REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-983/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Pelclu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odluke o trošku sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3388/2024-2 od 27. kolovoza 2024., kojom je potvrđena odluka o trošku sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5046/20-117 od 22. travnja 2024., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3388/2024-2 od 27. kolovoza 2024. u dijelu pod toč. I. izreke kojom je potvrđena odluka o trošku sadržana u toč. IV. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5046/20-117 od 22. travnja 2024., kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5046/20-117 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 19.304,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže označeno u izreci (toč. I. izreke), te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.725,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2024. do isplate (toč. II. izreke), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 19.304,27 EUR sa zateznim kamatama (toč. III. izreke) i preostali dio zahtjeva tužitelja radi naknade parničnog troška u iznosu od 21.975,42 EUR sa zateznim kamatama (toč. IV. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 10.204,26 EUR sa zateznim kamatama, te u dijelu pod toč. IV. izreke (toč. I. izreke), odbijena je žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 18.200,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10.913,01 EUR od 26. kolovoza 1999. do isplate i na iznos od 7.287,00 EUR tekućim od 2. kolovoza 2000. do isplate, kao i u dijelu pod toč. II. izreke (toč. II. izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.104,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od na iznos od 414,10 EUR od 15. listopada 1999. do isplate i na iznos od 690,16 EUR tekućim od 15. kolovoza 2000. do isplate, te je u navedenom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužite lja (toč. III. izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 9.100,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te je tuženici naloženo isplatiti tužitelju daljnj i iznos od 9.100,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 5.456,50 EUR teku od 15. listopada 1999. do isplate, a na iznos od 3.643,51 EUR teku od 15. kolovoza 2000. do isplate (toč. IV. izreke), tuženici je naloženo naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,71 EUR (toč. V. izreke), te je odbijen zahtjev tuženice radi naknade troškova žalbenog postupka (toč. VI. izreke).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-788/2025-2 od 1. travnja 2025. tužitelju je dopuštena revizija protiv odluke o trošku sadržane u toč. I. izreke presude drugostupanjskog suda u dijelu kojim je potvrđena odluka o trošku sadržana u toč. IV. izreke presude suda prvog stupnja zbog pravnog pitanja:

„U slučaju kada je tužena osporavala regresni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ističući prigovor nepostojanja pasivne legitimacije, prigovor nepostojanja odgovornosti vozača vozila za kojega tužena odgovara, te protiveći se visini tužbenog zahtjeva, a radi čega je pred redovnim sudom vođen parnični postupak duže od 20 godina i u kojemu su se radi predmetnih prigovora tužene izvodili dokazi kako bi tužitelj dokazao pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva- pri čemu je tužitelj priznao postojanje suodgovornosti svoga osiguranika u omjeru od 20% ističući prigovor suodgovornosti na strani vozača vozila za kojega odgovara tužena u omjeru od 80% zatraživši regresnu isplatu naknade štete u omjeru 80% od isplaćene naknade štete - da li u slučaju kada sud u postupku presudi da na strani tužene postoji pasivna legitimacija, da je neosnovano protivljenje tužene visini tužbenog zahtjeva, da je neosnovan prigovor tužene da na strani vozača vozila za kojega tužena odgovara nema suodgovornosti u nastanku prometne nezgode i štete i sudi postojanje suodgovornosti i time obveze tužene na regresnu isplatu naknade štete u omjeru 60%, od zatraženih 80%, odluku o parničnim troškovima stranaka trebalo donijeti primjenom odredbi čl. 154. st. 5. ili čl. 154. st. 2. ZPP-a?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv odluke o troškovima sadržane u presudi suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, uz prijedlog preinačiti pobijano rješenje suda drugog stupnja, uz naknadu troškova revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u svezi sa čl. 400. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku o troškovima samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. S obzirom na sadržaj pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom predmetu, u ovom je stupnju postupka sporno je li, u situaciji kada su tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovori u pogledu visine tužbenog zahtjeva ocijenjeni neosnovanima, dok je odgovornost tuženice za regresnu isplatu naknade štete utvrđena u omjeru 60% od zatraženih 80%, odluku o parničnim troškovima stranaka trebalo donijeti primjenom odredbi čl. 154. st. 5. ili čl. 154. st. 2. ZPP.

9. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 38.608,54 EUR, koji je iznos tužitelj isplatio oštećenicima na ime naknade štete nastale kao posljedice štetnog događaja od 17. prosinca 1998., kada je u sudaru osobnog automobila osiguranog kod tužitelja i teretnog vozila s priključnim vozilom tuženice kao privremenog korisnika istih vozila smrtno stradao putnik koji se nalazio u vozilu osiguranom kod tužitelja. Tužitelj je u tijeku postupka učinio nespornom odgovornost osiguranika tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 20%, te je za navedeni omjer, u odnosu na iznos od 48.260,68 EUR koji je isplatio oštećenicima GK, TK, JK, mldb. LK i mldb. VK po osnovi presude Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1978/99 od 12. travnja 2000., umanjio svoje regresno potraživanje.

10. Sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice, kao i prigovore vezane uz visinu utuženog potraživanja koje je tuženica isticala u tijeku postupka, dok je u odnosu na odgovornost za nastanak štetnog događaja ocijenio kako postoji doprinos vozača vozila osiguranog kod tužitelja u omjeru od 60% i doprinos vozača vozila tuženice u omjeru od 40%. Stoga je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 19.304,27 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odbio dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 19.304,27 EUR s pripadajućim kamatama. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja utemeljio je na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, ocjenjujući kako je tužitelj uspio u postupku sa 50% svojeg zahtjeva, uslijed čega je tužitelju dosudio samo troškove provedenih vještačenja.

11. Drugostupanjski sud je ocijenio kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio omjere odgovornosti pojedinih sudionika za nastanak predmetnog štetnog događaja, te utvrdio kako je osiguranik tužitelja skrivio nezgodu u omjeru od 40%, a vozač vozila tuženice u omjeru od 60%. U pogledu odluke o troškovima postupka, sud drugog stupnja ocijenio je kako je utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, budući da je tužitelj uspio djelomično kako sa osnovom, tako i sa visinom, pri čemu je i tužitelju i tuženici nastao podjednak trošak zastupanja.

12. Tužitelj u reviziji ističe kako se u konkretnom slučaju, s obzirom da je tuženica u tijeku cijelog postupka osporavala pasivnu legitimaciju, suodgovornost vozača vozila tuženice i visinu tužbenog zahtjeva, treba smatrati da je tužitelj u pogledu osnove uspio u omjeru od 100%, a slijedom čega proizlazi da je odluku o troškovima postupka trebalo donijeti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odnosno „barem“ primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

13. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP propisano je kako će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP.

14. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti ovog slučaja, ocijenjeno je kako je tužitelj u ovom sporu uspio sa osnovom zahtjeva u omjeru od 75%. Naime, tužitelj je u tijeku postupka učinio nespornom odgovornost svojeg osiguranika za nastanak štetnog događaja u omjeru od 20%, te je prema omjeru odgovornosti vozača vozila tuženice od 80% odredio svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku, potražujući isplatu iznosa od 38.608,54 EUR, odnosno 80% iznosa od 48.260,68 EUR koji je tužitelj isplatio oštećenicima na ime naknade nastale štete. S obzirom da je suodgovornost vozača vozila tuženice odlukom suda drugog stupnja u konačnici utvrđena u omjeru od 60%, to proizlazi kako je tužitelj sa osnovom uspio u omjeru utvrđenog doprinosa vozača vozila tuženice od 60% u odnosu na nesporni omjer od 80%, odnosno u omjeru od 75%.

15. Neosnovani su revizijski navodi tužitelja kojima ističe kako je, uslijed okolnosti da je tuženica tijekom postupka osporavala pasivnu legitimaciju, visinu zahtjeva i suodgovornost vozača vozila tuženice, uspio u sporu u omjeru od 100%. Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno kako je osiguranik tužitelja skrivio nastanak štetnog događaja u većem omjeru od onog koji je tužitelj učinio nespornim (u omjeru od 40% u odnosu na nesporni omjer od 20%), to se, neovisno o okolnosti što su preostali prigovori tuženice ocijenjeni neosnovanima, ne može smatrati da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu osnove potraživanja.

16. Nadalje, s obzirom da je tužitelju sveukupno dosuđen iznos od 27.301,02 EUR od ukupno zatraženog iznosa od 38.608,54 EUR, to proizlazi kako je tužitelj u odnosu na visinu zahtjeva uspio u omjeru od 70,71%. Stoga proizlazi kako je tužitelj u ovom sporu sveukupno uspio u omjeru od 72,86%, uslijed čega nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, već je odluku o parničnim troškovima stranaka trebalo donijeti primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, a što ujedno predstavlja odgovor na postavljeno revizijsko pitanje.

17. Slijedom navedenog, s obzirom da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi iznos ukupnih i pojedinih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, valjalo je primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, u svezi sa čl. 400. ZPP, ukinuti odluku o trošku sadržanu u toč. I. presude drugostupanjskog suda u dijelu kojim je potvrđena odluka o trošku sadržana u toč. IV. presude suda prvog stupnja, kao i odluku o trošku sadržanu u toč. IV. izreke presude prvostupanjskog suda, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (st. I. izreke).

18. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (st. II. izreke).

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić