REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-30/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3625/2024-27 od 22. rujna 2025., u sjednici održanoj 28. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3625/2024-27 od 22. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, u točki I., utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-3573991 sklopljenog između tužiteljice i tuženice u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF), dok je u točki II. naloženo tuženici isplatiti tužiteljici novčani iznos od 2.278,67 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana. Točkom III. su tužiteljici dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 1.826,54 eura sa zateznim kamatama koje teku 22. rujna 2025. do isplate, a točkom IV. odbijen je tuženičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da je sud propustio primijeniti odredbe članka 186. i 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), jer tužbeni zahtjev nije bio određeno postavljen, a nije bilo mjesta niti primjeni instituta stupnjevite tužbe. Prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 187. u vezi s člankom 186. ZPP-a u odnosu na zahtjev za utvrđenje, jer iz točke I. izreke presude nije moguće utvrditi koje odredbe ugovora o kreditu sud utvrđuje ništetnima ni u kojem dijelu. Ističe da sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a te da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je predložila konkretne materijalne i personalne dokaze na okolnost da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali je sud te dokaze zanemario. Ističe da iz isprava u spisu proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor u valuti CHF i u valuti EUR, ali se sud o navedenom ni na koji način ne očituje. Navodi da se presuda ne može ispitati u dijelu u kojem sud smatra kako je tuženica svojim odlukama mijenjala tečaj CHF. Prigovara da je neposrednom primjenom utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite sud pogrešno primijenio članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015., dalje: ZZP/14) budući da u tom sporu nije bilo moguće dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007.) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, a prigovara i da prvostupanjski sud uopće nije proveo test poštenosti. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare, kao i zaključak da je nepošteni stjecatelj. Smatra da je pravilnom primjenom članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO) sud morao odbiti tužbeni zahtjev. Ističe i da je sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15), kojim je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona. Pobija i odluku o parničnim troškovima, posebice u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen trošak podneska od 20. listopada 2021. s obzirom na to da navedeni podnesak nije zaprimila pa se ne može smatrati potrebnim, a nepotreban da je bio i trošak podneska od 27. kolovoza 2025., kojim se ponavljaju navodi koje je iznosila u ranijem dijelu postupka. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da joj je tužiteljica dužna naknaditi trošak parničnog postupka, uključujući trošak žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Sa žalbom tuženice sud je postupio prema članku 359. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-3573991 od 18. srpnja 2006. sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, kojima je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta, kao i restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanje preplaćenog na temelju tih ugovornih odredaba. Tužbene zahtjeve tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

6.1. Pritom, među strankama nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica odobrila tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.873,30 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju RBA za CHF važećem na dan dospijeća. Nije sporno ni da je uslijed povećanja tečaja CHF povećan iznos mjesečnih anuiteta i ostvarena razlika u ukupnom iznosu utvrđenom financijskim vještačenjem od 2.278,67 eura.

6.2. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženica od nje naplatila na temelju ništetnih ugovornih odredaba po pravilima o stjecanju bez osnove prema člancima 1111. i 1115. ZOO-a. Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare, kao i tijek zateznih kamata.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a da je tuženica predmetni ugovor sklopila u svojstvu trgovca, u razdoblju na koje se odnosi presuda iz parnice za zaštitu kolektivnih prava i interesa, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a) onih iznosa koje je tuženici isplatila na temelju ništetnih odredaba navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na nepoštene i ništetne ugovorne odredbe od ukupno 2.278,67 eura, koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tuženičin prigovor zastare, zaključujući da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnome pravilna i zakonita.

9. Prije svega, s obzirom na žalbene navode tuženice, valja istaknuti da tuženici nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a žaliteljica određeno ne navodi koje je njene navode i dokazne prijedloge sud zanemario da bi takav postupak imao obilježja povrede prava na pravično suđenje. Nije stoga počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama pa pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

11. Tuženica prigovara počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 186. i 186.b ZPP -a, s obrazloženjem da nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Međutim, budući da prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu na dopunu tužbe po članku 109. stavku 1. ZPP-a na način da postavi određen tužbeni zahtjev, a tužiteljica je nakon provedenog vještačenja postavila određeni tužbeni zahtjev o kome je u konačnici odlučeno pobijanom presudom, treba uzeti da je tužiteljica postavila takav zahtjev već u tužbi.

12. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 186. i 187. ZPP-a, jer je iz prihvaćenog tužbenog zahtjeva jasno da je Ugovor o kreditu utvrđenim ništetnim u onom dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, pri čemu nije bilo nužno specificirati odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže takve nepoštene ugovorne odredbe.

13. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP -a.

14. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, u bitnome pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a).

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan izravan učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je - između ostalih banaka - i tuženica, u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2007., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

15.2. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (članka 87. ZZP/03).

15.3. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

16. Po shvaćanju ovog suda, u prvostupanjskom postupku odlučno činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

16.1. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužiteljice, kojega je ocijenio iskrenim, životno uvjerljivim i logičnim, utvrdio da je tužiteljica pribavila kredit za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, da je informacije o kreditu dobila u auto salonu, da je ugovor, koji je već bio sačinjen, išla potpisati u banku i da joj nitko nije ništa rekao o riziku takvog ugovora, već joj je isti preporučen kao najpovoljniji.

16.2. Tuženica je u ovom postupku mogla dokazivati da je, unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom, potrošaču ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženica ni u žalbi određeno ne navodi koje je dokaze sud prvog stupnja propustio izvesti, a kojima bi dokazala da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora. Proizlazi stoga da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njene novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogla dokazivati u ovom sporu vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Činjenica da je tužiteljica eventualno i imala mogućnost izbora valute uz koju će biti vezana otplata kredita ne upućuje na zaključak o mogućnosti pregovaranja u vezi konkretnog ugovora o kreditu, onoga s valutnom klauzulom u CHF.

17. Neosnovano je tuženičino pozivanje na odredbe ZID ZPK/15 budući da se u ovom predmetu ne radi o konvertiranom kreditu.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članaka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključujući da je na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao davateljice kredita, tuženica od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužiteljici.

19. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, tužiteljici pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebala platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena. Ovo iz razloga što se za ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ima načelno smatrati kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženice, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nepoštena stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da joj sve ono što n a temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu. Pritom, svakako, nije pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženica bila dužna rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja prilikom promjene tečaja, ali je to bila dužna učiniti prilikom sklapanja ugovora te upozoriti tužiteljicu na rizik sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF.

21. Tuženica se neosnovano poziva na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO -a koja predviđa mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen. U konkretnom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značaja budući da je uslijed kršenja zabrane došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženicu te je za tužiteljicu kao potrošača znatno povećan ukupni iznos otplate kredita.

22. Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski je sud osnovano odbio prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF) . S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe u ovom postupku 4. kolovoza 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan pa je i u tom dijelu odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita.

22.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

22.2. Pored navedenog, u vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

22.3. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“. S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

23. Pravilna je i odluka o troškovima postupka. Podneskom od 20. listopada 2021. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu pa joj je za sastavljanje toga podneska osnovano priznata nagrada. Činjenica što taj podnesak nije dostavljen punomoćnicima tuženice nije od značaja za osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za naknadu toga troška niti se iz toga može zaključiti da je podnesak bio nepotreban. U odnosu na podnesak od 27. kolovoza 2025. tuženica neosnovano ističe da su tim podneskom ponovljeni već ranije isticani navodi budući da ta tvrdnja nije točna, slijedom čega nema osnove ni za daljnji zaključak da je uslijed ponavljanja već isticanih navoda podnesak bio nepotreban.

24. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.

25. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom odbijen je kao neosnovan njen zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus