalje, Izmjenama i dopunama Pravilnika „Narodne novine“ 151/14 propisana mogućnost za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta po zahtjevu (upravitelja općeg dobra ili) vlasnika nekretnine, čl. 5. Pravilnika (čl. 4. tih Izmjena), a koja je izmjena stupila na snagu 27. prosinca 2014., dok je relevantni zakon u tom smislu odnosno propisivanja te mogućnosti i za vlasnika nekretnine, izmijenjen izmjenama objavljenim u „Narodnim novinama“ broj 90/11 koje su stupile na snagu 10. kolovoza 2011. i to čl. 28. kojim je izmijenjen raniji čl. 28. te propisano u stavku 6. istoga da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od Agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona te utvrđivanje visine naknade za pravo puta.

27.1. Dakle, do 10. kolovoza 2011. (stupanje na snagu Izmjena i dopuna ZEK „Narodne novine“ 90/2011) nije bilo propisana i mogućnost, pravo vlasnika tražiti od Agencije utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na nekretnini i utvrđivanje visine naknade za pravo puta.

28. Valja dodati i da je Pravilnikom „Narodne novine“ 152/11, odredbom čl. 4. st. 4., bilo propisano da infrastrukturni operator obvezan je vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti jedan izvornik potvrde o pravu puta u roku od trideset (30) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u potvrdi o pravu puta; nadalje, da je i Izmjenama objavljenim u „Narodnim novinama“ 151/2014 ta odredba Pravilnika zamijenjena odredbom na način da je postala stavak 3. članka 4. i glasi: »Infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 (trideset) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. Obveza plaćanja se računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta.«

29. Nastavno ta je odredba, čl. 4. st. 3. Pravilnika izmijenjena Izmjenama objavljenim u „Narodnim novinama“ 95/2017 na način da glasi „Infrastrukturni operator obvezan je bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta.«.

30. Dakle, valja razjasniti s obzirom na navedene relevantne propise je li bilo jasno ili dovoljno jasno propisano u utuženom periodu da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje temeljem zakona već stjecanjem prava puta na temelju zakona i ako nije je li moglo utjecati na pravo tužitelja da predvidi od kada mu teče rok zastare za tražbinu naknade za pravo puta. Nedvojbeno je, sada po shvaćanju VSRH, da su svi ranije navedeni propisi odnosno odredbe pravilnika i izmjena istih, kao i navedene odredbe zakona, čl. 29. ZEK/11, provedbene odredbe (osim odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/08, odnosno ZEK/17) i uređuju način isplate naknade, koja kao pravo na naknadu nastaje kada i pravo puta. Međutim, valja ocijeniti jesu li takvi propisi u ukupnosti bili dovoljno jasni, razumljivi i predvidivi u smislu da bi građani mogli na temelju istih predvidjeti ostvarenje svojih tražbina na naknadu; dakle razumjeti, dobiti nedvojbeno saznanje od kada i kako mogu zahtijevati ispunjenje svoje tražbine i koje su zakonske pretpostavke za to.

31. U presudi i rješenju VSRH broj Rev-105/2022-2 od 10. prosinca 2025. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da: „predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatera u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK -a, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta.".

32. Iz toga već slijedi, ne samo da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja, već da to nije bilo i dovoljno jasno propisano, kada i zakonodavac navodi da je sada „jasnije propisano“.

33. U odluci Vrbica protiv Hrvatske (Presuda od 01.04.2010., Zahtjev br. 32540/05) Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP) naveo je: „66. Sud ponavlja da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidi Stubbings and Others, prethodno citirano, § 51; te, mutatis mutandis, Vo v. France [GC], br. 53924/00, § 92, ECHR 2004-VIII; te H (Oxford) Ltd and H (Oxford) Land Ltd v. the United Kingdom [GC], br. 44302/02, §§ 68-69, ECHR 2007-X). Prema tome, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Ono što Sud treba utvrditi jest je li u određenom predmetu karakter dotičnoga roka i/ili način na koji se on primjenjuje u skladu s Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, Phinikaridou v. Cyprus, br. 23890/02, § 52, ECHR 2007-XIV (izvadci)).“

34. U konkretnom slučaju, u utuženom periodu do izmjena ZEK iz 2017. navedene mjerodavne odredbe zakona uz odredbe pravilnika ostavljale su, i po stavu ovoga suda, previše prostora za tumačenje kada je infrastrukturni operator dužan početi plaćati naknadu za pravo puta, odnosno kada ista dospijeva. Logično je i razumljivo, prihvaćeno stajalište VSRH u smislu da operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta danom stjecanja prava puta, ali su „provedbene odredbe“, osobito ona navedena iz čl. 29. st. 1. ZEK ("Narodne novine" br. 73/2008., 90/2011., 133/2012., 80/2013., 71/2014) ipak bile nedovoljno jasne da bi u ukupnosti bile prepoznate kao odredbe koje nemaju nikakva utjecaja na ostvarenje tražbine vlasnika nekretnine, ovdje tužitelja, odnosno da su bez utjecaja na njezino dospijeće.

35. Na takve su se propise vlasnici nekretnina trebali osloniti, a ti propisi nedvojbeno do 29. srpnja 2017. nisu bili dovoljno jasni, što priznaje i predlagač izmjena ZEK iz 2017. kada izmjenjuje odredbu čl. 29. st. 1. ZEK/14 ne bi li bilo jasnije propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta. U praksi ESLJP „načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dostatno dostupne, precizne i predvidljive u njihovoj primjeni. Pojedinac mora moći – uz odgovarajući savjet ako postoji potreba – predvidjeti, u mjeri koja je razumna u datim okolnostima, posljedice koje određena radnja može povlačiti za sobom …. Načelo zakonitosti također traži da Sud potvrdi proizvodi li način na koji domaći sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo posljedice koje su sukladne s načelima Konvencije.“ (predmet Lelas protiv Hrvatske zahtjev broj 55555/08).

35.1. U svezi zastarnih rokova u praksi ESLJP prvi je zahtjev da zastarni rokovi budu predvidljivi. Drugi je zahtjev da zastarni rokovi budu legitimni i razmjerni. Predvidljivost pretpostavlja da postojanje zastarnog roka nije per se nespojivo s Konvencijom. Ono što treba utvrditi jest jesu li priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom. To osobito znači da se valja uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (Baničević protiv Hrvatske; zahtjev 44252/10).

36. U situaciji kako je prikazana kada su mjerodavni propisi do naznačenog vremena 29. srpnja 2017. ostavljali dvojbu je li potvrda ima konstitutivni značaj u ostvarivanju prava na naknadu, pa vlasnici nekretnina nisu mogli nedvojbeno zaključiti je li im od odlučnog značenja za postojanje obveze isplate naknade postojanje potvrde ili nije; tražbina naknade za pravo puta za taj period, dakle do kraja 2016. nije mogla zastarjeti prije izdane potvrde o pravu puta. Zato i po stavu ovoga suda potraživanje naknade za razdoblje do (uključivo) 2016. godine (dospijeće 1. siječanj 2017.) ne može zastarjeti prije izdavanja potvrde o naknadi za pravo puta što je u konkretnom slučaju 22. prosinca 2021., a od tada do podnošenja tužbe 13. lipnja 2025. nije protekao rok od pet godina. Dakle, iz činjenice postojanja nedovoljne jasnoće, preciznosti pravnih propisa u navedenom vremenu za tužitelja ne mogu proizlaziti štetne posljedice. To i neovisno što je isti tek 22. prosinca 2021. zahtijeva izdavanje potvrde (koja činjenica nije sporna i tuženik na istu ukazuje i u žalbi).

37. Dakle, do 29. srpnja 2017. navedeni mjerodavni propisi nisu bili dovoljno predvidljivi, precizni, jasni, razumljivi glede značaja izdavanja potvrde o pravu puta i mogao se iz istih izvesti zaključak da obveza plaćanja naknade ovisi i o pribavljaju potvrde o pravu puta, time i radnji tuženika da zatraži potvrdu. U svezi te radnje valja navesti da od 2011. postoji pravo vlasnika nekretnine da može od Agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona te utvrđivanje visine naknade za pravo puta ; dakle, ne i izdavanje potvrde; ali se postavlja pitanje je li im u biti kroz navedeno pravo nametnut dodatni teret, dakle, da uz nedvojbeno ograničenje vlasništva koje trpe postavljanjem EKI-ja, poduzimaju radnje radi ostvarenja prava na naknadu – traženjem da se utvrdi tko je operator i visina naknade za pravo puta, neovisno što je zahtjev za izdavanje potvrde za pravo puta imao samo operator, opet (samo) kao mogućnost. Dakle, može li im to pravo sada biti „prepreka“ u ostvarivanju prava na naknadu.

38. Ovdje valja dodati, da je tuženik taj koji je postavio EKI, a od tada isti je, dakle dalje cijeli utuženi period bio pasivan i nije zatražio izdavanje potvrde o pravu puta unatoč stečenom pravu puta (već) polaganjem EKI-a i nedvojbenom pravu da traži izdavanje potvrde o pravu puta, čl. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta „Narodne novine“ 152/2011 od HAKOM-a.

39. Nedvojbeno je i da u cijelom ovdje relevantnom periodu vlasniku nekretnine priznavano je pravo na naknadu prema pozitivnim propisima, da je pravo vlasništva – ustavno pravo – čl. 48. st. 1. Ustava, konvencijsko pravo – čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10, 13/17) i da je stoga legitimno očekivanje vlasnika bilo i da će tu naknadu kao svoje imovinsko pravo za ograničeno pravo vlasništva i u konačnici ostvariti, pa i bez potrebne dodatne (osobne) intervencije, kako mu to jamči i odredba čl. 50. Ustava Republike Hrvatske.

40. Dakle, kada se 2011. vlasnicima daje pravo na podnošenje zahtjeva HAKOM-u, to pravo ne može za iste predstavljati dodatni teret (uz teret na nekretnini) koji bi u konstelaciji propisa kakvi su bili u relevantnom utuženom periodu (od 2008. do 2016.), a kako su prikazani i u konačnici tumačeni od strane VSRH, ukoliko bi vlasnik bio pasivan i propustio podnijeti takav zahtjev, vodio k zastari ostvarivanja tražbine – naknade za pravo puta, cijeneći i pasivnost operatora kroz cijeli utuženi period, a iz koje pasivnosti za njega ne može proizlaziti i korist u smislu neplaćanja naknade.

41. Takva situacija dovodi do nerazmjera, neproporcionalnosti između prava vlasništva tužitelja i općeg interesa, odnosno do toga da se u odnosu na operatora nalaze vlasnici opterećene nekretnine u neravnopravnom položaju u naznačenom periodu do uključivo 2016. (29. srpnja 2017. stupaju na snagu izmjene ZEK/17) jer im se ograničava pravo vlasništva i još kroz nedovoljno precizne i jasne pozitivne propise o dospijeću tražbine nameće i dodatni teret kao pravo - da sami zahtijevaju utvrđivanje operatora, količine i vrste infrastrukture i visinu naknade koja im pripada, dakle, iako im je vlasništvo ograničeno, da sami istražuju i zahtijevaju utvrđenje tko je operator i drugi bitni parametri za određivanje naknade, kuda ide EKI, kojom trasom, dužinom, tko se istim koristi. Dakle, vlasnici pravom podnošenja zahtijeva HAKOM-u ne dobivaju pravo zaštiti svoje vlasništvo okrnjeno, ograničeno polaganjem EKI-a, već pravo da zahtijevaju utvrđenje tko polaže EKI po njihovoj nekretnini kako bi ostvarili pravo na naknadu zbog nastalog ograničenja, koju im već i Ustav jamči. To pravo vlasnika nekretnine – zahtijevati utvrđivanje operatora, količine i vrste infrastrukture i visine naknade - ne može doprinositi neisplati naknade jer je onda dodatni teret za vlasnika na njegovom već okrnjenom vlasništvu.

42. Osim toga u konkretnom tuženik je taj koji je bio pasivan glede obveze isplate naknade nakon polaganja EKI, a iz te pasivnosti, uz nedovoljno jasne propise, ne može izvlačiti i korist u smislu da ne plati naknadu za ograničenje prava vlasništva tužitelja. Njegovo je legitimno pravo isticati prigovor zastare, ali se takav prigovor iz navedenih razloga u naznačenom periodu ne može prihvatiti osnovanim jer pozitivnim propisima u određenom razdoblju kako je navedeno nije bilo dovoljno jasno, pravno izvjesno je li ili nije nužno izdavanje potvrde radi ostvarivanja naknade za pravo puta, odnosno „kada je započela“ obveza tuženika da tu naknadu i plaća i je li za to nužno pribaviti potvrdu o pravu puta (što je ovlast samo operatora).

43. Stoga, iako je legitimno miješanje tuženika u vlasništvo tužitelja kao njegovo mirno uživanje imovine polaganjem i korištenjem EKI, tužitelju je kao vlasniku nametnut nerazmjerni teret jer mu tada pozitivni propisi nisu ostavili dovoljno jamstva da mu se za to ograničenje i plati naknada jer n isu bili dovoljno jasni i precizni i tako su ostavili prostora za dvojbe koje su mogle (i jesu) rezultirale u konačnici neisplatom naknade za nastalo ograničenje prava vlasništva. Isplata naknade je bitan element koji valja ostvariti u situaciji oduzimanja, odnosno ograničenja prava vlasništva zbog postojanja općeg interesa za to. Zato neisplata naknade, kao posljedica takve konstelacije pozitivnih propisa koji nisu dovoljno jasni ili barem predvidljivi u dovoljnoj mjeri u smislu kada dospijeva isplata naknade nije prihvatljiva posljedica, odnosno vrijeme zastare ne može početi teći prije izdavanja potvrde o pravu puta. Suprotno tumačenje povrijedilo bi pravo tužitelja na pristup sudu i pravično suđenje iz čl. 6. Konvencije. Da bi pravo na pristup bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu, praktičnu priliku pobijati svaki čin koji predstavlja miješanje u njegova prava (Bellet protiv Francuske, 4. prosinca 1995., broj 23805/94 stavak 36., Serija A br. 333-B).

44. Osim toga, iako je točno da je stav VSRH da infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.); takav je stav izražen, zauzet tek u odluci Rev 615/2024 od 30. travnja 2024.; dakle da obveza plaćanja egzistira i prije izdavanja potvrde o pravu puta, a do tada uslijed nedovoljne jasnoće propisa navedeno se moglo samo tumačiti i to uz stručnu pravnu pomoć, pa se miješanje u pravo vlasništva tužitelja uz neisplatu naknade prihvaćanjem prigovora zastare glede tražbine dospjele u tom razdoblju ukazuje i kao nerazmjeran teret za tužitelja, nerazmjeran i nepravičan, suprotan razumnom očekivanju koje je tužitelj mogao imati iz takvog propisa i koji bi, kada bi bio prihvaćen, doveo do povrede prava tužitelja na pristup sudu, odnosno pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije , dakle tako primijenjen rok zastare bio bi nespojiv s Konvencijom.

45. U odnosu na tražbinu naknade za 2017., 2018., 2019. godinu niti ista nije u zastari. Naime, kako je navedeno, iako je tada na snazi odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 72/17), a koja je izmjena stupila na snagu 29. srpnja 2017. i to čl. 15. kojim je izmijenjen članak 29. st. 1. ZEK/17 na način da glasi „Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.“, čime je otklonjena ranije postojeća nejasnoća pravnih propisa uslijed koje se nije moglo niti uz stručnu pravnu pomoć predvidjeti dospijeće tražbine, ostaje činjenica da niti u tom periodu tuženik kao operator nije zahtijevao izdavanje potvrde o pravu puta, dakle i dalje je bio pasivan, da je tuženik kao infrastrukturni operator utvrđen tek potvrdom izdanom osnovnom zahtjeva podnesenog 15. studenog 2021., pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tek izdavanjem iste vlasnik nekretnine je mogao saznati za konkretnu mjeru ograničenja njegova prava vlasništva (kuda ide EKI, trasa istog, koje nekretnine zahvaća, koju površinu), ali i identitet infrastrukturnog operatora. U tom su smislu neosnovani žalbeni navodi da vlasniku nije moglo ostati nepoznato tko poduzima radnje na njegovoj nekretnini. Dakle, tek izdavanjem potvrde o pravu puta dobio je vlasnik nedvojbeno saznanje o svim relevantnim parametrima koji u osnovi predstavljaju njegovo ograničenje prava vlasništva, odnosno dobio je puno nedvojbeno jasno saznanje o ograničenju prava vlasništva koje trpi (time i visini naknade, na što ukazuje prvostupanjski sud). Stoga ni pravo na naknadu za ograničenje prava vlasništva nekretnine ne može mu zastarjeti prije donošenja potvrde o pravu puta jer bi drugačije računanje početka tijeka roka zastare bilo nepredvidljivo i nerazmjerno i rezultiralo bi povredom prava tužitelja na pristup sudu, odnosno pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije i dovodilo bi do povrede njegova prava na mirno uživanje vlasništva, čl. 1. Protokola 1. uz čl. 6. st. 1. Konvencije – što jest naknada koju potražuje.

46. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. ističe da sudski postupci moraju se provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već da mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

47. U takvo legitimno očekivanje tužitelja spada i očekivanje vlasnika da će ostvariti pravo na naknadu prema pravilima koja su vrijedila u vrijeme u kojem je došlo do ograničenja njegova prava vlasništva. Legitimno je očekivanje tužitelja da će mu se naknada za ograničenje prava vlasništva isplatiti i da do neisplate neće doći uslijed nekog njegovog propuštanja (ne podnošenje zahtjeva), u situaciji kada i ovdje operator, kao onaj koji je položio EKI i time „doveo“ do legitimnog ograničenja prava vlasništva tužitelja, ostao je pasivan (u zahtijevanju izdavanja potvrde o pravu puta), neovisno što su mu tu pasivnost omogućavali pozitivni propisi, unatoč nastalom ograničenju prava vlasništva tužitelja. Već navedeno ukazuje na nepostojanje razmjernosti u pravima tužitelja kao vlasnika nekretnine i tuženika kao operatora.

48. Odluka o trošku se određeno žalbom ne osporava, osim u smislu da je neosnovana uslijed neosnovanosti i zahtjeva tužitelja, a koji žalbeni navod nije osnovan.

49. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, čl. 380. t. 2. ZPP u vezi sa čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 457. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli-Pola 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Alenka Paus