Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4037/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , koga zastupa punomoćnica Jasna Špiranović, odvjetnica iz Slavonskog Broda , protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-91/2023-67 od 25. kolovoza 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-91/2023-67 od 25. kolovoza 2025. godine i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja FF za isplatu iznosa od 4.602,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se zahtjev tužitelja FF za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.659,90 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja FF za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.602,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u dijelu pod točkom I izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.659,90 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2025. do isplate, dok je sa zahtjevom za naknadu troška preko dosuđenog iznosa, tužitelj odbijen.

2. Ujedno je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 439,77 eura, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki II izreke prvostupanjske presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev , kao i u dijelu kojim je odbijen njegov prigovor radi prijeboja, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, te traži trošak sastava žalbe.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužitelj, a tužitelj niti ne navodi koju od povreda iz te zakonske odredbe je sud prvog stupnja počinio.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Prvenstveno valja istaknuti da tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP, odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno je li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

9. Ovaj sud, međutim, navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP , ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće, tim više što je podnijet uvjetno ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Osnovani su ostali žalbeni navodi tuženika, jer sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.602,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

11. Naime, nesporno je da su stranke 20. siječnja 2016. godine sklopile Aneks Ugovora o kreditu (dalje Aneks), radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, kojim se regulira konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem su određeni metodologija promjene kamatne stope navedeni u otplatnom planu kao sastavnom dijelu Aneksa.

12. Taj Aneks ugovoru o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

13. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

14. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Aneks sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

15. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Aneksom, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

16. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

17. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Aneksa nije više u imovini tuženika bez pravne osnove.

18. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

19. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije jer je bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, što je izričito potvrdio i potpisao predmetni Aneks.

20. Sklapanjem predmetnog Aneksa na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

21. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate ( tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

22. Naime, predmetnom konverzijom je kredit vezan uz CHF retroaktivno preračunat kao da je od početka bio vezan uz EUR uz odgovarjuću prilagodbu kamatne stope i otplatnog plana, što znači da se tužitelj kao korisnik kredita u CHF dovede u isti položaj s onim u kojem bi bio da je od početka imao kredit vezan uz EUR, zbog čega je konverzija ostvarila temeljni cilj restitucije.

23. Dodatnom isplatom navedenih iznosa dovelo bi do toga da tužitelj kao korisnik kredita u CHF dobije povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u tom razdoblju, što znači da bi bio u povoljnijem položaju u odnosu na korisnike koji su uzimali kredite u kunama ili eurima, odnosno povlaštenijem položaju u odnosu na te korisnike.

24. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

25. Sukladno tome, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu glede odluke suda prvog stupnja o prigovoru tuženice radi prebijanja.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda F i V od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

27. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a sukladno tome na temelju odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuti navedenu presudu bez vraćanja na ponovno suđenje.

28. Tuženiku, iako je djelomično uspio sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz razloga koji su navedeni u dijelu odluke o trošku.

29. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer za vođenje ove parnice taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb