Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2596/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-221/2019-26 od 1. ožujka 2024., te o žalbi tužitelja protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-221/2019-26 od 1. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-221/2019-26 od 1. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja BJ kao osnovana, preinačava se rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P- 221/2019-26 od 1. ožujka 2024. pod stavkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja BJ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i rješava:

Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju BJ daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju BJ trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja BJ za naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 93,75 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-221/2019-26 od 1. ožujka 2024. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.024,70 EUR/7.720,61 kunu[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.468,66 EUR/26.134,69 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II. izreke pobijane presude. Stavkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.206,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od

1. ožujka 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje .

3. Protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-221/2019-26 od 1. ožujka 2024. pod stavkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom , žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a. Predlaže rješenje o trošku preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 7. svibnja 2021., za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj 9012169018 od 14. prosinca 2006. (dalje: Ugovor), u ukupnom iznosu od 33.855,30 kuna/4.493,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 14. prosinca 2006. sklopili Ugovor, namjena kojeg je bila kupnja vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 26.954,25 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate kroz 84 mjeseca,

- da je u čl. 4. Ugovora ugovorena kamatna stopa 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koju će obračunavati tuženik u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, i koja će biti sadržana u anuitetima i dospijevati na naplatu zajedno s njima,

- da je u čl. 6. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je tužitelj podmirio u cijelosti predmetni kredit tuženiku,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Damira Karina (RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje) od 10. studenog 2020. proizlazi da je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom i iznosa kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 7.720,61 kunu/1.024,70 EUR, a da je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, tužitelj preplatio iznos od 26.134,69 kuna/3.468,66 EUR,

- da je tuženik na ročištu održanom 12. prosinca 2023. odustao od saslušanja svjedokinje MJ, zaposlenice koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o sadržaju odredaba čl. 4. i čl. 6. Ugovora u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da o pojedinim odredbama Ugovora nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom, da mu je bio ponuđen kredit u CHF kao najstabilniji i najpovoljniji, da od strane djelatnika banke nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule i moguće promjene kamatne stope,

- da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da su navedene odredbe Ugovora ništave sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ,

- da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, i promjenjivu stopu redovne kamatne stope.

10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

11. Odredbom iz čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. U smislu ranije navedene odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

13. Nadalje, kako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba istog Ugovora (čl. 6.) kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima , to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne, s time da je i tuženik bio tužena stranka u postupcima po kolektivnim tužbama.

14. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata. Također, valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem (na ročištu održanom 12. prosinca 2023. odustao je od saslušanja svjedokinje MJ). Konkretne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute bile su unaprijed formulirane od strane tuženika, te su takve odredbe nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a koja ocjena je između ostalog u temeljena i na tumačenju mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

17. Ranije navedenim pravomoćnim odlukama kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je, između ostalih, i tuženik , s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li konkretne odredbe Ugovora ništetne, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

18. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno od 1. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008. (valutna klauzula), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor između stranaka zaključen dana 14. prosinca 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između tužitelja i tuženika ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u navedenom razdoblju, a što tuženik u tijeku predmetnog postupka nije dokazao.

19. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđeni. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama čl. 96. ZZP-a, a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da se određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koje nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

20. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP-u nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

21. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa tako i ovaj sud.

22. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 14/14., 110/15. i 14/19) govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

24. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita vršio sukladno svim pozitivnim zakonskim propisima, odnosno da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. poštovao svu važeću zakonsku regulativu.

25. Nesporno je pravo tuženika kao banke da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija i to posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje. Međutim, kamatna stopa koja zapravo predstavlja cijenu u ugovoru o kreditu bila je u trenutku sklapanja Ugovora ugovorena u visini od 5,10 % i ugovoreno je da se može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama.

26. Međutim, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u ovom postupku i odredbe ZZP/03 koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, pravilno je utvrđeno da ista ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ovdje tuženik kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika, a da isti tu promjenu nije mogao predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene kamatnih stopa. Ovakvim načinom određivanja načina promjene kamatnih stopa tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na određivanje jednog bitnog elementa ugovora tj. cijene, a što je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a.

27. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala je obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja istih odredbi u postojećim ugovorima o kreditu.

28. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da bi predmetna odredba ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope bila izuzeta od ocjene poštenosti pozivajući se pri tome na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i Priloge iste Direktive, prema kojima se ne bi smatrala nepoštenim ugovorna odredba o proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom, odnosno da se ugovorna odredba odnosi upravo na naprijed navedene situacije.

29. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba čl. 4. Ugovora ne odnosi se na slučajeve iz čl. 2. toč. c. Priloga Direktive 93/13 i to iz razloga jer iz iste ugovorne odredbe uopće ne proizlazi koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita, odnosno da se radi o određenim parametrima na koje tuženik kao trgovac nije mogao utjecati, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope, te da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem takve ništetne odredbe u iznosu utvrđenom nalazom i mišljenjem vještaka, sve sukladno čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika o valutnoj klauzuli već je rečeno da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, pri čemu prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma . Tuženik je stoga trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

31. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, čime takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

32. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pa nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženika da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, a pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem takve ništetne odredbe u iznosu utvrđenom nalazom i mišljenjem vještaka, sukladno čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a.

33. Nadalje, pravilno je ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare tražbine. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, a suprotno prigovorima tuženika, ukazuje ocjena prvostupanjskog suda kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. travnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, sve u smislu odredaba iz čl. 214. st. 1., čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, u svezi čl. 241. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

35. Također, pravilno je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenih iznosa koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je prilikom utvrđivanja visine preplate, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno vještaku odredio zadatak vještačenja. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, pri čemu valja istaknuti da je vještak u svom dopunskom očitovanju napomenuo da nije u mogućnosti sačiniti drugu varijantu izračuna primjenom realne kamatne stope.

36. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da se u konkretnom slučaju eventualna preplata trebala izračunavati na način da se vještačenjem utvrdi kolika bi u razdoblju otplate kredita bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope. Sve to iz razloga što bi svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno s obzirom na sadržaj odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

37. S obzirom na navedeno, tužitelju kao potrošaču je pravilno dosuđen iznos od 1.024,70 EUR/7.720,61 kunu zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, kao i iznos od 3.468,66 EUR/26.134,69 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi odredaba čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

38. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj ne može isticati ništetnost ugovornih odredbi koje više ne egzistiraju jer je ugovorni odnos među strankama prestao isplatom. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, te stoga činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti ne utječe na pravo tužitelja da naknadno ističe ništetnost pojedinih ugovornih odredbi i postavlja odgovarajuće zahtjeve koji mu pripadaju temeljem ništetnih odredbi ugovora.

39. U odnosu na odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu troška sastava tužbe od 5. travnja 2019. (100 bod), sastava obrazloženih podnesaka od 20. svibnja 2019., 7. svibnja 2021. i 31. svibnja 2021. (po 100 bod), sastava ostalog podneska od 23. svibnja 2023. (25 bod), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanima 14. svibnja 2020. i 12. prosinca 2023. (po 100 bod), i troška zastupanja na ročištu od 23. svibnja 2023. koje je odgođeno (25 bod).

40. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je za zastupanje na ročištu održanom 21. listopada 2021. tužitelju priznao pravo na naknadu troška u vrijednosti 50 bodova, s obrazloženjem da se na istom samo procesno raspravljalo o provođenju predloženog dodatnog očitovanja vještaka. Naime, iz predmetnog spisa proizlazi da su na konkretnom ročištu stranke ostale kod tužbe odnosno odgovora na tužbu i kod svih navoda, nakon čega se raspravljalo o prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka koje je iznio tuženik, slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu troška zastupanja na konkretnom ročištu u vrijednosti 100 bodova.

41. Nadalje, tužitelj osnovano ističe i da ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 1. ožujka 2024. Odredbom iz čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je odredbom iz čl. 335. st. 8. ZPP-a propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. S obzirom na navedeno, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude može se smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, s time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 1. ožujka 2024. u vrijednosti 50 bodova.

42. Dakle, za ukupno 800 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (800 bodova x 2,00 EUR = 1.600,00 EUR), te uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 400,00 EUR, iznosi 2.000,00 EUR, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 265,44 EUR, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 190,92 EUR, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u konačnom ukupnom iznosu od 2.456,36 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 4., Tbr. 9. toč. 1. i 3., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24., 52/25., 151/25., 32/26. i 48/26., dalje: ZPDV), Tar. br. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15) i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18. i 51/23), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

43. S obzirom da je prvostupanjskom presudom tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.206,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, valjalo je naložiti tuženiku naknaditi tužitelju i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, a primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

45. Tužitelj, koji je sa žalbom uspio u cijelosti ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR, sve u smislu odredaba iz Tbr. 10. toč. 4., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife i čl. 38. st. 1. ZPDV-a, u svezi čl.154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, dok isti nema pravo na naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 93,75 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod stavcima II. i III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža