REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-23/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PO zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. - ispravak, 50/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. - ispravak, 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011. i 77/2011. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 29. rujna 2023. broj K-458/2012-190 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. veljače 2025. broj Kž-568/2024-8, u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog PO za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 29. rujna 2023. broj K-458/2012-190 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. veljače 2025. broj Kž-568/2024-8 osuđen je PO zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine - razbojništvom iz članka 218. stavka 1. KZ/97. i kaznenog djela protiv života i tijela - teškom tjelesnom ozljedom iz članka 99. stavka 1. KZ/97. te je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od ovih djela, na temelju članka 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 144/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ-24.), osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu mu je, temeljem članka 54. KZ-24., uračunato vrijeme uhićenja 6. ožujka 2012.

2. Osuđeni PO je po branitelju, odvjetniku Vladi Vladiki pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev), navodeći da ga podnosi zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/3024. - dalje: ZKP-24.), zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 1., 5., 9. i 10. ZKP-24., povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je bila od utjecaja na presudu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje“.

3. U skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-24. primjerak zahtjeva osuđenika sa spisom dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske radi podnošenja odgovora na zahtjev koje je spis predmeta vratilo prvostupanjskom sudu bez odgovora i očitovanja, uz dopis od 22. studenoga 2025. pod brojem Ksm-DO-255/2025-2.

4. Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

5. U odnosu na razloge za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a koji se podnose zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP-24.), treba napomenuti da, iako podnositelj zahtjeva uvodno ističe povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1., 2. i 3. ZKP-24., u nastavku podnesenog zahtjeva isti uopće ne obrazlaže, a niti argumentira u čemu bi se konkretno sastojale te uvodno istaknute povrede kaznenog zakona odnosno na koji način su upravo te povrede i ostvarene u ovom kaznenom postupku na štetu osuđenika, pa je iz samog sadržaja ovog dijela zahtjeva evidentno kako se radi o paušalno iznesenim i ničim obrazloženim odnosno argumentiranim prigovorima.

5.1. Što se tiče navoda osuđenika da je ostvarena i povreda kaznenog zakona na njegovu štetu iz članka 469. točke 4. ZKP-24. potrebno je istaknuti da niti u tom djelu zahtjeva istaknuti prigovor nije osnovan.

5.2. Argumentirajući ove navode podnositelj zahtjeva ističe kako drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, kada je po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, nije precizirao koji je kazneni zakon povrijeđen od strane suda prvog stupnja, međutim, s obzirom da je prvostupanjsku presudu preinačio u odnosu na pravnu oznaku djela, osuđujući osuđenika za kaznena djela iz članka 218. stavka 1. KZ/97. i članka 99. stavka 1. KZ/97., očigledno je smatrao kako je KZ/97. u odnosu na ovog osuđenika povoljniji od KZ-24. Međutim, unatoč tome, a kada primjenjuje odredbe o stjecaju, sud drugog stupnja umjesto odredbi KZ/97. primjenjuje odgovarajuće odredbe KZ-24., točnije članak 51. KZ-24., kao što prilikom uračunavanja vremena uhićenja u izrečenu kaznu zatvora umjesto odgovarajuće odredbe iz KZ/97. primjenjuje odredbu članka 54. KZ-24. Suprotno stajalištu suda drugog stupnja, smatra da u konkretnoj situaciji nije dopuštena primjena dvaju različitih zakona, kako je to učinio sud drugog stupnja jer se, sukladno članku 3. stavcima 2. i 3. KZ-24., prema načelu alternativnosti primjenjuje samo jedan kazneni zakon, i to onaj koji je blaži i povoljniji za počinitelja, a ne dolazi u obzir primjena više različitih kaznenih zakona.

5.3. Međutim, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika na koju u ovom dijelu zahtjeva upire podnositelj. Naime, iako je u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je prigodom primjene odredbi o stjecaju kaznenih djela i uračunavanja pritvora, u situaciji kada je isti osuđen za kaznena djela pravno označena po KZ/97. drugostupanjski sud pogrešno primijenio odgovarajuće odredbe iz KZ-24., takav propust ne predstavlja povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika. To stoga što odredba članka 54. KZ-24., koja regulira pitanje uračunavanja u izrečenu kaznu zatvora vremena provedenog u pritvoru, istražnom zatvoru i svakog oduzimanja slobode, u sadržajnom pogledu u cijelosti odgovara odredbi članka 63. stavka 1. KZ/97., koja na potpuno identičan način propisuje postupanje suda. Međutim, nešto je drugačija situacija u odnosu na odredbe kojima se regulira pitanje stjecaja kaznenih djela. Naime, članak 60. stavak 2. točka c) KZ/97. propisuje da ako je sud za dva ili više kaznenih djela počinjenih u stjecaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali ne smije dosegnuti njihov zbroj, niti biti veća od petnaest godina. S druge strane, članak 51. stavak 2. KZ-24. u odnosu na stjecaj kaznenih djela propisuje da se jedinstvena kazna sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora odnosno novčane kazne. Dakle, iako je apstraktno gledajući u odnosu na ove odredbe KZ-24. normativnim izričajem stroži i nepovoljniji za osuđenika od KZ/97., pogrešnom primjenom zakonskih odredbi o stjecaju kaznenih djela (primjena KZ-24. umjesto KZ/97.) ipak nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika jer prigodom osude na jedinstvenu kaznu zatvora niti u jednom segmentu nisu prekoračene granice zakona koji je u ovom konkretnom slučaju trebalo primijeniti.

5.4. Stoga, suprotno tvrdnjama osuđenika, na njegovu štetu nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24., a kako se to neosnovano tvrdi u ovom dijelu podnesenog zahtjeva.

6. Obrazlažući nadalje ovaj izvanredni pravni lijek osuđenik ističe kako je isto tako ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 1., 5., 9. i 10. ZKP-24., pri čemu i u odnosu na ove navedene povrede ne precizira i ne konkretizira u čemu bi se sastojale istaknute povrede odnosno na koji način su iste ostvarene u ovom konkretnom slučaju. No, da je to i učinjeno treba napomenuti kako se prethodno istaknute povrede odredaba kaznenog postupka, sukladno odredbi članka 517. stavka 2. ZKP-24., mogu isticati samo ako su bile istaknute i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude ili ako su bile počinjene u drugostupanjskom postupku, a što ovdje nije bio slučaj. Naime, osuđenik navedene povrede prethodno nije istaknuo u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, a isto tako u podnesenom zahtjevu nije obrazložio kako i na koji način su uvodno istaknute povrede bile eventualno počinjene u drugostupanjskom postupku, pa da bi se sada mogle po prvi puta isticati, a niti iz samog sadržaja i obrazloženja podnesenog zahtjeva ne proizlazi da bi one bile počinjene u drugostupanjskom postupku, slijedom čega je očigledno kako se i u ovom slučaju radi o paušalno iznesenim i neobrazloženim tvrdnjama. Shodno navedenom, sukladno odredbi članka 517. stavka 2. ZKP -24., podnositelj zahtjeva ove povrede nije niti mogao isticati u podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

7. U odnosu na istaknutu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP -24. osuđenik također nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena navedena povreda iz razloga što se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu.

7.1. Argumentirajući ove navode podnositelj zahtjeva, kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, smatra kako se pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim za utužena kaznena djela temelji na nezakonitom dokazu, i to na: zapisniku o očevidu od 6. ožujka 2012., sačinjenom po policijskim službenicima Odjela za očevide i kriminalističku tehniku Policijske uprave primorsko-goranske, pri čemu ponovno detaljno elaborira i ponavlja već ranije iznesene razloge zbog kojih smatra da se u ovom konkretnom slučaju radi o nezakonitom dokazu, a što su sudovi prvog i drugog stupnja ocijenili neosnovanim. Obrazlažući svoje tvrdnje osuđenik ističe kako je policijski službenik koji je provodio očevid tom prigodom utvrdio i sadržaj zatvorenog pretinca koji se nalazio u unutrašnjosti automobila, pri čemu to nije mogao učiniti koristeći se isključivo osjetilom vida. Zbog toga što je sam otvarao pretinac koji se nalazio ispred sjedišta suvozača, po ocjeni podnositelja zahtjeva, policijski je službenik tom prigodom obavio pretragu vozila, a ne očevid odnosno pregled unutrašnjosti vozila, međutim, za tu pretragu, iako je trebao, nije imao nalog suca istrage. Kako je prilikom provođenja ove dokazne radnje očevida pretraženo vozilo i njegova unutrašnjost, posebice zatvoreni pretinac ispred suvozačevog sjedala, tako obavljeni očevid i sve ono što je tom prigodom pronađeno, po mišljenju osuđenika, predstavlja nezakoniti dokaz i pobijana presuda se ne može temeljiti na takvom nezakonitom dokazu.

7.2. Međutim, suprotno tvrdnjama osuđenika pobijana presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu. Prvenstveno treba istaknuti da je u ovom kaznenom predmetu iz izvršenog uvida u spis predmeta Općinskog suda u Rijeci broj K-458/2012 utvrđeno da je policijski službenik Odjela za očevide i kriminalističku tehniku, Policijske uprave primorsko-goranske, temeljem članka 304. u vezi s člankom 213. stavkom 1. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 121/2011. - pročišćeni tekst - dalje: ZKP-11.), po nalogu nadležnog državnog odvjetnika obavio očevid na osobnom vozilu marke „Hyndai Pony“ dana 6. ožujka 2012. i tom prigodom je najprije izvršen vanjski pregled vozila, nakon čega je obavljen i pregled unutrašnjosti vozila, kojom prigodom je otvoren i pregledan i pretinac koji se nalazio ispred sjedišta suvozača, a o svemu tome je sačinjen i zapisnik o očevidu (list 22-25 spisa predmeta). Isto tako iz zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta (list 33-34 spisa predmeta) i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 35 spisa predmeta) proizlazi da su od osuđenika prigodom očevida oduzeti jedan kožni novčanik i jedna iskaznica „hrvatski branitelj iz Domovinskog rata na ime ĆO“, a koji predmeti su dragovoljno predani od strane osuđenog PO i koji nisu pronađeni u vozilu nad kojim je obavljen očevid, a niti u predmetnom pretincu te su se kasnije ovi predmeti i koristili kao dokazi u ovom kaznenom postupku. Dakle, predmeti koji su uočeni i pronađeni u pretincu koji se nalazio ispred sjedišta suvozača, kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu, u vidu više zgužvanih krpa, žaruljice za vozilo i raznih papira ne samo da nisu korišteni kako dokazi u ovom kaznenom postupku, već isti prigodom očevida nisu bili niti privremeno izuzeti s obzirom da isti nisu imali nikakve veze s kaznenim djelima za koja je postojala osnovana sumnja da ih je osuđenik počinio i zbog kojih se i provodio ovaj očevid.

7.3. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je očevid na osobnom vozilu proveden sukladno članku 304. u vezi s člankom 213. stavkom 1. ZKP-11., i to temeljem naloga Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, pri čemu je nadležni državni odvjetnik postupao na način kako je to propisano i člankom 66. stavkom 1. tada važećeg Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ broj 76/2009., 153/2009., 116/2010., 57/2011. i 130/2011.), da je predmetni očevid doista i obavljen sukladno navedenim zakonskim odredbama, to su prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno zaključili kako je navedeni zapisnik o očevidu zakoniti dokaz te kako se isti može koristiti u kaznenom postupku. Pri tome u ovom konkretnom slučaju za ovako danu ocjenu nije od utjecaja činjenica jesu li tom prigodom djelatnici policije bili ovlašteni otvarati zatvoreni pretinac u unutrašnjosti automobila bez naloga suca istrage, s obzirom da iz tog pretinca nikakvi predmeti ili tragovi nisu bili izuzeti, a niti su kasnije korišteni kao dokazi u ovom kaznenom predmetu pa da bi se onda uopće trebala razmatrati zakonitost takve radnje i prikupljanja takvih eventualnih dokaza.

7.4. Prema tome, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, zbog svega prethodno iznesenog pravomoćna presuda u ovom kaznenom predmetu ne temelji se na nezakonitom dokazu iz članka 10. ZKP-24., a kako on to u ovom dijelu zahtjeva također neosnovano tvrdi.

8. Ističući nadalje razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik nastavno navodi kako je ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja je bila od utjecaja na presudu. Iako niti ovaj razlog iz zahtjeva uvodno ne precizira, iz obrazloženja proizlazi kako isti sadržajno upire na povredu iz članka 487. stavka 1. ZKP-24. Obrazlažući ovaj dio zahtjeva podnositelj ističe kako je u izjavljenoj žalbi na prvostupanjsku presudu naveo, između ostalog, da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24., no, unatoč tome te jasnim razlozima koji se odnose na nerazumljivost izreke prvostupanjske presude i njezino proturječje razlozima koji su dani u obrazloženju te presude, drugostupanjski sud je taj žalbeni razlog otklonio paušalnom frazom, pri čemu se niti u jednom dijelu nije osvrnuo na opširno iznesene žalbene razloge o odnosu na ovu žalbenu osnovu.

8.1. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

8.2. Naime, sud drugog stupnja se u odnosu na žalbenu osnovu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24. očitovao pod točkom 6. obrazloženja, uistinu kratko, ali jasno, razumljivo i na dostatan način, a za svoje razloge je dao i odgovarajuću argumentaciju, no druga je stvar što se osuđenik s takvim obrazloženjem ne slaže i što ga ne prihvaća kao dostatno, smatrajući kako se radi o paušalnim i nedovoljno obrazloženim navodima. Stoga, a nasuprot tvrdnjama osuđenika, sud drugog stupnja postupio je u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-24. s obzirom da je u svojoj odluci odgovorio na sve iznesene žalbene osnove te na sve istaknute bitne žalbene razloge pa tako i na žalbeni razlog koji se odnosi na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24.

9. Slijedom svega navedenog, budući da zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan to je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. , 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), trebalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja