Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3544/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

RJ E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužiteljice CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik, Mijo Ban, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-295/2019-28 od 29. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-295/2019-28 od 29. prosinca 2022., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-295/2019- 28 od 29. prosinca 2022.u pobijanom dijelu pod točkama V. i VI. izreke , i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita] kreditna partija 7102755488 od 7. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "iznos odobrenog kredita, kunska protuvrijednost od 105.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita" (točka I. izreke). Utvrđeno je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] kreditna partija 7102755488 od 7. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora obračunata po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (točka II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) od 2. veljače 2016.g. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 7. srpnja 2005.g. (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 65.709,40 kn/8.721,14 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

na iznos od 950,43 kn / 126,14 EUR od 01. srpanj 2007.g. do isplate na iznos od 2.722,97 kn / 361,40 EUR od 01. kolovoza 2007.g do isplate na iznos od 1.133,41 kn / 150,43 EUR od 01. srpanj 2009.g do isplate na iznos od 404,20 kn / 53,65 EUR od 01. listopad 2009.g do isplate na iznos od 1.088,88 kn / 144,52 EUR od 01. studeni 2009.g do isplate na iznos od 1.170,15 kn / 155,31 EUR od 01. prosinac 2009.g do isplate na iznos od 860,46 kn / 114,20 EUR od 01. veljače 2010.g do isplate na iznos od 1.263,35 kn / 167,67 EUR od 01. ožujak 2010.g do isplate na iznos od 798,34 kn / 105,96 EUR od 01. travanj 2010.g do isplate na iznos od 1.344,17 kn / 178,40 EUR od 01. svibanj 2010.g do isplate na iznos od 567,17 kn / 75,28 EUR od 01. lipnja 2010.g do isplate na iznos od 3.366,22 kn / 446,77 EUR od 01. srpnja 2010.g do isplate na iznos od 880,17 kn / 116,82 EUR od 01. kolovoza 2010.g do isplate na iznos od 140,15 kn / 18,60 EUR od 01. rujna 2010.g do isplate na iznos od 1.581,44 kn / 209,89 EUR od 01. listopada 2010.g do isplate na iznos od 2.467,44 kn / 327,48 EUR od 01. prosinca 2010.g do isplate na iznos od 305,54 kn / 40,55 EUR od 01. siječnja 2011.g do isplate na iznos od 3.438,10 kn / 456,31 EUR od 01. travnja 2011.g do isplate na iznos od 1.045,73 kn / 138,79 EUR od 01. studeni 2011.g do isplate na iznos od 1.120,46 kn / 148,71 EUR od 01. prosinac 2011.g do isplate na iznos od 1.174,83 kn / 155,93 EUR od 01. siječnja 2012.g do isplate na iznos od 774,19 kn /102,75 EUR od 01. veljače 2012.g do isplate na iznos od 1.934,41 kn / 256,74 EUR od 01. ožujak 2012.g do isplate na iznos od 1.167,97 kn / 155,02 EUR od 01. travnja 2012.g do isplate na iznos od 1.160,56 kn / 154,03 EUR od 01. svibnja 2012.g do isplate na iznos od 1.213,53 kn / 161,06 EUR od 01. lipnja 2012.g do isplate na iznos od 1.152,22 kn / 152,93 EUR od 01. srpnja 2012.g do isplate na iznos od 1.138,14 kn / 151,06 EUR od 01. kolovoza 2012.g do isplate na iznos od 1.084,90 kn / 143,99 EUR od 01. rujna 2012.g do isplate na iznos od 1.127,34 kn / 143,62 EUR od 01. listopada 2012.g do isplate na iznos od 780,63 kn / 103,61 EUR od 01. studeni 2012.g do isplate na iznos od 1.507,13 kn / 200,03 EUR od 01. prosinac 2012.g do isplate na iznos od 1.167,06 kn / 154,90 EUR od 01. siječnja 2013.g do isplate na iznos od 1.099,95 kn / 145,99 EUR od 01. veljače 2013.g do isplate na iznos od 1.091,36 kn / 144,85 EUR od 01. ožujak 2013.g do isplate na iznos od 1.156,98 kn / 153,556 EUR od 01. travanj 2013.g do isplate na iznos od 1.060,44 kn / 140,75 EUR od 01. svibnja 2013.g do isplate na iznos od 1.044,55 kn / 138,64 EUR od 01. lipnja 2013.g do isplate na iznos od 1.054,21 kn / 139,92 EUR od 01. srpnja 2013.g do isplate na iznos od 1.044,18 kn / 138,59 EUR od 01. kolovoza 2013.g do isplate na iznos od 1.079,49 kn / 143,27 EUR od 01. rujna 2013.g do isplate na iznos od 1.102,36 kn / 146,31 EUR od 01. listopada 2013.g do isplate na iznos od 1.113,51 kn / 147,79 EUR od 01. studeni 2013.g do isplate na iznos od 853,29 kn / 113,25 EUR od 01. prosinac 2013.g do isplate na iznos od 1.103,83 kn / 146,50 EUR od 01. siječanj 2014.g do isplate na iznos od 487,05 kn / 64,64 EUR od 01. veljače 2014.g do isplate na iznos od 507,42 kn / 67,35 EUR od 01. ožujak 2014.g do isplate na iznos od 492,19 kn / 65,32 EUR od 01. travnja 2014.g do isplate na iznos od 464,23 kn / 61,61 EUR od 01. svibnja 2014.g do isplate na iznos od 469,72 kn / 62,34 EUR od 01. lipnja 2014.g do isplate na iznos od 487,89 kn / 64,75 EUR od 01. srpnja 2014.g do isplate na iznos od 502,39 kn / 66,68 EUR od 01. kolovoza 2014.g do isplate na iznos od 506,10 kn / 67,17 EUR od 01. rujna 2014.g do isplate na iznos od 521,65 kn / 69,23 EUR od 01. listopada 2014.g do isplate na iznos od 536,98 kn / 71,27 EUR od 01. studeni 2014.g do isplate na iznos od 547,06 kn / 72,61 EUR od 01. prosinac 2014.g do isplate na iznos od 548,31 kn / 72,77 EUR od 01. siječanj 2015.g do isplate na iznos od 549,76 kn / 72,97 EUR od 01. veljače 2015.g do isplate na iznos od 549,76 kn / 72,97 EUR od 01. ožujak 2015.g do isplate na iznos od 506,38 kn / 67,21 EUR od 01. travanj 2015.g do isplate na iznos od 3.196,67 kn / 424,27 EUR od 01. svibanj 2015.g do isplate, sve to u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 31.187,31 kn / 4.139,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.g. do isplate (točka V. izreke). Naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovoga parničnoga postupka u iznosu od 25.758,71 kuna /3.418,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana donošenja presude 29. prosinca 2022. pa do isplate, sve u roku 15 dana (točka VI. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I., II., IV. i VI. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbene zahtjeve u cijelosti uz obvezu nadoknade troškova postupka uvećano za zatezne kamate tekuće od 29. prosinca 2022. do isplate, uključujući troškove žalbe prema troškovniku, podredno uvažiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu s odgovarajućim uputama.

3. Tužitelj pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama V. izreke u VI. izreke u dijelu u kojem je zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen preko dosuđenog iznosa, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 2. i 3. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbene te pobijanu odluku preinači na način da usvoji preostali dio tužbenog zahtjeva uz nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbe, u protivnom da ukine presudu u pobijanom dijelu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana, u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 7. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 137/2005, kreditna partija 71002755488, kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 105.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a korisnik kredita se je obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatna u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom ;

- da je odredbom članka 6. Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja građevinskog zemljišta, izgradnja kuće, a prema čl. 5. Ugovora kredit se koristi za kupnju zemljišta plaćanjem kupoprodajne cijene prodavatelju po kupoprodajnom ugovoru te za izgradnju 50% predračunima – računima, 50% prijenosom na kunski račun korisnika kredita koji može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje kreditor;

- da tužiteljica ima status potrošača, da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica ugovor sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača;

- da je kredit otplaćen u cijelosti, prijevremena konačna otplata kredita izvršena 1. srpnja 2016., da prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao;

- da su stranke člankom 1. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorile povrat kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na način utvrđen Ugovorom, da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 105.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatnu po stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dana plaćanja, obračunao po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu, a iz članka 3. Ugovora proizlazi da rok otplate kredita iznosi 30 godina, tražbina po Ugovoru dospijeva najkasnije 7. srpnja 2036., a na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata za cijelo vrijeme postojanja tražbine po ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu , da prema čl. 4. Ugovora rok korištenja kredita iznosi 6 mjeseci od dana sklapanja ugovora tj. do 6. siječnja 2006.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda po tvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev -2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu ;

- da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača).

6. Slijedom navedenih utvrđenja, i analize provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu neodređena i nepoštena te da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7. Sud prvog stupnja je ocijenio i da je ugovorna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope nepoštena, jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužiteljicu kao prosječnog potrošača nerazumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

8. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o namjenskom kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Na temelju takve ugovorne odredbe osim precizno određene kamatne stope, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena niti odrediva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022.,

- dalje: ZOO).

9. Nesporno je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015. – dalje ZID ZPK) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 2. veljače 2016.

10. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je o dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske , da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita, da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

11. S obzirom da su odredbe članka 1. i 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke banke nepoštene jer je banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je primjenom odredbi članaka 81. i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“,br. 96/2003. - dalje: ZZP/03) utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne pa je presuđeno kao u točkama

I. i II. izreke presude.

12. Nadalje, sud prvog stupnja je iz odredbe članka 1. Dodatka Ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. utvrdio kako kreditor poduzima radnju sklapanja tog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te je Dodatak Ugovoru o kreditu akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa sve na način kako to nalaže Zakon. Odredbom čl. 2. Dodatka Ugovoru o kreditu stranke potvrđuju da su 7. srpnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu u iznosu od 105.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom, a iz čl. 2. st. 2. Dodatka proizlazi da u skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, tim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz osnovnog ugovora i eventualno sklopljenih dodataka tom Ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Iz čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka Ugovoru iznosi 93.147,26 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 650.239,78 kn, a prema st. 2. na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima je 264. Stranke su u čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu i to st. 1. ugovorile da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je manji od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30. rujna 2016. a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30. 9. 2015. iznosi 3.280,80 kn.

13. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu (konverzija) sklopljenog između stranaka 2. veljače 2016., jer je utvrđeno da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen slobodnom voljom tužiteljice i u skladu s ZID ZPK/15. Sporazum o konverziji sklopljen je na osnovu ZID ZPK/15 i ima pravne učinke i valjan je iako su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 7. srpnja 2005. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je to naprijed obrazloženo. Taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima izvorište u prisilnom propisu koji je suglasan s Ustavom Republike Hrvatske, a ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ne dovode do ništetnosti Aneksa. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je pristala na njegovo sklapanje. Budući da je sud utvrdio da Dodatak Ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. nije ništetan, jer nije suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva, u navedenom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i presuđeno je kao u točki III. izreke presude.

14. Prema ocjeni suda prvog stupnja u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužiteljica je izjednačena s položajem dužnika s kreditom u valuti EUR, a nije izjednačena s položajem dužnika s kreditom obračunatim po tečaju na dan korištenja kredita (bez valutne klauzule) i uz primjenu kamatne stope od 4,50% godišnje (kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu.

15. S obzirom na navedeno te sadržaj Dodatka ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja je ocijenio da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijskog vještaka i priloženih isprava proizlazi da iznos odobrenog kredita iznosi 105.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, redovna kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje, promjenjiva o skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačka banke d.d., način otplate je 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 526,41 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Iz sadržaja priloženih isprava i nalaza vještaka proizlazi da se u spisu ne nalaze dodaci i/ili aneksi osnovnom ugovoru, no iz ostale dokumentacije je vidljivo da je po ugovoru u tri navrata bio odobren moratorij (poček) i to: 1. u razdoblju od 1. 6. 2007. do 1. 7. 2008., u razdoblju moratorija nije dospijevala obveza plaćanja glavnice ni kamate a otplata kredita je produljena za razdoblje odobrenog moratorija; 2. u razdoblju od 1. 4. 2011. do 1. 10. 2011., u razdoblju moratorija nije dospijevala obveza plaćanja glavnice ni kamate ali je obračunata redovna kamata u iznosu od 3.464,49 CHF koja je pripisana nedospjeloj glavnicu za daljnju otplatu a rok otplate kredita produljen je za razdoblje odobrenog moratorija; 3. u razdoblju od 1. 5. 2015. do 1. 1. 2016. , u razdoblju moratorija nije dospijevala obveza plaćanja glavnice ali je obračunata i dospjela za naplatu kamata u iznosu od 2.256,48 CHF.

16.1. Nadalje, iz nalaza vještaka proizlazi da je na 30. 9. 2015. za otplatu preostalo 266 anuiteta. Vještak u nalazu navodi da je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR na dan 30. 9. 2015. tuženik utvrdio manje uplaćeni iznos (manjak) po kreditu u iznosu od 429,87 EUR-a odnosno protuvrijednost 3.280,80 kn a utvrđeni manjak po konverziji plaćen je od strane tužiteljice nakon 30. 9. 2015. Iz priloženih isprava i nalaza vještaka proizlazi da je prijevremena konačna otplata kredita izvršena 1. srpnja 2016.

16.2. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, a anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Vještak u nalazu navodi da je kredit isplaćivan u više tranši u razdoblju od 8. 7. 2005. do 28. 10. 2005., a prosječni srednji tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen iznosio je 4,754565 kuna za 1 CHF te je isplaćeni iznos u kunama iznosio 499.229,33 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. 12. 2005., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s prvim danom u mjesecu. Iz nalaza vještaka proizlazi da bi nedospjela glavnica kredita na dan 30. 9. 2015. iznosila 441.336,06 kn da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 4,50% godišnje. Vještak u nalazu navodi da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 176.899,29 kn, a da je kredit bio odobren u kunama uz primjenu kamatne stope od 4,50% prema nalazu vještaka glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 32.004,43 kn. Vještak je u tabeli 3. pisanog nalaza prikazao izvršene uplate prema dospijećima obveze te je utvrdio da je tužiteljica za dospijeća anuiteta u razdoblju od 1. 12. 2005. do 1. 7. 2016. izvršila uplate u iznosu od 800.671,44 kn, s tim da su uplaćeni iznosi preuzeti iz Prometa po kreditu/Specifikacije uplate za razdoblje od 5. 7. 2005. do 1. 7. 2016. godine.

16.3. Iz zaključka vještaka proizlazi da razlika na ime redovnih kamata i tečaja CHF obračunatih na dan sklapanja ugovora u odnosu na stvarno plaćene mjesečne anuitete za period od prve uplate do 30. rujna 2015. iznosi 65.709,40 kn koji je iznos prikazan u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

16.4. Prema zaključku vještaka da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezano uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 4,50% godišnje razlika koju je tužiteljica platila po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 31.187,31 kn koliko je tužiteljica više platila tuženiku u razdoblju od 1. 10. 2015. do 1. srpnja 2016. a što je također u nalazu iskazano u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

16.5. Vještak u usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja navodi da razlika tečaja i razlika kamate do dana provođenja konverzije odnosno 30. rujna 2015. iznosi ukupno 65.709,40 kn.

17. Budući da su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je ocijenio kako tužiteljica osnovano od tuženika zahtijeva povrat iznosa koji tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora na temelju odredbe članka1111. ZOO i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 31.187,31 kuna / 4.139,27 EUR, koji se iznos odnosi na razdoblje otplate nakon 30. rujna 2015., dakle nakon izračuna konverzije, odbijen kao neosnovan. dijelu tužbeni zahtjev neosnovan, s obzirom na to da su stranke sklopile valjani Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija.

18. Slijedom iznesenog, a otklonivši prigovor zastare kao neosnovan, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 65.709,40 kuna/8.721,14 eura, sa zateznim kamatama od dana preplate svakog pojedinog iznosa utvrđenog na temelju provedenog financijskog vještačenja do dana plaćanja, sve primjenom odredbi članaka 323., 1111. i 1115. te 29. stavka 2. ZOO. Preostali dio tužbenog zahtjev au iznosu od 31.187,31 kn / 4.139,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.g. do isplate je odbio kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao pod točkama

IV. I V. izreke presude.

19. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja , nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Izreka presude je razumljiva i određena, a dosuđeni iznos (preplaćeni iznosi po osnovi preplaćenih kamata i razlike u tečaju u valuti CHF) u skladu je s nalazom i mišljenjem vještaka koji je u tabelama nalaza prikazao svaki pojedini iznos po pojedinoj osnovi, pa okolnost što je razlika u preplati iskazana u jednom (ukupno zbrojenom iznosu), nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, kako to neosnovano upire tuženik u žalbi.

20. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 190. ZPP, na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi budući jer je preinaka povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP).

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je u dijelu pod točkama I. II, i IV. izreke presude, pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članaka 81. stavka 1. i 87 stavka 1. ZZP/03, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO/05, odnosno članka 104. ZOO/9..

22. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

23. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

24. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

25. Prema odredbi članka 323. ZOO/05 odnosno sadržajno istovjetnoj odredbi članka 104 ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO/05 odnosno 210. stavaka 1. i 2. ZOO/91, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Tuženik u žalbi u suštini upire kako je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

27. Na žalbene navode valja odgovoriti kako tužbeni zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno navedeno (članak 323. stavak 1 ZOO/05, odnosno 104. ZOO/91, u vezi s odredbom članaka 81. stavka 1., i članka 87. stavka 1. ZZP/03).

28. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, i kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pored navedenog, tuženiku valja reći kako ZID ZPK/15 ne sadrži niti jednu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

29. Svrha ZID ZPK/15 nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

30. Slijedom navedenog, tužiteljica i nakon konverzije kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe. Okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum o konverziji na temelju odredaba ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (tako i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

31. Nadalje, kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članaka 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

32. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO/05 u vezi s člankom 87. st. 1. ZZP/03), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., toč. 23.).

33. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni navodi tuženika koji se tiču navedenog spornog pravnog pitanja neosnovani.

34. Kako je prethodno navedeno, pravilna je odluka sud prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

35. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

36. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljičine restitucijskog zahtjeva koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

37. S obzirom na to da je prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredaba nije bilo, to tužiteljica osnovano zahtijeva isplatu utuženog iznosa od. 8.721,14 eura.

38. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratit tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom navedenog, pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, odnosno u odnosu na isplatu iznosa od 26.950,60 kn, od 1. listopada 2015., pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

39. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, S obzirom na to da je tužba podnesena 10. lipnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan.

40. Sud prvog stupnja pravilno je na temelju uvida u sadržaj predmetnog ugovora o kreditu zaključio status potrošača tužiteljice te je pravilno ocijenio kako tuženik nije dokazao suprotno tim više što je status potrošača tužiteljice tuženik priznao i sklapanjem ugovora o konverziji s tužiteljicom na temelju odredbi ZID ZPK/15, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača.

41. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio i odlučio kao pod točkama I. II. i V. izreke.

42. Međutim, odlučujući o tužbenom zahtjevu u dijelu pod točkom V. izreke, sud prvog stupnja je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje . Naime, osnovano u žalbi tužiteljica kako je vještačenjem utvrđeno da nije u potpunosti obeštećena odnosno da sklapanjem ugovora o konverziji nije uspostavljena ravnoteža, koja je trebala postojati u odnosu na osnovni ugovor o kreditu, a da prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 176.899,29 kn, a da je kredit bio odobren u kunama uz primjenu kamatne stope od 4,50% pa da bi prema nalazu vještaka glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 32.004,43 kn , a što je sud prvog stupnja propustio razjasniti pa je utoliko u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

43. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, u pogledu odluke o glavnoj stvari u točkama I., II. i IV. izreke, potvrditi, dok je na temelju odredbe članka 370. ZPP, žalbu tužiteljice kao osnovanu uvažiti, i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke ukinuti, i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

44. S obzirom na to da obveza nadoknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka ( točka VI. izreke)..

45. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tražbine u ukinutom dijelu. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu utvrditi je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija odnosno je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo.

46. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte