Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2206/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GN, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Firiju, odvjetniku u Osijeku, protiv prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, zastupanog po punomoćniku Damiru Zagoršćaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zagoršćak i partneri d.o.o. iz Osijeka, i drugotuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn- 198/2020-59 od 28. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-198/2020-59 od 28. ožujka 2025. u točkama I., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-198/2020-59 od 28. ožujka 2025. u točki II izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se prvotuženici Hrvatskim autocestama d.o.o. isplatiti tužitelju GN ukupan iznos 3.362,75 EUR (slovima: tri tisuće tri stotine šezdeset dva eura i sedamdeset pet centi) uvećan za zatezne kamate koje teku od 28. ožujka 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d. je dužan isplatiti tužitelju GN (OIB. [osobni identifikacijski broj]) iznos od 16.694,00 kn. sa zateznom kamatom obračunatom po stopi propisanoj zakonom tekućom od podnošenja zahtjeva za naknadu štete danom 10.12.2020.god. do isplate i naknaditi tužitelju parnični trošak (prema niže izloženom troškovniku) sa zateznom kamatom obračunatoj po stopi propisanom zakonom od donošenja presude do isplate-sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se prvotuženici Hrvatskim autocestama d.o.o. isplatiti tužitelju GN trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu 2.228,88 EUR (slovima: dvije tisuće dvije stotine dvadeset osam eura i osamdeset osam centi), sa zateznom kamatom koja teče od 28. ožujka 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Preostali dio tužbenog zahtjeva vezano za naknadu troška tužitelju GN u iznosu 500,00 EUR (slovima: pet stotina eura) uključujući PDV 25% kao i zatezne kamate na navedeni iznos, sud je odbio kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev prvotuženice Hrvatske autoceste d.o.o. za naknadu parničnog troška u iznosu 1.750,00 EUR (slovima: tisuću sedam stotina pedeset eura) i neodređeni trošak sudskih pristojbi, kao neosnovan u cijelosti.

VI. Odbija se zahtjev drugotuženice Croatia osiguranje d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu 34,38 EUR (slovima: trideset četiri eura i trideset osam centi) kao neosnovan u cijelosti.“

2. Protiv točaka I., III. i V. prvostupanjske presude, žalbu podnosi prvotuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prvotuženik, kao osoba koja upravlja autocestom, ima obvezu upravljanja i održavanja autoceste koja je propisana zakonskim i podzakonskim propisima. Prvotuženik smatra kako ne može odgovarati za apsolutno svaki štetni događaj koji se dogodi na autocesti, već se traži konkretni propust, tj. da je prekršio zakonske i podzakonske propise koji propisuju obveze prvotuženika prilikom upravljanja i održavanja autoceste. Nadalje, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, točnije odredbe članka 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama, prema kojem se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom, u slučajevima naleta vozila na divljač, može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Prvotuženik smatra kako tužitelj nije dokazao postojanje takvog propusta. Nadalje, zahtjev za postavljanje prometne signalizacije i opreme mora dati osoba koja gospodari lovištem (lovoovlaštenik), sve u smislu čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama, a tužitelj nije dokazao da je lovoovlaštenik podnio takav zahtjev. Slijedom svega navedenog, prvotuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev koji se odnosi na prvotuženika i da se obveže tužitelja na naknadu troškova prvotuženiku, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR.

3. Protiv točke II. prvostupanjske presude, žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj ističe kako je u ovom postupku postavio eventualni tužbeni zahtjev, sukladno čl. 197. Zakona o parničnom postupku. Točnije, tužitelj je zahtijevao naknadu štete od prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., a u slučaju da se njegov tužbeni zahtjev pravomoćno odbije u odnosu na prvotuženika, tada zahtijeva da se tužbeni zahtjev prihvati u odnosu na drugotuženika Croatia osiguranje d.d., sve u smislu čl. 197. Zakona o parničnom postupku. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio navedenu odredbu te je odmah odlučio o oba tužbena zahtjeva, i to na način da je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, a odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Ako bi sud drugog stupnja usvojio žalbu prvotuženika i odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na prvotuženika, tada bi tužitelj bio onemogućen tražiti pravnu zaštitu u odnosu na drugotuženika. Stoga tužitelj ulaže žalbu protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika s prijedlogom da se taj dio presude ukine i vrati na ponovno suđenje, ali samo u slučaju ako sud drugog stupnja zauzme stajalište da prvotuženik nije odgovoran za predmetni štetni događaj. U slučaju da sud drugog stupnja potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, tužitelj smatra da nema pravnog interesa za podnošenje ove žalbe. Tužitelj ne potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Žalba prvotuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 10. prosinca 2024. (list 247 spisa), za isplatu novčanog iznosa od 3.362,75 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos predstavlja imovinsku štetu na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala naletom vozila na zeca (divljač).

8.1. Zahtjev tužitelja je postavljen sukladno odredbi čl. 197. st. 1. ZPP-a, koji propisuje: „Tužitelj može tužbom obuhvatiti dva ili više tuženika i tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega.“

8.2. Dakle, tužitelj zahtijeva naknadu imovinske štete od prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. U slučaju da se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije u odnosu na prvotuženika, tada zahtijeva naknadu štete od drugotuženika Croatia osiguranje d.d.

9. Način nastanka štetnog događaja i visina štete koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju nije sporna među strankama, dakle, nije sporno da je na vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 3.362,75 EUR te nije sporno da je šteta nastala naletom vozila na divljač (zeca), i to na dionici autoceste koju upravlja i održava prvotuženik.

10. Predmet ovog žalbenog postupka je isključivo odgovornost prvotuženika za predmetni štetni događaj, tj. je li prvotuženik dužan nadoknaditi štetu koju je tužitelj pretrpio prilikom naleta njegovog vozila na divljač. Naime, prvotuženik smatra da je autocesta održavana sukladno zakonskim i podzakonskim propisima, čime je isključena njegova odgovornost za predmetni štetni događaj.

11. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj, dana 30. srpnja 2020., upravljajući svojim osobnim vozilom marke "Audi A4", stranih (njemačkih) registarskih oznaka [registarska oznaka], dionicom autocestom A5 GP [adresa]-čvorište [adresa] (A3)- [adresa], naletio na divlju životinju, tj. na zeca, i to na 36 km+150 m navedene autoceste

- da tužitelj, uoči nastanka štetnog događaja, nije vozio pod utjecajem alkohola te da je vozio brzinom oko 120 km/h, koja brzina je u skladu sa propisanim ograničenjem od 130 km/h

- da su naletom vozila na divljač (zeca) nastala oštećenja na vozilu tužitelja, i to: oštećenja obloge prednjeg branika, ukrasne maske, hladnjaka motora te kondenzatora klime

- da trošak popravka navedenih oštećenja iznosi 3.362,75 eura

- da je prvotuženik, uoči nastanka štetnog događaja, obavio redovitu ophodnju predmetne dionice autoceste na način da se ophodnja vršila pregledom autoceste iz ophodarskog vozila

- da prvotuženik jednom mjesečno pregledava žičanu ogradu koja se nalazi na predmetnoj dionici autoceste, što konkretno znači da se fizički ide uz ogradu te se otklanjaju uočeni nedostaci.

12. Člankom 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, dalje u tekstu: ZC) propisano je da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, dok je člankom 50. st. 2. ZC-a propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

12.1. Što se tiče tumačenja ove odredbe, valja istaknuti kako se odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom ne iscrpljuje samim postavljanjem prometne signalizacije i opreme na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, već je pravna osoba odgovorna i kada je do nezgode došlo uslijed neprimjerenog održavanja javne ceste, tj. kada cesta nije održavana na način koji omogućuje nesmetani i sigurni promet sukladno posebnim propisima (isto shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1187/2024-2 od 12. studenog 2024., točka 13. obrazloženja odluke).

13. Sukladno čl. 17. st. 1. alineji 2. ZC-a propisano je da se javne ceste planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu. Nadalje, člankom 81. st. 1. ZC-a propisano je kako Hrvatske autoceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], upravlja autocestama, gradi ih, rekonstruira i održava.

14. Člankom 2. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj: 90/2014) propisano je da upravitelji cesta u obvezi su osigurati da se ceste se održavaju na način da se prilikom održavanja omogući siguran promet na njima, da se očuvaju temeljna svojstva i poboljšaju njihove prometne, tehničke i sigurnosne značajke, zaštite od štetnog utjecaja cestovnog prometa, te da se očuva njihov okoliš i uredan izgled.

15. Člankom 78. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 92/2019) propisano je da su zaštitne žičane ograde tehnička sigurnosna konstrukcija sa svrhom zaštite prometa:

- od divljači i drugih životinja te sprečavanja prijelaza vozila i pješaka sa okolnih putova na trasu autoceste

- ispod nadvožnjaka.

Člankom 78. st. 4. istog Pravilnika je propisano da pletivo žičane ograde mora biti učvršćeno metalnim klinovima u teren kako bi se spriječilo provlačenje životinja ispod ograde.

16. Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredbi proizlazi da je prvotuženik, kao pravna osoba koja upravlja autocestama, dužan osigurati siguran i nesmetan promet sudionika u prometu. Navedeno podrazumijeva i to da je tuženik dužan postaviti adekvatne zaštitne žičane ograde, čija je osnovna funkcija da pruže sigurnost sudionicima u prometu od divljači i drugih životinja. Dakle, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti ceste, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa. Na autocesti je potrebno u potpunosti isključiti mogućnost pojavljivanja divljih i drugih životinja, a što je zadatak osobe koja upravlja cestom.

17. Nadalje, na autocestama su dopuštene znatno veće brzine nego na drugim prometnicama, stoga svaka neočekivana pojava na kolniku predstavlja ozbiljnu opasnost za život ljudi i za njihovu imovinu. Zbog toga je obveza pravne osobe koja upravlja autocestom da poduzme sve potrebne mjere kako bi spriječila ulazak divljih životinja na područje autoceste, po potrebi i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima. Ta obveza proizlazi iz prirode autoceste kao prometnice namijenjene prometu velikim brzinama, ali i iz opće dužnosti održavanja ceste sigurnom za nesmetan promet vozila. Upravitelj autoceste mora osigurati odgovarajuću zaštitnu infrastrukturu i sustav nadzora kojim će se spriječiti ulazak divljih životinja na autocestu.

18. Iz iskaza svjedoka ĐN (list 156-158 spisa), koji je kod prvotuženika zaposlen kao ophodar autoceste, proizlazi da se ograda od žičanog pletiva održava na način da se jednom mjesečno pregledava, a što konkretno znači da se fizički ide uz ogradu i pregledava. Dogodi se da se naiđe na rupe, npr. da jazavac prokopa rupu ispod ograde i to se vrati u prvotno stanje. Ako se naiđe na oštećenje ograde, to se krpa sa žicom. Ograda se svaki dan pregledava iz vozila u vožnji, a detaljnije jednom mjesečno. Svjedok ističe kako se nalet vozila na zeca dogodi tri do četiri puta godišnje.

19. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, uzevši u obzir iskaz navedenog svjedoka, činjenica da se fizički pregled zaštitne ograde obavlja samo jednom mjesečno, dok se svakodnevni nadzor provodi isključivo iz vozila tijekom ophodnje, ne može se smatrati dostatnim sustavom nadzora i kontrole s obzirom na razinu opasnosti koja postoji na autocesti. Naime, vizualnim pregledom iz automobila nije moguće pouzdano uočiti sva oštećenja, manje otvore pri tlu, deformacije ograde ili druga mjesta kroz koja divljač može pristupiti kolniku, dok fizički pregled omogućava neposrednu i detaljnu kontrolu stvarnog stanja zaštitne infrastrukture. Ako se takva detaljna kontrola provodi tek jednom mjesečno, moguće je da oštećenja ostanu neprimijećena dulje vrijeme, čime se povećava rizik ulaska divljih životinja na autocestu. Naime, od osobe koja upravlja autocestom, radi posebne prirode autoceste na kojoj se postižu visoke brzine, očekuje se pojačan standard pažnje i organizacija sustava nadzora koji je prilagođen rizicima koje takav promet nosi.

19.1. U konkretnom slučaju divlja životinja - zec mogla se pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava prvotuženik, što svakako upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor, te pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštitna ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati.

20. Činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, te da nisu primijetili nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se u tom slučaju divljač, u konkretnom slučaju zec, ne bi mogla zateći na autocesti. Još jednom se napominje kako pregled žičane ograde na način da se ista pregledava iz ophodarskog vozila ne predstavlja pouzdanu mjeru da se uoče sva oštećenja na žičanoj ogradi.

21. Slijedom svega navedenog, prvotuženik, kao pravna osoba koja upravlja i održava autoceste, odgovara po načelu presumirane krivnje iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) te je potrebno utvrditi u svakom pojedinom slučaju jesu li poduzete sve potrebne mjere i koje su to mjere, imajući u vidu specifičnosti svakog pojedinog područja, dakle, i mjere koje su veće od propisanih, u svrhu odvijanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti, jer činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na postojanje propusta, pa tako i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja sigurnog prometa je na strani tuženika, a ne tužitelja (isto shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, npr. Rev-621/2025-2 od 90. rujna 2025., Rev-1187/2024-2 od 12. studenog 2024. i Rev-1271/2024-2 od 2. listopada 2024.).

22. Kako se u konkretnom predmetu ne može zauzeti stajalište da je prvotuženik poduzeo sve potrebne mjere da spriječi izlazak divlje životinje na autocestu, prvotuženik je, sukladno čl. 1045. st. 1. ZOO-a, odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio na vozilu i dužan mu je štetu nadoknaditi u cijelosti, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja te naložio prvotuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.362,75 EUR (točka I. izreke prvostupanjske presude).

23. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi prvotuženika se ne mogu prihvatiti.

24. S obzirom da je prvotuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o trošku, sadržana u točkama III. i V. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa).

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu prvotuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

26. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je i o zahtjevu prvotuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Prvotuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

27. Što se tiče tužbenog zahtjeva koji se odnosi na drugotuženika Croatia osiguranje d.d., pravilno tužitelj ističe kako je sud prvog stupnja preuranjeno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika (točka II. izreke prvostupanjske presude).

27.1. Naime, još jednom se ponavlja kako je tužitelj, sukladno čl. 197. st. 1. ZPP -a, zahtijevao naknadu imovinske štete od prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Tek u slučaju da se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije u odnosu na prvotuženika, tada zahtijeva naknadu štete od drugotuženika Croatia osiguranje d.d.

27.2. U smislu čl. 197. ZPP-a drugotuženik Croatia osiguranje d.d. predstavlja supsidijarnog tuženika te tužitelj zahtijeva da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema supsidijarnom tuženiku samo u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema prvotuženiku. Budući da tužbeni zahtjev prema supsidijarnom tuženiku počinje egzistirati isključivo u trenutku pravomoćnog odbijanja tužbenog zahtjeva prema prvotuženiku, tijekom prvostupanjskog postupka nije postojala zakonska osnova za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema supsidijarnom tuženiku , tj. prema drugotuženiku. Slijedom svega navedenog, tužitelj osnovano upire da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 197. ZPP-a, tj. sud prvog stupnja nije bio ovlašten odlučivati o osnovanosti zahtjeva u odnosu na drugotuženika, već se o osnovanosti toga zahtjeva odlučuje samo ako je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen u odnosu na prvotuženika.

27.3. Donošenjem ove drugostupanjske odluke, tužbeni zahtjev je pravomoćno usvojen u odnosu na prvotuženika. Dakle, tužitelj je uspio u sporu u odnosu na prvotuženika, a time više ne postoji osnovna pretpostavka za egzistiranje tužbenog zahtjevu prema drugotuženiku, u smislu čl. 197. st. 1. ZPP-a. Naime, tužbeni zahtjev prema drugotuženiku egzistira samo ako je pravomoćno odbijen prema prvotuženiku, a u ovom predmetu se to nije dogodilo, već upravo suprotno, tužbeni zahtjev je pravomoćno prihvaćen prema prvotuženiku.

27.4. Slijedom svega navedenog, ovaj sud drugog stupnja smatra da je potrebno ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženiku, budući da taj tužbeni zahtjev više ne egzistira i o njemu nije potrebno odlučiti, pri čemu se taj dio presude ukida bez vraćanja na ponovni postupak . Dakle, valjalo je, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Iris Gović Penić