Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2319/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-355/2019-32 od 31. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-355/2019- 32 od 31. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke i sudi:

Odbija se tužitelj ZĐ sa tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatu svote od 11.799,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate naime preplate po valuti te isplatu svote od 190,46 eura naime dospjelih zateznih kamata.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-355/2019-32 od 31. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I, II i IV izreke.

II Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 355/2019-32 od 31. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke i rješava:

Odbija se tužitelj ZĐ sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u svoti od 2.550,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

III Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.799,63 eura na ime preplate po valuti, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 190,46 eura, na ime dospjelih zateznih kamata.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 4.771,96 eura, na ime dospjelih zateznih kamata."

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je riješeno:

"I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

II. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 4. prosinca 2025.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.550,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I i II izreke te protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i rješenje preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba protiv presude suda prvog stupnja je osnovana dok je protiv prvostupanjskog rješenja djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu te rješenje, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a glede rješenja u svezi odredbe čl. 381. st. 1. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 23. veljače 2026. izrijekom nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za isplatu svota preplaćenih u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno sklopili 19. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na svotu od 95.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (dalje: Ugovor o kreditu) i to u ispunjenju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplati prema kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan isplate a nakon uračunavanja efekata konverzije s danom 30. rujna 2015. i isplatu dospjele nenaplaćene zatezne kamate.

7. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev upućujući (čl. 12. ZPP) na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) ocjenjujući kako sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj nije izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju svota preplaćenih zbog ugovorenih ništetnih odredbi, niti se taj Dodatak može shvaćati i primjenjivati retroaktivno jer konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s obzirom da ništetni ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane , niti ona može biti otklonjena ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, što Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZIDZPK) niti jednom svojom odredbom ne propisuje.

8. Između stranaka nije sporno da su 29. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim su suglasno utvrdile sklapanje Ugovora o kreditu i kako se on sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na način i u rokovima propisanim ZIDZPK a odredbom čl. drugog Dodatka su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita kao i izvod otvorenih stavaka po Ugovoru o kreditu te suglasno utvrdile iznos preplate od 4.612,85 eura koji se sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK preračunava po srednjem tečaju u euro.

9. Dodatak je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK), koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

10. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

11. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

12. Kako su ugovorne strane suglasno utvrdile da je tuženik prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te utvrdile neotplaćenu nedospjelu glavnicu kredita plativu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju eura tečajne liste tuženika kao i suglasno utvrdile iznos preplate a tužitelj je dao suglasnost i nalog banci da iz sredstava preplate prijebojem namiri manje plaćenu svotu, koji obračun su stranke suglasno utvrdile nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinke nastale u prijelaznom razdoblju te se tužitelj obvezao za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita plaćati banci redovnu kamatnu stopu, ostvareni su žalbeni razlozi tuženika.

13. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate (čl. 6. Dodatka), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

14. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

15. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

15.1. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

16. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

17. Stoga slijedi zaključak da je sklapanjem potonjeg Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u u g o v o r i m a jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

18. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

19. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

19.1. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

20. U odredbi čl. petog Dodatka su stranke suglasno utvrdile ukupni iznos preplate kao i da će se ta svota koristiti za namirenje budući anuiteta u valutnoj klauzuli u euro koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

21. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim, po tužitelju izrijekom prihvaćenim otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

22. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Dodatka sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.

23. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I i II izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

24. Nadalje nije počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 6. ZPP koju ističe tuženik u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja tvrdnjom da je tuženiku propušteno dostaviti podnesak tužitelja od 4. prosinca 2025. kojim je tužitelj djelomično povukao tužbu pa s tom radnjom tuženik nije bio upoznat niti se mogao protiviti.

25. Naime, tužitelj je podneskom od 21. rujna 2020. (list 93 spisa) djelomično povukao tužbu u dijelu kojim je zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije očitovao i na ročištu održanom 20. siječnja 2025. raspravljao po toj tužbi i tužbenom zahtjevu na isplatu svote od 12.232,64 eura (čl. 190. st. 4. ZPP).

25.1. Kako je podneskom od 4. prosinca 2025. tužitelj zatražio isplatu ukupne svote od 11.799,63 eura dakle, svotu u kondemnatornom dijelu manju od one postavljene prethodnim podneskom čime dakle tužbu nije preinačio u smislu odredbe čl. 191. ZPP, nisu ostvareni žalbeni razlozi podnijeti protiv prvostuanjskog rješenja u dijelu pod točkom I i II njegove izreke.

26. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj djelomice izgubio parnicu.

27. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena pobijana prvostupanjska odluka o trošku parnice tako, da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u dosuđenoj svoti od 2.550,96 eura s time, da je pod točkom III ovoga rješenja odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima cijele parnice, jednom odlukom.

28. I naposlijetku, zbog svega iznijetog je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom I, II i IV izreke.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis