Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3501/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Hlatkom, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici u Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-62/2021-37 od 9. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-62/2021-37 od 9. lipnja 2023. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-62/2021-37 od 9. lipnja 2023. pod točkom III. izreke.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana i preinačuje rješenje Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-62/2021-37 od 9. lipnja 2023. pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 124,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje pobijano rješenje u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 373,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe od 15,63 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.212,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno točkom I. izreke te presude

2. Prvostupanjskim rješenjem nije dopuštena preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 7. ožujka 2023. koja se odnosi na točke I. i II. petita tužbe, a kojima je tužitelj zatražio djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010735256, sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF (točka I. izreke rješenja), dok je točkom II. izreke navedenog rješenja utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 443,38 eura. Točkom III. izreke rješenja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 1.564,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom IV. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni trošak parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 497,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Protiv navedene presude i točke III. rješenja žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i predlaže isto preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška žalbe.

4. Protiv točke IV. prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud „ukine pobijano rješenje te preinači odluku o troškovima parničnog postupka i to na način da tuženika obveže na plaćanje prouzročenog parničnog troška tužiteljici“. Zahtijeva naknadu troška žalbe.

5. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 1.212,39 eura s osnove preplaćenog po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 9010735256, sklopljenog 21. rujna 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora – banke (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF).

7. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili predmetni Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 22.300,00 CHF, s time da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je Ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i da je ista na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50%, s time da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. Sporno je mogu li se i kako na predmetni spor primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odnosno jesu li odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene i stoga ništetne te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Prvostupanjski je sud pozivom na pravna shvaćanja iz prethodno navedenih pravomoćnih presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 81., čl. 84. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP) te čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1., čl. 324. st. 2., čl. 327. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), ugovorne odredbe o valuti obveze ocijenio ništetnima i u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi preplate do koje je došlo zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF uz obrazloženje:

- da je tuženik u ugovor o kreditu unio neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju o valuti obveze, koja je za tužitelja kao prosječnog klijenta banke bila nepoštena i nerazumljiva te da tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe, dok da je banka kao trgovac bila svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF,

- da na temelju rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj svoju ugovornu obvezu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze stoga preplatio za iznos od 1.212,39 eura, zbog čega mu isti dosuđuje sa zateznom kamatom koja u odnosu na tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, teče na način kako je propisano odredbom čl. 1115. ZOO-a, dok je u odnosu na preplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi tužbeni zahtjev povučen.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, stoga ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

11. Prvostupanjski je sud na temelju Ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku te saslušanja tužitelja u svojstvu parnične stranke, pravilno utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 7., kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, tužitelj kao potrošač nije bio svjestan rizika kojeg preuzima jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe, dok je banka kao trgovac bila svjesna predmetnog rizika. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena da ista iznosi 5,50 % godišnje i da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da o istoj ugovorne strane nisu pregovarale, odnosno da ne postoje parametri poznati korisniku kredita koje će banka primjenjivati prilikom promjene ugovorene kamatne stope, što stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik može ugovorenu kamatu mijenjati isključivo na temelju svojih odluka, slijedom čega je ista nepoštena odnosno ništetna.

12. Uzimajući u obzir izneseno, promašen je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio na koji je način utvrdio ništetnost ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, dok je navod tuženika da tužbeni zahtjev kojim se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom utvrđuje ništetnim u cijelosti zapravo negira valutnu klauzulu i gospodarsku realnost, bespredmetan jer konkretni Ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim u cijelosti.

13. Tuženiku nadalje valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista se kao takva veže na novčani iznos koji je isplaćen i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, stoga čini sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti kako bi potrošač imao stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, u konkretnom je slučaju pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita tužitelj kao korisnik kredita u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO- a. U takvoj situaciji sud je imao ovlaštenje ocijeniti radi li se o odredbi koja za posljedicu ima neravnotežu između prava i obveza stanaka, a posljedično i utvrditi da je ista ništetna.

14. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju nisu pojašnjene posljedice sklapanja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF (niti su mu pojašnjenje posljedice sklapanja ugovora kojim se tuženiku daje ovlaštenje da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate na neodređeni način), prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama navedenim pod točkom 8. obrazloženja ove odluke, stoga prvostupanjski sud pravilno pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da, kada je ništetnost kao u ovom slučaju ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena 19. veljače 2021., neosnovano tuženik ustraje na prigovoru zastare u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenog na ime valutne klauzule u CHF (čl. 225. ZOO).

16. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Ujedno, budući da se tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada, isti se smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću na način kako je to odlučeno pobijanom presudom.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

18. Ispitujući odluku o troškovima postupka sadržanu u točki I II. izreke pobijanog rješenja u granicama žalbenih navoda tuženika, ista je ocijenjena pravilnom i zakonitom. Ovo stoga što prema Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23; dalje: Tarifa), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

19.1. U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke IV. izreke pobijanog rješenja o trošku, valja navesti da je u objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održane 31. siječnja 2022. (Su -IV- 33/2022- 2) navedeno sljedeće:

„1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" Odgovor na ovo pitanje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

19.2. Iako se ne radi o promjeni pravnog shvaćanja VSRH, u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 19. veljače 2021. postojala je različita sudska praksa. Tako je u odlukama ovog drugostupanjskog suda (poslovni broj Gž- 511/2021 od 17. ožujka 2021., Gž-851/2021 od 15. travnja 2021. i dr.) izražen stav da rok zastare počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost ustanovljena, to jest od pravomoćnosti odluke donesene u konkretnom predmetu.

19.3. Stoga bi, s obzirom na tada neujednačenu sudsku praksu, nametanje plaćanja razmjernog dijela sudskog troška odgovora na tužbu nastalog uslijed djelomičnog povlačenja tužbe predstavljalo bi prekomjeran teret za tužitelja, odnosno nerazmjerno ograničenje konvencijskog prava na pristup sudu zajamčenog odredbom čl. 6. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) budući da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe iz opravdanog razloga nije mogao predvidjeti svoj neuspjeh u parnici glede povučenog dijela tužbenog zahtjeva (tako u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2420/2023-2 12. prosinca 2023.).

19.4. Međutim, tužitelj je tek podneskom od 7. ožujka 2023. povodom osnovanog prigovora zastare potraživanja smanjio odnosno djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da umjesto 12.475,34 kn na ime preplaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope i razlike valutnog tečaja, potražuje 1.212,39 eura na ime preplaćene razlike valutnog tečaja. Tuženik se u smislu odredbe čl. 193. ZPP -a nije protivio učinjenom djelomičnom povlačenju, ali je postavio zahtjev za naknadu time nastalih troškova koji mu pripadaju sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Naime, budući da je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je predmetna tužba podnesena 19. veljače 2021., u skladu s citiranim shvaćanjem VSRH slijedi da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu preplaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope nedvojbeno zastario u smislu odredbe čl. 225. ZOO - a. Budući da je navedeno shvaćanje VSRH u potpunosti dovelo do ujednačenja sudske prakse glede spornog pravnog pitanja, tuženik ima pravo na naknadu razmjernog troška postupka nastalog nakon 31. siječnja 2022. jer je tužbeni zahtjev u povučenom dijelu tada bio očito neosnovan te nema temelja za oslobođenje tužitelja od obveze naknade tuženiku troška postupka uzrokovanog isključivo propustom tužitelja da pravodobno djelomično povuče tužbu u odnosu na nedvojbeno zastarjeli dio tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud tuženiku uslijed promjene Tarifnog razreda dosudio razmjerni trošak zastupanja na ročištima od 12. siječnja 2023. i 16. veljače 2023. te sastava podneska od 14. ožujka 2023. jer je isti nastao gotovo godinu dana nakon ujednačenja sudske prakse koja je od tada nepromijenjena. Tužitelj pritom ne ističe određeni prigovor glede visine odmjerenih troškova, odnosno ne tvrdi da bi tuženiku za pojedinu radnju pripadala niža naknada od one koja je dosuđena prvostupanjskom odlukom, dok ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

20. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

21. Tuženik nema pravo na naknadu troška žalbe jer s istom nije uspio pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

22. Tužitelj je žalbom pobijao odluku o troškovima postupka u iznosu od 497,71 eur, a uspio je s istom u odnosu na trošak odgovora na tužbu u iznosu od 124,43 eura, odnosno u omjeru od 25%. S obzirom na vrijednost pobijanog dijela, nagrada za žalbu protiv rješenja o trošku prema Tbr. 10.4. u svezi Tbr. 7.1. i Tbr. 54. Tarife iznosi 50% nagrade od 50 bodova, odnosno 50 eura pa je tužitelju valjalo dosuditi razmjerni dio od 25% odnosno 12,50 eura, što uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife iznosi 15,63 eura. Stoga je sukladno čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom V. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić