REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2309/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 37, OIB 46830600751, protiv I. tuženika Sun Adria d.o.o. iz Rijeke, Bartola Kašića 18, OIB 75703863919, zastupanog po punomoćnici Ani Bukša, odvjetnici u Rijeci i II. tuženika Županijska lučka uprava Mali Lošinj, iz Malog Lošinja, Priko 64, OIB 54547924664, zastupanog po punomoćniku Petru Petriniću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu I. tuženika i o prijedlogu II. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1217/2024-2 od 19. studenoga 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-501/2020-67 od 18. prosinca 2023., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. U odnosu na pravna pitanja prijedlog za dopuštenje revizije I. tuženika se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava prijedlog za dopuštenje revizije I. tuženika se odbacuje.
III. Prijedlog II. tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1217/2024-2 od 19. studenoga 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-501/2020-67 od 18. prosinca 2023., I. tuženik podnio je prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) naznačivši sljedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„1. Je li drugostupanjski sud, pozivom na čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (nevezanost suda za pravnu osnovu), ovlašten potvrditi prvostupanjsku odluku utemeljenu na pravnoj osnovi na koju se tužitelj nije pozvao, te pritom bitno promijeniti pravnu kvalifikaciju režima odgovornosti i tereta dokazivanja, bez primjene čl. 367.a Zakona o parničnom postupku i bez omogućavanja strankama da se o istom izjasne sukladno čl. 5. Zakona o parničnom postupku, uz očekivanje da tuženik mora sam anticipirati takvu osnovu i “dokazivati” ono što tužitelj nije tvrdio? 2. Može li sud zaključiti da stranka “nije dokazala” odlučnu činjenicu primjenom čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako je ta stranka pravodobno i određeno predložila dokaz radi utvrđenja upravo te činjenice, ali je sud taj dokazni prijedlog odbio kao “nepotreban” po čl. 220. Zakona o parničnom postupku, pa je stranka objektivno onemogućena dokazivati okolnosti na koje se teret dokazivanja odnosi?
3. Je li povrijeđeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.
3. Zakona o obveznim odnosima, u vezi sa standardom dužne pažnje iz čl. 10. Zakona o obveznim odnosima) ako sud u sporu između dvaju trgovaca primjenjuje nejednak standard pažnje i mogućnosti predviđanja okolnosti, tj. ne priznaje usporedive obveze organizacije, upravljanja rizikom, niti razmatra posljedice propusta jedne od stranaka?
4. Primjenjuje li se Zakon o obveznim odnosima supsidijarno na odgovornost iz čl. 811. Pomorskog zakonika u pitanjima koja Pomorski zakonik izrijekom ne uređuje (osobito glede vrste odgovornosti i razloga oslobođenja), i je li dopušten selektivan pristup u kojem se Zakon o obveznim odnosima koristi za neke segmente (npr. solidarnost ili “vrsta odgovornosti”), dok se istodobno isključuje dopunska primjena instituta Zakona o obveznim odnosima koji bi mogli biti pravno relevantni za oslobođenje ili ograničenje odgovornosti (npr. viša sila), uz obrazloženje da ih Pomorski zakonik “ne spominje”, pa time isključuje njihovu primjenu?
5. Je li sud dužan u razlozima presude razmotriti i obrazloženo ocijeniti institut doprinosa oštećenika po čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada iz činjeničnih navoda i izvedenih dokaza proizlaze okolnosti koje upućuju da je oštećenik mogao pridonijeti nastanku ili opsegu štete, iako taj institut nije bio u prvostupanjskom postupku formuliran kao zaseban prigovor, već su iznesene činjenice koje na njega upućuju?
6. Može li sud utvrditi odgovornost za štetu vlasnika broda/teglenice po čl. 811. st. 1. Pomorskog zakonika i istodobno utvrditi solidarnu odgovornost s tijelom koje upravlja lukom, a da prethodno ne utvrdi i ne obrazloži “mjeru” u kojoj je šteta prouzročena krivnjom tijela koje upravlja lukom (čl. 811. st. 2. Pomorskog zakonika), i je li dopušteno primjenom pravila o solidarnosti (npr. čl. 1107. Zakona o obveznim odnosima) praktično “zaobići” ekskulpacijsku odredbu PZ-a prema kojoj brod ne odgovara u mjeri u kojoj je šteta prouzročena krivnjom tijela koje upravlja lukom?“.
1.1. Predmetni prijedlog za dopuštenje revizije I. tuženik je podnio u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP smatrajući da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje.
1.2. Protiv iste drugostupanjske presude II. tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP naznačivši sljedeća pravna pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„1. Predstavlja li zahtjev za izdavanje posebnih uvjeta i neosporavanje njihova sadržaja dostatan pravni temelj za nastanak obveze naknade štete trećoj osobi, u nedostatku ugovora ili izričite suglasnosti o preuzimanju takve obveze?
2. Koje su granice primjene načela „iura novit curia“ u parničnom postupku, odnosno smije li sud primijeniti pravnu osnovu o kojoj stranke nisu raspravljale, ako je riječ o bitno drugačijem pravnom temelju odgovornosti?
3. Isključuje li primjena posebne zakonske odredbe o odgovornosti iz lex specialis propisa mogućnost istodobne primjene odredbi o solidarnoj odgovornosti iz općeg obveznog prava, odnosno mogu li u takvoj situaciji koegzistirati posebna individualna odgovornost i solidarna odgovornost za istu štetu?“.
1.3. Tužitelj nije podnio odgovor niti na prijedlog za dopuštenje revizije I. tuženika niti na prijedlog za dopuštenje revizije II. tuženika.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj revizijski sud ocijenio je sljedeće.
2.1. U odnosu na pravna pitanja naznačena u prijedlogu I. tuženika za dopuštenje revizije ne postoje razlozi važnosti tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kako se I. tuženik u tom pravcu poziva na okolnost da o tim pitanjima ne bi postojala praksa ovog revizijskog suda, za ukazati je na sljedeće. Sama okolnost da određenom pravnom pitanju revizijski sud ne bi imao izraženo pravno shvaćanje, sama po sebi, to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. I. tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje. Kako se I. tuženik u tom pravcu poziva na okolnost da su nižestupanjski sudovi odluku u sporu donijeli na pravnoj osnovi (odredbama Pomorskog zakonika - „Narodne novine“, broj 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13 i 26/15 - dalje: PZ) koja je bitno različita od utužene osnove (odredaba Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 - dalje: ZOO) te na okolnost da nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog za provođenje vještačenja na okolnost uzroka i načina nastanka štete, ovdje je za ukazati na sljedeće. I. tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije na konkretan način ne ukazuje koji bi to konkretni ekskulpacioni razlog (a koji razlozi su taksativno propisani PZ) postojao i postojanje kojeg je on (zbog navedenih okolnosti) onemogućen u dokazivanju.
2.3. Niti u odnosnu na pravna pitanja naznačena u prijedlogu II. tuženika za dopuštenje revizije ne postoje razlozi važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, II. tuženik se u tom pravcu poziva na okolnosti da o tom pravnim pitanjima ne bi postojala praksa ovog revizijskog suda. Stoga, II. tuženiku je za ukazati na razloga iz toč. 2.1. obrazloženja ovoga rješenja.
3. S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i odredbe čl. 389.b st. 1. i st. 2. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i stavkom III. izreke ovoga rješenja, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i odredbe čl. 389.a st. 1. i st. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
