REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1132/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lovačko društvo Trčka, OIB 66313205997, Novo Čiče, Bukevje 13, kojeg zastupa punomoćnik Antun Šagovac, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-313/2023-2 od 21. studenoga 2023., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3051/2018 od 29. prosinca 2022., na sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj Lovačko društvo "TRČKA" - Novo Čiče, Bukevje 13, Orle, OIB: 66313205997, vlasnik nekretnina iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake kčbr. [katastarska čestica] pašnjak u [adresa] od 4 j i 352 čhv, kčbr. [katastarska čestica] Livada u [adresa] od 5 j i 825 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica u [adresa] od 4 j i 814 čhv s pripadajućim izvanknjižnim vlasništvom na navedenim nekretninama lovačkog doma, fazanerija i streljane, pa je slijedom navedenom REPUBLIKA HRVATSKA, Zagreb, Sv. Marka 4, OIB: 52634238587 dužna trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 16.423,50 kn (šesnaesttisućačetristodvadesettrikuneipedeset lipa) / 2.179,77 EUR (dvijetisućestosedamdesetdeveteuraisedamseset sedamcenta) u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.287,50 kn.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7,500,00 kn.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3051/2018 od 29. prosinca 2022. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj Lovačko društvo „TRČKA“ - Novo Čiče, Bukevje 13, Orle, OIB: 66313205997, vlasnik nekretnina iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake kčbr. [katastarska čestica] pašnjak u [adresa] od 4 j i 352 čhv, kčbr. [katastarska čestica] Livada u [adresa] od 5 j i 825 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica u [adresa] od 4 j i 814 čhv s pripadajućim izvanknjižnim vlasništvom na navedenim nekretninama lovačkog doma, fazanerija i streljane, pa je slijedom navednom REPUBLIKA HRVATSKA, Zagreb, Sv. Marka 4, OIB: 52634238587 dužna trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude po njenoj pravomoćnosti upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 16.423,50 kn (šesnaesttisućačetristodvadesettrikune i pedeset lipa) / 2.179,77 EUR (dvijetisućestosedamdesetdevet eura i sedamdesetsedam centi) u roku od 8 (osam) dana.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.377,00 EUR / 10.375,00 kn, u roku od osam dana.

II. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 262,12 EUR / 1.975,00 kn, odbija se kao neosnovan.“.

3. Tužitelj je podnio reviziju dopuštenu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1484/2024-2 od 4. travnja 2024. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-313/2023-2 od 21. studenoga 2023. u odnosu na slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li je tužitelj kao lovačko društvo (udruga) ispunjavalo pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na osnovi čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama (NN 88/01) s danom donošenja tog Zakona ako je građenjem objekata - lovačkog doma i pratećih objekata na zemljištu u društvenom vlasništvu prema odobrenju o dodjeli zemljišta, prvotno stekao pravo korištenja objekata i trajno pravo korištenja zemljišta koje pripada objektima, a s obzirom da je pravo korištenja bilo upisano u zemljišnim knjigama i katastru prije stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 26/84, 31/86, 47/89, 19/90, 24/90, 61/90 i 34/91)?

2. Da li su bile ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću tužitelja, na zgradama (konkretno lovačkom domu i pratećim objektima) izgrađenima na zemljištu u društvenom vlasništvu koje je izvan građevinskog područja, a koje zemljište je dodijeljeno u korištenje od strane nadležnog tijela Općine upravo radi izgradnje lovačkog doma i pratećih objekata i koji su na temelju takvog odobrenja izgrađeni, s obzirom na kontinuirani mirni posjed, kao kvalificiranog posjednika, a temeljem izvorne odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96)?“.

4. U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj je sud ispitao pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava zbog kojega je revizija dopuštena.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je vlasnik nekretnina iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake kčbr. [katastarska čestica] pašnjak u [adresa] od 4 j i 352 čhv, kčbr. [katastarska čestica] Livada u [adresa] od 5 j i 825 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica u [adresa] od 4 j i 814 čhv s pripadajućim izvanknjižnim vlasništvom na navedenim nekretninama lovačkog doma, fazanerija i streljane, te da je tuženica dužna trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama.

8. Drugostupanjski sud je polazeći od rezultata postupka te u njemu utvrđenih činjenica i to:

- da je tužitelj na temelju rješenja Općine Velika Gorica od 3. siječnja 1979. bio upisan kao posjednik gore navedenih nekretnina, dok je od 2005. godine u katastru upisana tuženica na temelju Uvjerenja od 25. studenoga 2005., na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u svezi s čl. 3. st. 1. i čl. 2. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu,

- da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da su nekretnine [broj ZK uloška] pašnjak u [adresa] površine 4 j 352 čhv, [broj ZK uloška] livada u [adresa] površine 5j 825 i [broj ZK uloška] oranica u [adresa] površine 4j 814 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] bile upisane kao društveno vlasništvo i to na temelju rješenja Općine Velika Gorica, broj: UP-05-2432/78 od 3. siječnja 1979. Nekretnine su prije upisa na društveno vlasništvo i prijenosa u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], bile upisane kao općenarodna imovina na temelju odredbe čl. 1. i 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. (upis 24. siječnja 1948.),

- da su prije upisa predmetnih nekretnina na općenarodnu imovinu, nekretnine bile upisane kao Zemljišna zajednica urbarske općine Velika Buna gornja,

- da iz obavijesti Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša Zagrebačke županije, Ispostava Velika Gorica, Klasa: 350-02/18-02/04, Urbroj:

2381/1-18-08/3-18-4 od 27. lipnja 2018. proizlazi da su se predmetne nekretnine na dan 24. srpnja 1991., kada je stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91), prema tada važećem Prostornom planu Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 22/86) nalazile izvan građevinskog područja naselja,

zaključio da tužitelj na temelju čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj 88/01) nije stekao pravo vlasništva. Obrazlaže da je čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama određeno da imovina na kojoj je udruga imala pravo raspolaganja ili pravo korištenja do donošenja Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj 70/97, 106/97 i 20/00), osim imovine sindikalnih udruga na koje se primjenjuju odredbe čl. 38. st. 3. i 4. Zakona o udrugama, danom primjene tog Zakona postaje vlasništvo udruge koja je njezin pravni slijednik. Imovina udruga koje su prestale postojati, a koje nemaju udrugu koja je njihov pravni slijednik, danom primjene tog Zakona postaju vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem je području bilo sjedište udruge (čl. 43. st. 2.). Dakle, udruga koja je pravni slijednik udruge koja je imala pravo raspolaganja ili pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu s danom 1. siječnja 2002. postaje vlasnik tih nekretnina po sili zakona.

9. Pravna shvaćanja iznesena u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude su pravilna.

10. Pravilno drugostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju udruga nije imala pravo raspolaganja ili pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu s danom 1. siječnja 2002. Nekretnine - poljoprivredno zemljište su prije upisa na društveno vlasništvo i prijenosa u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], bile upisane kao općenarodna imovina na temelju odredbe čl. 1. i 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. (upis 24. siječnja 1948.). Predmetne nekretnine su na dan 24. srpnja 1991. bile uknjižene kao društveno vlasništvo i nalazile su se izvan granica građevinskog područja naselja, neovisno o tome što su na njemu sagrađeni bespravni objekti (nalaz vještaka geodetske struke dipl. ing. Damira Popovića), stoga su one na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) ex lege postale vlasništvo Republike Hrvatske.

11. Dakle, tužena Republika Hrvatska je postala vlasnikom predmetnog poljoprivrednog zemljišta na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) koji je stupio na snagu prije Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj 88/01) na koji se tužitelj pozivao tijekom postupka, a što ističe i u reviziji.

12. Predmetne nekretnine su na dan 24. srpnja 1991., kao dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) bile uknjižene kao društveno vlasništvo i nalazile su se izvan granica građevinskog područja naselja, dakle, bile su poljoprivredno zemljište, pa su po tom osnovu temeljem odredbe čl. 3. st. 1. navedenog Zakona ex lege postale vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Navedeno proizlazi iz obavijesti Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša Zagrebačke županije, Ispostava Velika Gorica, Klasa: 350-02/18- 02/04, Urbroj: 2381/1-18-08/3-18-4 od 27. lipnja 2018.

14. Odredba čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama određuje da imovina na kojoj je udruga imala pravo raspolaganja ili pravo korištenja do donošenja Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj 70/97, 106/97 i 20/00) postaje vlasništvo udruge koja je njen pravni slijednik.

15. Kako su predmetne nekretnine temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu postale vlasništvo Republike Hrvatske prije stupanja na snagu navedenog Zakona o udrugama, to se na njih ne može primijeniti niti odredba čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama jer tužitelj više nije imao pravo korištenja na predmetnim nekretninama.

16. Dakle, stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) predmetne nekretnine prestale su biti društveno vlasništvo, a tužitelj, kao dotadašnji nositelj prava korištenja tih nekretnina, prestao je biti ovlaštenik tih prava.

17. Građevinski objekti na predmetnom poljoprivrednom zemljištu sagrađeni su bespravno, bez građevinske dozvole izvan granica građevinskog područja naselja.

18. Stoga, odgovor na pitanje da li je tužitelj kao lovačko društvo (udruga) ispunjavalo pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na osnovi čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama s danom donošenja tog Zakona ako je građenjem objekata - lovačkog doma i pratećih objekata na zemljištu u društvenom vlasništvu prema odobrenju o dodjeli zemljišta, prvotno stekao pravo korištenja objekata i trajno pravo korištenja zemljišta koje pripada objektima, a s obzirom da je pravo korištenja bilo upisano u zemljišnim knjigama i katastru prije stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu glasi:

Tužitelj kao udruga nije ispunjavao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da su predmetne nekretnine na dan 24. srpnja 1991. bile uknjižene kao društveno vlasništvo i nalazile su se izvan građevinskog područja, dakle, imale su status poljoprivrednog zemljišta. Stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91), takvo zemljište je po samom zakonu (ex lege) postalo vlasništvo Republike Hrvatske (čl. 3. st. 1.). Time su predmetne nekretnine još 1991. prestale biti u režimu društvenog vlasništva, a tužitelj je izgubio dotadašnje pravo korištenja. Budući da čl. 43. st. 1. Zakona o udrugama pretpostavlja da je udruga na dan stupanja tog Zakona na snagu (1. siječnja 2002.) imala pravo raspolaganja ili korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu, a u konkretnom slučaju nekretnine tada više nisu bile u društvenom vlasništvu i tužitelj više nije imao pravo korištenja, pa se navedena odredba ne može primijeniti i tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva po toj osnovi.

19. Odgovor na pitanje da li su bile ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću tužitelja, na zgradama (konkretno lovačkom domu i pratećim objektima) izgrađenima na zemljištu u društvenom vlasništvu koje je izvan građevinskog područja, a koje zemljište je dodijeljeno u korištenje od strane nadležnog tijela Općine upravo radi izgradnje lovačkog doma i pratećih objekata i koji su na temelju takvog odobrenja izgrađeni, s obzirom na kontinuirani mirni posjed, kao kvalificiranog posjednika, a temeljem izvorne odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima glasi:

Nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Iako se tužitelj poziva na dugotrajan i miran posjed, odlučujući nedostatak je izostanak zakonitog i poštenog posjeda. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj imao samo pravo korištenja dodijeljeno upravnim aktom nadležnog tijela. Takvo pravo ne predstavlja vlasničko pravo, ne daje osnovu za uvjerenje da stvar pripada posjedniku i nije pravno podobno za stjecanje vlasništva dosjelošću. Tužitelju je poznato da njegov pravni temelj posjedovanja nije takav akt da bi na temelju njega mogao steći vlasništvo. Dodatno, objekti (lovački dom i prateće građevine) izgrađeni su bespravno, bez odgovarajućih dozvola i izvan građevinskog područja.

20. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju je odbijen, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (stavak II. izreke ove presude).

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić