Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1903/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Kereži, odvjetniku u Rijeci, Kalvarija 2, protiv tuženika:1. tuženika ŠŽ iz [adresa] (u zemljišnim knjigama upisan kao: ŠŽ pok. PŽ iz [adresa]), 2. tuženika VŽ pok. VŽ iz [adresa], 3. tuženika ĐŽ pok. VŽ iz [adresa], 4. tuženika PŽ pok. VŽ iz [adresa], 5. tuženika HŽ pok. VŽ iz [adresa], 6. tuženika TŽ pok. VŽ iz [adresa], 7. tuženika BŽ pok. VŽ iz [adresa], 8. tuženika EŽ pok. VŽ iz [adresa], 9. tuženika ZŽ pok. VŽ iz [adresa], 10. tuženika UŽ rođ. ZŽ, 11. tuženika GŽ pok. VŽ iz [adresa], tuženici od 2) do 11) koje tužene od 2) do 11) zastupa posebna skrbnica OŽ, odvjetnica u [adresa], 12. tuženika KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 13. tuženika RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje tužene 12. i 13. zastupa punomoćnik Saša Jelušić, odvjetnik iz OD Vukić & Partneri iz Rijeke, N. Tesle 9/V-VI, 14. tuženika SŽ iz [adresa],15. tuženika JŽ iz [adresa] ,16. tuženika ŠŽ iz [adresa], kao nasljednika NŽ iz [adresa], 15. tuženika SŽ iz [adresa], 16. tuženika JŽ iz [adresa], 17. tuženika ŠŽ iz [adresa], tuženici od 14) do 17) tuženi kao nasljednici upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika ŠŽ pok. DŽ iz [adresa], 18. tuženika CŽ iz [adresa], 19. tuženika ŽŽ iz [adresa], 17. travnja br. 67, tuženice od 18) do 19) tužene kao nasljednice upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika ĆŽ iz [adresa], 17. travnja br. 69 i kao nasljednice iza pok. MŽ iz [adresa], 17. travnja br. 69, 20. tuženika DŽ iz [adresa] (u zemljišnim knjigama upisan kao: DŽ pok. DŽ), 21. tuženika ČŽ iz [adresa] L [adresa] (u zemljišnim knjigama upisan kao: ČŽ iz [adresa]), 22. tuženika IŽ iz [adresa] (u zemljišnim knjigama upisana kao: IŽ ž. Š iz [adresa]), 23. tuženika AŽ iz [adresa] (u zemljišnim knjigama upisana kao: AŽ rođ. ČŽ iz [adresa]), radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-22/2020-51 od 13. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-22/2020-55 od 24. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba 12. i 13. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-22/2020-51 od 13. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-22/2020-55 od 24. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te pod točkom III. u dijelu u kojem je naloženo 12. i 13. tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.244,35 €.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-22/2020-51 od 13. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-22/2020.-55 od 24. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženicima FŽ pok. VŽ iz [adresa], ĐŽ pok. VŽ iz [adresa], PŽ. VŽ iz [adresa], HŽ pok. VŽ iz [adresa], TŽ pok. VŽ iz [adresa], BŽ pok. VŽ iz [adresa], EŽ pok. VŽ iz [adresa], ZŽ pok. VŽ iz [adresa], LN rođ. ZŽ, GŽ pok. VŽ iz [adresa], naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.244,35 €.
II. Ukida se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-22/2020-51 od 13. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-22/2020.-55 od 24. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.244,35 € te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
III. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka tužitelja odlučiti u konačnoj odluci.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev 12. i 13. tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik dijela k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi maslinik, površine dijela od 1473m2, koji dio je na "Skici lica mjesta - Prilog br. 2- Dopuna" u "Nalazu i mišljenju vještaka ", sačinjenog po Uredu ovlaštenog inženjera geodezije Nenada Vidmara od 22. 12. 2015. godine, obojen rozom šrafurom i označen rozim slovnim oznakama A-B-C-C1-N1-O-P-R-S-Z-X-Y-A te vlasnik dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi maslinik, površine dijela od 2279m2, koji dio je na Skici lica mjesta - Prilog br. 2- Dopuna" u "Nalazu i mišljenju vještaka ", sačinjenog po Uredu ovlaštenog inženjera geodezije Nenada Vidmara od 22. 12. 2015. godine obojen rozom šrafurom i označen rozim slovnim oznakama C1-D-E-E1-H1-I-J-K-L-M-N-N1-C1, a koji "Nalaz i mišljenje vještaka" od 8. 09. 2015. godine i 22. 12. 2015. čine sastavni dio ove presude. Pod točkom II. izreke ovlašten je tužitelj da temeljem ove Presude ishodi izradu odgovarajućeg geodetskog elaborata za navedene dijelove nekretnina navedenih u točci I. ove Presude radi upisa svojeg prava vlasništva sukladno točci I. ove Presude te se ovlašćuje na temelju izrađenog odgovarajućeg geodetskog elaborata i ove Presude u katastarsko operatu za k. o. [katastarska općina] i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] ishoditi ups svojega prava vlasništva sukladno točci I. ove Presude uz istodoban izbris prava vlasništva s imena upisanih osoba i tuženika, a izradu i potvrđivanje kojeg geodetskog elaborata, njegovu provedbu u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] kao nastavno i upis prava vlasništva za korist tužitelja i brisanje prava vlasništva s imena upisanih osoba i tuženika su tuženici dužni trpjeti. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženicima FŽ pok. VŽ iz [adresa], ĐŽ iz [adresa], PŽ iz [adresa], HŽ. VŽ iz [adresa], TŽ pok. VŽ iz [adresa], BŽ pok. VŽ iz [adresa], EŽ pok. VŽ iz [adresa], ZŽ. VŽ iz [adresa], LN rođ. ZŽ, GŽ pok. VŽ iz [adresa], KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 4. 244,35 €, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen.
1.2. Isto tako, rješenjem istog suda, poslovni broj P-22/2020.-55 ispravljena je presuda od 13. lipnja 2024. i to u glavi presude te u izreci presude u točki I. i III. na način da pravilno treba pisati: " ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ", kao i pod točkom II. na način da se ispravlja presuda ovog suda poslovni broj : P -22/2020.-51., od 13. lipnja 2024. u točki II. izreke, u petom retku, na način da umjesto riječi "ups" pravilno treba pisati: "upis".
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II. i dosuđujućem dijelu pod točkom III. kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak, žale se 12. i 13. tuženici zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 - dalje: ZPP), te predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dije lu u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.
3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom III. u kojem je odbijen sa parničnim troškom preko dosuđenog iznosa od 4.244,35 €, kao i u dijelu pod točkom III. kojim je naloženo pojedinim tuženicima naknaditi parnični trošak, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP kako to proizlazi iz sadržaja žalbe te predlaže preinačiti pobijanu odluku sukladno navodima žalbe, odnosno podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba 12. i 13. tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za stjecanje vlasništva dosjelošću dijela k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi maslinik, površine dijela od 1473m2 te vlasnik dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi maslinik, površine dijela od 2279m2. Naime, prema navodima tužitelja radi se o zemljištu (maslinik) koje je u vlasništvu i posjedu obitelji tužitelja još od pok. djeda ŠŽ "Luskića", nakon čije smrti (1948.) su nasljednici (sinovi DŽ, ŠŽ, VŽ, te nasljednici tada već pok. PŽ) sporazumno podijelili naslijeđenu imovinu, te dijelove nekretnina koje su predmet postupka (maslinike) ustupili bratu DŽ, ocu tužitelja, od kada je on u nesmetanom samostalnom i neprekinutom posjedu, a nakon njegove smrti (1958.) u posjedu majke i njihove zajedničke djece (tužitelja i njegove braće i sestara), a nakon njezine smrti (1988.) su braća i sestre tužitelja dijeleći imovinu prepustili tužitelju predmetno zemljište.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelji u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnos t između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu sadržajno ukazuju 12. i 13. tuženici.
7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženici navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije . Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističu 12. i 13. tuženici.
8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:
- da iz iskaza svjedokinje NŽ proizlazi da je između braće - tužitelja i njegove braće, a između kojih je i suprug svjedokinje ŠŽ, došlo do diobe i da su braća ove nekretnine prepustila najmlađem bratu - tužitelju. Svjedokinja je izjavila i da je VN (prednica 12. i 13. tuženika) govorila da to zemljište treba biti od obitelji VN te da nije moglo pripasti njenim sljedn icima RŽ i KŽ
RŽ (12. i 13. tuženicima);
- da iz iskaza svjedoka ŠŽ, nećaka tužitelja, proizlazi da zemljište koristi tužitelj, a postao je posjednik tog zemljišta po smrti oca pok. DŽ s time što su njegov otac ŠŽ i pok. brati VŽ uz suglasnost ostale braće to njemu ostavili u vlasništvo. Zatim, proizlazi da mu je prednica 12. i 13. tuženika bila tetka i da nije bila vlasnica tog spornog zemljišta jer je ono pripadalo obitelji VŽ " Luskić" , a isto tako, 12. i 13. tuženici nisu bili nikada u posjedu zemljišta [adresa] i tamo nikada nisu brali masline, naime, zemljište je po kulturi maslinjak i udaljeno je od ceste, a on je tamo bio sa stricem i ocem. Isto tako, proizlazi da mu je poznato da je ĐN (njegova tetka) zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa 12. i 13. tuženicima i njima je pripala stara kuća od ĐN;
- da iz odgovora na tužbu 1. tuženika ŠŽ proizlazi da zna da je otac tužitelja, pok. DŽ, koristio maslinik, a i zna da je prednik tužitelja mahao s nekim papirom, govoreći da mu je brati iz [adresa] dao odnosno ustupio svoj dio te ističe da ne osporava da tužitelj predmetni maslinik i danas koristi;
- da iz iskaza svjedokinje PN proizlazi da je tužitelj brat njezinog supruga i da joj je poznato da je zemljište pod nazivom [adresa], maslinik koji je bio zapušten, a nitko od familije nije htio taj maslinik raditi te zna da je ŠŽ rekao da ne želi taj maslinik i da ga pušta svojem bratu DŽ. Zatim, proizlazi da je tužitelj uzeo taj maslinik i uredio, a nije joj poznato da bi HN prigovarala vezano za Valdidoke te se može zaključiti da je imovina između članova obitelji HN bila podijeljena;
- da iz iskaza svjedokinje HŽ, supruge tužitelja, proizlazi da su ona i suprug taj maslinik počeli intenzivnije uređivati 1990. ili 91., a po pričaju svekrve TN zna da je ŠŽ suprug VN, ove nekretnine ostavio svom bratu DŽ koji je imao više djece, koje je trebalo uzdržavati dok ŠŽ i HN nisu imali djece, a isto tako je navela da su 12. i 13. tuženi znali da ove nekretnine koriste tužitelj i njegova obitelj, a to je znala i pokojna VN koja da je bila vrlo bistra starica i koja je znala da se njen suprug ovih nekretnina odrekao u korist svog brata DŽ;
- da iz iskaza 12. i 13. tuženika proizlazi da su znali da tužitelj i njegova obitelj koriste sporni maslinik, ali da su za to ĐN nosili maslinovo ulje.12., a kad je tužitelj podnio tužbu oni su se usprotivili jer smatraju da su sporne nekretnine bile ĐN i po ugovoru pripale njima;
- da iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen 19. 03. 1982. proizlazi da je ĐN ostavila svoje nekretnine i pokretnine u vlasništvo BN i KŽ uz uvjet da oni brinu o njoj na način kako je to u ugovoru opisano. U tom ugovoru ne navode se brojevi parcela koje HN ostavlja 12. i 13. tuženima već proizlazi samo nekretnine iz Posjedovnog lista 144 i to k. o. [katastarska općina], dok se ne spominje katastarska općine [katastarska općina] kamo spadaju sporne nekretnine. Navodi se samo k. o. [katastarska općina] što govori u prilog tvrdnji tužitelja da HN ove nekretnine nije smatrala svojim vlasništvom jer da je onda bi barem bila navedena katastarska općina. U rješenju o nasljeđivanju iza tužiteljevog oca DŽ kao dio ostavine navodi se i z. k. ul. [broj ZK uloška] u kojemu su bile upisane sporne k. č. [katastarska čestica].
9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud , a imajući u vidu pravna shvaćanja iz ukidne odluke ovog suda poslovni br. Gž-977/19-2 od 23. prosinca 2019., prema kojem je u odnosu na 12. i 13. tuženike potrebno bilo utvrditi da li su u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju s ĐN, znali ili mogli znati za posjed i vlasništvo tužiteljevih prednika odnosno jesu li prilikom upisa bili u dobroj vjeri, utvrđuje da su 12. i 13. tuženi znali da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu utuženih nekretnina, da oko toga nikada ni je bilo spora pa stoga prilikom upisa kao i prilikom zaključenja ugovora nisu bili u dobroj vjeri. To stoga jer je VN znala da se njen suprug tih nekretnina odrekao u korist svog brata V i to nikada nije niti sporila. Isto tako prvostupanjski sud utvrđuje da je VN umrla 1987., a tužitelj se intenzivnije počeo baviti tim maslinikom početkom 90. -tih godina, a 12. i 13. tuženici mu to nikada nisu osporavali da bi se tek upisali u zemljišne knjige 2005., a počeli su osporavati tužiteljevo vlasništvo tek podnošenjem tužbe 2007.
10. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je u postupku dokazano da je prednik 2. -
11. tuženika VŽ, tužiteljevom ocu DŽ ustupio svoj nasljedni dio te je u odnosu na te tuženike posjed tužiteljevog oca pošten. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi barem poštenje posjeda tužitelja i njegovih roditelja jer je i sam 1. tuženik koji je tokom postupka osporavao tužbeni zahtjev, naveo je da je nakon smrti djeda (ŠŽ "Luskića") izvršena dioba i da je njemu i njegovoj majci koja je bila udovica, supruga pokojnog EN, pripao bolji dio kuće te da je svatko postao vlasnik jednog dijela imovine, a ujedno je potvrdio i da je stric ŠŽ (suprug VN) ocu tužitelja DŽ ustupio svoj dio maslinika, a sjeća se i da je tuži teljev otac DŽ mahao nekim papirom govoreći da mu je brat VŽ koji živi u [adresa] prepustio svoj dio. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je tužiteljeva majka TN koja je umrla 1988. bila, računajući i posjed svog supruga DŽ, u poštenom posjedu spornih nekretnina svakako više od dvadeset godina i tako stekla vlasništvo dosjelošću, da nakon njene smrti njena djeca, kao i unuci podijelili su se na način da su tužitelju pripale utužene nekretnine, to je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva spornih nekretnina, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.
11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
12. Žalbenim navodima 12. i 13. tuženici osporavaju činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja, jer je izvedene dokaze sud prvog stupnja prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koje u žalbi također sadržajno ističu žalitelji.
13. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vremenu od 1945. do 1997. u našem pravu bile su određene pravilima građanskog prava iz bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), te sudskom praksom (načelno mišljenje Opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960.) koja je djelomično modificirala ta pravila, na način da je skraćeno vrijeme dosjelosti od 30 godina (redovna dosjelosti) odnosno 40 godina (izvanredna dosjelost), na 20 godina, bez obzira da li je posjed zakonit, već je dovoljno da je pošten, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljev otac za života, kao pošten posjednik, stekao vlasništvo predmetnih nekretnina.
14. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je posjed oca tužitelja bio pošten, imajući u vidu da nitko nije osporio postojanje samostalnog neprekinutog i nesmetanog posjeda tužitelja i njegovih prednika, te iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je među braćom odnosno djecom pok. ŠŽ "Đ" provedena dioba vezano za koju se spominje pismo brata VŽ iz [adresa], a navedeno potvrđuju i iskazi saslušanih svjedoka.
15. Isto tako, tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je i u odnosu na ŠŽ (koji je svom bratu DŽ, ocu tužitelja, darovao svoj suvlasnički dio predmetnog zemljišta) otac tužitelja, kao zakonit i pošten posjednik (i njegovi sljednic i) stekao pravo vlasništva dosjelošću, a na poštenje posjeda ukazuje i činjenica da iz provedenih dokaza proizlazi da je i pok. strina tužitelja VN (Antica) Karabaić, supruga strica ŠŽ (primateljica uzdržavanja), znala za to darovanje i nikad ga nije osporavala niti ometala posjed prednicima tužitelja. Stoga, kako je vlasništvo dosjelošću otac tužitelja stekao još za svog života (umro 1958.) proizlazi da u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju (1982.) predmetna nekretnina nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja VN (Antice) Karabaić, a navedeno potvrđuje i činjenica da iz priloženog ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazi da je HN navela da davateljima uzdržavanja ostavlja "sve svoje nekretnine i pokretnine u vlasništvu", dakle navedenu nekretninu nije posebno naznačila kao predmet Ugovora, niti kao svoje vlasništvo.
16. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešnom ocjenom dokaza izveo zaključak o izostanku postupanja 12. i 13. tuženika u dobroj vjeri, ocjenjujući pritom njihove iskaze kao neuvjerljive te kao takvi nisu uzeti u obzir prilikom utvrđenja činjeničnog stanja i primjene relevantnog materijalnog prava, ponajprije odredbe čl. 130. st. 2. ZVDSP, valja reći da su neosnovani te se svodi na vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda.
17. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelj i njegovi roditelju stekli predmetne nekretnine na temelju diobe provedene između svih nasljednika pok. djeda ŠŽ "Đ", posebno ističući činjenicu da je i sam prvotuženik koji je tijekom postupka osporavao tužbeni zahtjev, naveo da je nakon smrti djeda vršena dioba i da je njemu i njegovoj majci "…kod diobe pripao bolji dio kuće", jer nije imao tko obrađivati zemlju, i da "…sve što je među n jima podijeljeno je podijeljeno 1/1, odnosno svatko je postao vlasnik jednog dijela imovine, a osim toga i pok. strina tužitelja HN, supruga strica ŠŽ (primateljica uzdržavanja), znala za to darovanje i nikad ga nije osporavala niti ometala posjed prednicima tužitelja, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je vlasništvo dosjelošću otac tužitelja stekao još za svog života (umro 1958.) i da u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju (1982.) predmetna nekretnina nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja HN, a što je 12. i 13. bilo poznato budući da su i sami iskazali da su znali da tužitelj i njegova obitelj koriste sporni maslinik.
18. Naime, ne mogu se prihvatiti navodi žalbe da žalitelji nisu znali da sporni maslinik ne pripada pok. primateljici uzdržavanja budući da je između braće, a što su znali svi članovi obitelji, zemlja bila podijeljena, a da su sporne čestice pripale ocu tužitelja jasno i da su 12. i 13. tuženici za to znali ukazuje i činjenica da je pok. primateljica strina tužitelja navela da predaje davateljima uzdržavanja "sve svoje nekretnine i pokretnine u vlasništvu", dakle navedenu nekretninu nije posebno naznačila kao predmet Ugovora, niti kao svoje vlasništvo, a niti se igdje spominje maslinik koji posjeduje i obrađuje otac tužitelja odnosno tužitelj. Dakle, kako je prednica žalitelja znala za to darovanje i nije ga nikad osporavala, to je ista kao i žalitelji znala da to nije njezino vlasništvo, kao i žalitelji, koji su se uspkos tome upisali u zemljišnoj knjizi čime nisu postupili u dobroj vjeri.
19. Naime, žalitelji neosnovano tvrde da su postupali s povjerenjem u zemljišne knjige i da bi u dobroj vjeri upisali svoje pravo na nekretnini jer su znali da je među braćom bila dioba i da je tužiteljevo pravo vlasništva nije bilo upisano u zemljišne knjige. To pogotovo što se u zemljišne knjige upisuju tek 2005., dok je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 1982., a primateljica uzdržavanja je preminula 1987., dakle, upisuju se tek 2005. pri tome znajući da tužitelj posjeduje i obrađuje predmetne maslinike kao izvanknjižni vlasnik.
20. Dakle, 12. i 13. tuženicima nije nepoznato da je predmetna nekretnina stvarno vlasništvo tužitelja stečena nasljeđivanjem i diobom unutar obitelji ŠŽ, a time u konačnici i dosjelošću, na što ukazuje i činjenica da su od 1973. živjeli sa primateljicom uzdržavanja kada su i preuredili i njenu kuću tako da su, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud bili upoznati da predmetni maslinik, koji je bio uređen i održavan, nije od pok. VN koja je znala da ga je darovanjem dobio prednik tužitelja.
21. Suprotno žalbenim navodima, tuženici su nepostupajući u dobroj vjeri izvršili upis vlasništva ne samo glede predmetne nekretnine već u odnosu na sve nekretnine glede kojih je zemljišnoknjižno stanje bio "nesređeno" u zemljišnoj knjizi, pri čemu su izvršili upis u zemljišnu knjigu tek 2005. pozivajući se na potpunosti i istinitost zemljišne knjige, iako znaju da je izvršena dioba i da se u stvarnosti radi o masliniku koji je uređen, obrađivan, kultiviran što jasno ukazuje da su znali da ga obrađuje očito izvanknjižni vlasnik.
22. Stoga se žalitelji neosnovano pozivaju na povjerenje u zemljišne knjige odnosno da su postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisali svoje pravo na nekretnini budući da drugačije proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a posebno uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz 1982., proizlazi da u istom nisu precizirane točno nekretnine te na temelju takvog ugovora žalitelji tek 2005. traže upis u zemljišnu knjigu na nekretnine koje nisu niti sadržane u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a i za koje je primateljica uzdržavanja znala da su darovanjem prešle u vlasništvo tužitelja i njegove obitelji.
23. U odnosu na daljnje žalbene navode 12. i 13. tuženika u kojima preocjenjuje dokaze te iznosi vlastitu ocjenu dokaza i viđenje pravne situacije, valja reći da na isto nisu ovlašteni, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.
24. Slijedom navedenog, tužitelj je suprotno žalbenim navodima žalitelja dokazao potrebnu kvalitetu odnosno poštenje te trajanje posjeda kao i da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer žalitelji nisu bili u dobroj vjeri kada su upisali svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano te je prvostupanjski sud o navedenim utvrđenjima dao jasne, uvjerljive i neproturječne razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
25. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, u odnosu na glavnu stvar žalbu 12. i 13. tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te pod točkom III. u dijelu kojim je naloženo 12. i 13. tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak .
26. Međutim, osnovana je žalba tužitelja u pogledu odluke o parničnim trošku. Naime, tužitelj je zahtjev za dosudom parničnog troška konačno postavio tužitelj podneskom od 19. 2. 2024. uz nastavnu dopunu od 29. 4. 2024., ali sud prvog stupnja nije odlučivao o zahtjevu za dosudom tako postavljenog troška, budući da proizlazi da je tužitelj trošak potraživao samo u odnosu na tuženike KŽ, BN te Centar za socijalnu skrb Krk, a ne u odnosu tuženike koji su nepoznata boravišta, pa odluka o trošku u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama. Također, iz pobijane odluke nije jasno zašto prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za traženjem solidarne isplate troška prema točno određenim tuženicima odnosno sudionicima postupka, kao niti zašto nije dosudio zateznu kamatu na dosuđenu trošak.
27. Nadalje, osnovano tužitelj navodi da je pogrešno prvostupanjski sud u odnosu na priznati trošak priznao PDV u visini 22% i 25% ovisno o vremenu poduzimanja pojedine radnje, a što je pogrešno budući da se nagrada i naknada troškova obračunava prema Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika važećim u času donošenja prvostupanjske presude pa se i prema tome PDV ima računati u visini postotka koji je važeći u času presuđenja. Osim toga, tužitelju nisu ni priznati ostali troškovi jer da nisu bili nužni za vođenje parnice, pri čemu nije obrazloženo koji to troškovi nisu priznati i zbog čega ih sud nije priznao zbog čega ni u tom dijelu pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama tako da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
28. Slijedom toga, u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženicima FŽ iz [adresa], ĐŽ iz [adresa], PŽ. VŽ iz [adresa], HŽ pok. VŽ iz [adresa], TŽ pok. VŽ iz [adresa], BŽ pok. VŽ iz [adresa], EŽ pok. VŽ iz [adresa], ZŽ pok. VŽ iz [adresa], LN rođ. ZŽ, GŽ pok. VŽ iz [adresa], naknaditi tužitelju trošak valjalo je temeljem odredbe odredbi čl. 369. st. 5. ZPP, u svezi s čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti pobijanu odluku jer je tužitelju dosuđeno više nego je tražio bez vraćanja na ponovni postupak. Isto tako, pobijanu odluku je valjalo ukinuti i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za parničnim troškom preko dosuđenog iznosa u odnosu na 12. i 13. tuženike u iznosu od 4.244,35 € te u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
29. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke presude, dok je odluka o troškovima žalbenog postupka tužitelja ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
30. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP ).
31. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem, te će donijeti odluku o troškovima parničnog postupka kako je tužitelj konačno postavio tužitelj podneskom od 19. 2. 2024. uz nastavnu dopunu od 29. 4. 2024. Navedenu odluku će obrazložiti u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP kao i izraženim shvaćanjima u ovoj odluci.
U Zagrebu 26. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
