REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-240/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Zustović, odvjetnik u Pazinu, protiv tuženika ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dino Čekada, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž- 896/2020-3 od 3. srpnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli- Pola broj P-1106/17-39 od 17. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-896/2020-3 od 3. srpnja 2024. te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos 45.213,59 kuna (6.000,87 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama, te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 14.108,00 kuna (1.872,45 EUR), sve u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom je prihvaćena žalba tuženika, prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke), te je ujedno tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.641,06 EUR u roku od 15 dana.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-3012/2025-2 od 3. rujna 2025., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: „Može li drugostupanjski sud u okviru ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odbiti tužbeni zahtjev uz utvrđenje koje nije utemeljeno na činjenicama iz obrazloženja prvostupanjske presude već na stanju spisa i novim (suprotnim) odlučnim okolnostima koje uopće nije ocijenio sud prvog stupnja?“.

4. Tužitelj je sukladno dopuštenju podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja radi kojeg je dopuštena revizija. Predložio je prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju, tuženik je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. Predmet spora je je zahtjev tužitelja za isplatu na ime snižene kupoprodajne cijene, u visini troškova izmještanja vodovodne cijevi koja se nalazi na kupljenom građevinskom zemljištu

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tužitelj, kao kupac i tuženik, kao prodavatelj zaključili 30. listopada 2016. ugovor o kupoprodaji nekretnine, u kojem je navedeno da je na nekretnini 20. svibnja 2016. uknjižena stvarna služnost temeljem zaključenog ugovora o pravu služnosti, radi postavljanja, održavanja i rekonstrukcije vodoopskrbnog cjevovoda u korist Vodovod Labin d.o.o.,

- da je tuženik prilikom zaključenja ugovora tužitelju predao rješenje o uvjetima građenja od 23. srpnja 2012. izdano od Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, a sastavni dio rješenja su posebni uvjeti za izgradnju obiteljske kuće izdani 12. ožujka 2012. od strane Vodovod Labin d.o.o.,

- da se je tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine,

- da je nakon sklapanja ugovora, 15. ožujka 2017., društvo Vodovod Labin d.o.o. obavijestio tužitelja da ne može graditi čvrsti objekt na predmetnoj nekretnini jer se na njoj nalazi vodovodna cijev, te da ako želi nastaviti gradnju treba izmjestiti vodovodne cijevi o svom trošku,

- da je tužitelj angažirao tvrtku radi premještanja vodovodnih cijevi što je platio 45.213,59 kuna, nakon čega je ishodio građevinsku dozvolu i pristupio gradnji objekta.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je kupljena stvar u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji imala pravni nedostatak u smislu odredbe čl. 430. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) jer tužitelj na kupljenoj nekretnini, građevinskom zemljištu, nije mogao graditi unatoč ishođenom pravomoćnom rješenju o uvjetima gradnje kojim je gradnja bila dopuštena, pri čemu tužitelj nije znao niti je mogao znati za taj nedostatak jer se je pouzdao u istinitost i potpunost podataka navedenih u posebnim uvjetima društva Vodovod Labin d.o.o. na temelju kojih je tuženiku bilo izdano rješenje o uvjetima građenja. Stoga je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da je tužitelj pozvao tuženika na otklanjanje nedostataka i sniženje cijene (čl. 431. ZOO), pozivom na odredbu čl. 432. st. 1. ZOO ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva sniženje kupoprodajne cijene za visinu troškova koje je imao zbog premještanja vodovodne cijevi, u svrhu ishođenja građevinsku dozvolu radi gradnje na kupljenoj nekretnini.

11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da odgovornost tuženika valja ocijeniti sukladno odredbama ZOO kojima je propisana odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari. Pritom je drugostupanjski sud zaključio da tuženiku kao prodavatelju nije bilo poznato da se na predmetnoj nekretnini ne može graditi zbog postojanja vodovodnog cjevovoda, obzirom da mu je izdano rješenje o uvjetima građenja, dok je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat s upisom stvarne služnosti na nekretnini te da je mogao provjeriti što kupuje jer bi takvu pažnju upotrijebio svaki kupac prilikom kupnje nekretnine. Slijedom navedenog, obzirom na daljnje utvrđenje da se tužitelj nije obratio tuženiku s obaviješću o nedostatku i zahtjevom za sniženje kupoprodajne cijene, drugostupanjski sud je ocijenio da tužitelju ne pripadaju prava kupca iz čl. 410. ZOO.

12. Drugostupanjski sud je presudu donio pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP, navodeći da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13. U reviziji tužitelj osnovano prigovara da je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu pozivajući se na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP, koja odredba mu ne daje ovlaštenje utvrđivanja i ocjene novih odlučnih činjenica, te da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, a ne odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP.

14. Prvostupanjski sud je ocijenio da je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora sporna nekretnina imala pravni nedostatak sukladno odredbi čl. 430. ZOO, dok je drugostupanjski sud zaključio da postojanje odgovornosti tuženika valja ocijeniti sukladno odredbama o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari (čl. 400. ZOO - čl. 429. ZOO) te je zaključio da tužitelju ne pripadaju prava koje kupac ima na temelju čl. 410. ZOO.

15. Sukladno odredbi čl. 400. ZOO, prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca, bez obzira je li mu to bilo poznato, a odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga. Predmnijeva se da je nedostatak koji se pojavio u roku od šest mjeseci od prijelaza rizika postojao u vrijeme prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka. Nadalje, prema odredbi čl. 401. ZOO, materijalni nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet, ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata, ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane, kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti, ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.), ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji, ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu, a u kojim okolnostima kupac ima prava uređena odredbama čl. 410. ZOO do 422. ZOO.

16. Odredbom čl. 430. st. 1. ZOO je propisano da prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom.

17. Slijedom navedenog, materijalni nedostaci se odnose na fizička i funkcionalna svojstva stvari, dok se pravni nedostaci odnose na prava trećih osoba koja ograničavaju ili isključuju kupčeva prava. U konkretnoj situaciji, predmet spora je valjalo sagledati sukladno odredbama kojima je propisana odgovornost prodavatelja i prava kupca u slučaju pravnih nedostataka stvari (čl. 430. ZOO - čl. 437. ZOO). Naime, iz činjeničnih navoda tužitelja istaknutih u tužbi i tijekom postupka te utvrđenih činjenica proizlazi da je riječ upravo o takvim nedostacima koji se odnose na prava trećih osoba kojima se ograničavaju prava tužitelja kao kupca nekretnine, građevinskog zemljišta s izdanim rješenjem o uvjetima građenja, radi kojih su prava tužitelja bila ograničena na način da tužitelj na kupljenoj nekretnini nije bio u mogućnosti graditi.

18. Drugostupanjski sud je, unatoč pozivanju na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP te neovisno od ocjene dokaza koju je proveo prvostupanjski sud, samostalno utvrdio činjenice koje smatra odlučnima za odluku u sporu.

19. Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (st. 1.). Prigodom donošenja odluke iz. stavka 1. toga članka, drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (st. 2).

20. Drugostupanjski sud može donijeti odluku na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, ali je prilikom ocjene dokaza u tom slučaju drugostupanjski sud obvezan postupiti sukladno odredbi čl. 8. ZPP. Tom odredbom je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Navedena ovlaštenja, dakle, nalažu drugostupanjskom sudu da ocijeni sve dokaze koji su provedeni u postupku i koji su prema njegovom uvjerenju važni za odlučivanje u konkretnom predmetu.

21. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

„Drugostupanjski sud u okviru ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. ZPP ne može preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju činjeničnih utvrđenja koja ne proizlaze iz obrazloženja prvostupanjske presude, odnosno utemeljiti odluku na novim odlučnim činjenicama koje nisu bile predmet ocjene prvostupanjskog suda.“.

22. Utvrđenja i zaključci drugostupanjskog suda o tome jesu li nedostaci prodane stvari bili poznati tužitelju kao kupcu, odnosno je li tuženik znao za nedostatke, kao i o tome je li tužitelj obavijestio tuženika o nedostatku i zatražio sniženje cijene, suprotna su utvrđenjima prvostupanjskog suda, pri čemu drugostupanjski sud nije svoju ocjenu dokaza opravdao jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima na temelju kojih bi se ona mogla provjeriti.

23. Budući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude, to je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 373.a ZPP i čl. 8. ZPP.

24. Stoga je valjalo, primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina