Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1268/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-100/2020- 27 od 5. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-100/2020-27 od 5. siječnja 2024. u točkama I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena su ništetanim odredbe glave 1. i 6. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] zaključenim između tužitelja i tuženika 18. srpnja 2006. (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.651,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom II izreke prvostupanjske presude (točka II izreke) te je tuženom naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.787,17 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka IV izreke).

2. Protiv ove presude u točkama I, II i III izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

5. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuju stranke u svojim žalbama.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

7. Tako je u bitnom utvrđeno da je zaključen Ugovor o kreditu između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.318,40 CHF, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

8. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u iznosu od 2.651,81 eura kao posljedica promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora . Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe članka 502c. ZPP -a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu ZZP) prvostupanjski sud posljedično svemu navedenom prihvatio je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 2.651,81 eura.

9. Sa ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

10. Na žalbene navode tuženika valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku u tom postupku i utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

11. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

12. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj koje tužitelj nije mogo utjecati, a kojom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koja je kao takva nerazumljiva - prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega je utvrdivši da je ista ništetna sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP, temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

14. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03 kao i da tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona, nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarao sa tužiteljicom kao ni da bi ju u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

15. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli glavnice u CHF sadržajno izražene na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iste ništetne.

16. Neosnovani su prigovori u kojima tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, a odnose se na tvrdnju o usklađenosti postupanja tuženika sa tada važećim pravnim propisima te primjeni valutne kaluzule vezane za CHF sukladno tržišnom kriteriju i elementima čije su oscilacije bile izvan njezina nadzora, kao i o primjeni Općih uvjeta poslovanja - koje prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude nije prihvatio, pozivajući se pravilno na postupanje tuženika protivno osnovnim načelima obveznog prava (načelu savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava i ponašanju sudionika u ispunjavanju obveza) .

17. Što se tiče navoda o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja iste, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je valutna klauzula u CHF ugovorene bez da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi ugovora o kreditu ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

19. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.651,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

20. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22, 126/22).

21. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženog te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica