REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1266/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Krstulović, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Nove hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, koju zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1477/2022-16 od 11. srpnja 2025., u sjednici održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1477/2022-16 od 11. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu broj 285705 od dana 20.listopada 2015. godine, a koja glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 0,50% (nulacijelapedesetposto) od iznosa kredita, maksimalno 800,00 kn (osamstokunainulalipa), naplaćuje se prilikom isplate kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu broj 273925 od dana 15.09.2014. godine, a koja glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 (tisućukunainulalipa) kn naplaćuje se prilikom isplate kredita.“

III. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu broj 256845 od dana 16.10.2013. godine, a koja glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 0,00 (nulakunainulalipa), kn naplaćuje se prilikom isplate kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, da tužiteljici SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati:

- iznos od 76,22 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 23.listopada 2015. pa do dana konačne isplate,

-iznos od 101,14 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 16.rujna 2014. pa do dana konačne isplate,

- iznos od 50,48 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 16.listopada 2013. pa do dana konačne isplate,

po stopi koja se do 31.srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

1.1. Dio odluke (rješenje) kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti i naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 226,54 EUR nije predmet pobijanja žalbom.

2. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Smatra da je sud neosnovano odbio prigovor zastare. Navodi da tužba ne sadrži činjenične tvrdnje o tome koje su konkretne radnje tuženice dovele do ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Ističe da ugovor o kreditu nije unaprijed formuliran već odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Dodaje da su sporne ugovorne odredbe jasne i razumljive pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku, a podredno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je prvostupanjski sud postupio prema članku 359. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredaba članka 6.1. triju ugovora o kreditu koje je kao korisnica kredita sklopila s prednicom tuženice Sberbank d.d. kao kreditorom - Ugovora o kreditu broj 285705 od 20. listopada 2015., Ugovora o kreditu broj 273925 od 15. rujna 2014. i Ugovora o kreditu broj 256845 od 16. listopada 2013. – a koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i zahtjev za vraćanje iznosa koje je isplatila tuženici po tim ugovornim odredbama sa zateznim kamatama od dana stjecanja.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak, u bitnome, da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o tipskim ugovorima koje je prethodno pripremila prednica tuženice i da se o naknadama za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženica nije dokazala suprotno – da je tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti, da u ugovorima nije navedeno od čega se sastoje naplaćene naknade od 0,50% i 1,00 % i zašto su određene baš u tim postocima od ukupnog iznosa kredita niti je tuženica priložila dokaz na okolnost da je zaista imala administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično te da su sporne odredbe prema kojima tužiteljica snosi troškove obrade kredita uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Sud prvog stupnja otklonio je prigovor zastare, s obrazloženjem da zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba odnosno od donošenja prvostupanjske presude. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja spornih naknada, jer je sporne odredbe ugovora o kreditima sastavila i nametnula tuženica, zbog čega ima položaj nesavjesnog stjecatelja.

8. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP -a), ocjena je ovog suda da je donesena presuda pravilna i zakonita.

9. Protivno žalbenim navodima, nije počinjena b itna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Među strankama nije sporno da je tužiteljica potrošač.

12. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009, 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014., dalje: ZZP/07), koji se u ovom postupku primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja dvaju ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.) te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 100. ZZP/07 propisano da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 102. stavak 1. ZZP/07).

13. Identične odredbe sadrže i članci 49., 51., 52., 53. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014.; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja jednoga od triju spornih ugovora o kreditu.

14. U odnosu na žalbene tvrdnje o pojedinačnom pregovaranju valja navesti da je za prebacivanje tereta dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja prema odredbama članka 96. stavka 2. i 4. ZZP/07 odnosno članka 49. stavka 2. i 4. ZZP/14 odlučna činjenica je li odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe. Sud prvog stupnja je na temelju tužiteljičinog iskaza, kojega je ocijenio i prihvatio, utvrdio da je prednica tuženice unaprijed pripremila ugovor pa je na tuženici teret dokaza da se o odredbi pregovaralo, a kako ona to nije dokazala proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja. Pritom valja navesti da pojedinačno pregovaranje podrazumijeva da je tužiteljica kao potrošač mogla stvarno utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba.

15. Iz citiranih odredaba ZZP/07 i ZZP/14 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene, kako to proizlazi i iz pobijane presude.

15.1. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07 odnosno članka 53. ZZP/14, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Po ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe su jasno i razumljivo sastavljene, jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu sporne naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita). Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15.2. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Znatna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. U konkretnom slučaju nije sporno da ugovori ne sadrže konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredi ta, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15.4. Imajući na umu da ugovorne odredba članka 6.1. nijednog od triju ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženica ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je prednica tuženice mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj ica) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.5. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatne neravnoteže, odredbama članka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita . Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe tužitelj ica bi nesumnjivo bila ograničena u ostvarivanju svog prava.

15.6. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.7. Valja ukazati da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

15.8. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetne ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita utvrdio ništetnima.

16. Odluka o restitucijskom zahtjevu posljedica je pravilne primjene odredaba članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare s obrazloženjem da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao posljedice ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takvo shvaćanje je u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

18. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata. S obzirom na to da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačk im ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zatezne kamate od dana plaćanja te naknade. Stoga su i u ovom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

20. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, ne pripada joj trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus