Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-351/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Biočić, odvjetnik u Imotskom, Brune Bušića 37, protiv tuženika VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marko Perkušić i Mirko Perkušić, odvjetnici u Imotskom, A. Starčevića 24, radi predaje u posjed pokretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-556/2022-22 od 3. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P -556/2022-22 od 3. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na predaju u posjed stvari pobliže navedenih u točki I izreke prvostupanjske presude a koje se obveze tuženici mogu osloboditi isplatom iznosa od 75.000,00 kn sa zateznim kamatama od 14. veljače 2022. pa do isplate (točka I izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2025. pa do isplate (točka II izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda te prihvatiti tužbeni zahtjev odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za predaju u posjed pokretnina i to umjetničkih slika, statua, dokumenata, namještaja, dekorativnog materijala i televizora pobliže navedenih u točki I izreke prvostupanjske presude.

5. Među strankama u ovoj žalbenoj fazi nije sporno da je kuća koja se nalazi u [adresa] u [adresa] bila obiteljska kuća supružnika tuženika i njegove sada pok. supruge FB i njihova dva sina, da su nakon smrti FB (majke tužitelja i supruge tuženika) stranke zajedno sa GB (bratom tužitelja i sinom tuženika) između sebe izvršili diobu nekretnina koje su do tada bile u vlasništvu tuženika i njegove supruge. Da je u toj diobi naprijed navedena kuća pripala tuženiku dok su nekretnine u [adresa] i druga nekretnina u [adresa] pripale tužitelju i njegovom bratu.

6. Pošavši od utvrđenja da tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da su njegovi indeksi, svjedodžbe, foto albumi i knjige za srednju građevinsku školu (koji predstavljaju njegove osobne stvari a koji su navedeni u točki 1.d izreke prvostupanjske presude) u trenutku prestanka zajednice stranaka bile u prostoru tužitelja niti da su sada u njegovoj vlasti, da niti jedna od ostalih stvari za koje tužitelj traži povrat u posjed u ovoj pravnoj stvari ne predstavlja stvar koja bi bila u funkciji tužiteljevog zanimanja odnosno služila za obavljanje kakve njegove djelatnosti, da tužitelj nije niti tvrdio niti dokazao da bi za te ostale stvari koje traži (osim naprijed navedenih osobnih) prilikom unosa u zajedničko kućanstvo odnosno zajednicu stranka manifestirao pravo zadržavanja vlasništva na tim stvarima, da su predmetne stvari koje su se u vrijeme diobe sklopljene između stranaka nalazile u kući u [adresa], a koja nekretnina je u toj diobi pripala upravo tuženiku, pripale tuženiku budući da su pokretnine koje su se nalazile u od ređenim nekretninama u diobi pripale onim nekretninama s kojima su bile prostorno povezane sud prvog stupnja utvrdivši da u konkretnom slučaju na zatraženim stvarima ne postoji pravo tužitelja koje bi uživale sudsku zaštitu prema odredbama čl. 161. i čl. 162. ZV, osim za naprijed navedene osobne stvari za koje tužitelj nije dokazao da su u posjedu tužitelja, tužiteljev zahtjev za predaju u vlasnički posjed zatraženih pokretnina neosnovanim te posljedično tome tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

7. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka određeno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio navode tuženika te njegovom iskazu povjerovao navodeći da je isti životan i uvjerljivi, dok navodima tužitelja, iznesenim tijekom postupka, pak nije poklonio vjeru jer su njegovi navodi suprotni kako iskazu tuženika tako i ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka PBŽ, DB i LB koji su imali neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, koji nisu zainteresirani za ishod ovog postupka te kojima sud nije imao razloga ne vjerovati). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužitelja u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj je isti dokazao da je vlasnik predmetnih pokretnina koje tužitelj drži u posjedu. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da su osobne stvari čije vraćanje tužitelj u ovom postupku traži u posjedu tuženika (niti u žalbi tužitelj ne navodi iz kojeg je to točno dokaza sud mogao suprotno zaključiti) niti da bi stranke u diobi posebno ugovorile posebnu podjelu među sobom pokretnine već da iz iskaza tuženika koji je suglasan sa iskazima nepristranih svjedoka kojima sud nije imao razloga povjerovati proizlazi da su stranke u diobi dogovorile da sve pokretnine koje se nalaze u pojedinim nekretninama pripadnu osobi kojoj je u diobi ta nekretnina i pripala. Takvom utvrđenju u prilog upravo ide i činjenica da stranke iako su vršile diobu imovine iza smrti majke tužitelja odnosno supruge tuženika i u tom smislu sklapale pismene ugovore i sporazume nisu sklopili nikakav sporazum vezane za diobu pokretnina, koje bi po stavu ovog suda sigurno sastavile da su imale dogovor o posebnoj diobi pokretnina već je upravo logično da su, a s obzirom da je izostao takav pismeni sporazum, dogovorili da pokretnine koje se nalaze u pojedinoj nekretnini ostaju u istoj te pripadnu osobi kojoj je ta nekretnina u diobi i pripala.

10. Posljedično navedenom a budući da tijekom postupka osim iz iskaza tužitelja čiji iskaz u tom dijelu sud nije ocijenio uvjerljivim istinitim i životnim te ih kao takav nije prihvatio i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge, niti iz jednog drugog dokaza sud nije mogao utvrditi istinitost tvrdnji tužitelja o posjedu tuženika njegovih osobnih stvari niti o njenom vlasništvu ostalih predmetnih pokretnina koje tuženik drži u posjedu u kući u [adresa] koja mu je diobom pripala. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

11. Na žalbene navode valja reći da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje (čl. 219. ZPP-a). Kako istinitost određene tvrdnje treba dokazati ona stranka koja tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje u konkretnom slučaju teret dokaza činjenice da je tuž itelj vlasnik predmetnih pokretninama koje tuženik ima u posjedu bez valjane pravne osnove. Kako to tužitelj nije dokazao jer isto ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza (osim iskaza tužitelja koji sud nije prihvatio) pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanost zahtjeva tužitelja.

12. Kako nisu pobijanom presudom, ni postupkom koji joj je prethodio, počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je sukladno odredbi iz čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

13. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP -a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: , 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica