Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-113/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari I.- tužiteljice BGO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Mikuličić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mikuličić-Lončarić-Bahun-Topić, II.-tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, III. -tužitelja RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu i IV.-tužitelja FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbama I.-tužiteljice i II.-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-437/2023-57 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-437/2023-57 od 8. rujna 2025. u odnosu na I.-tužiteljicu i sudi:

„1. Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d. isplatiti I.-tužiteljici BGO iznos od 9.821,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi I.-tužiteljici troškove parničnog od 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Odbija se žalba II.-tužitelja BG kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u odnosu na II. -tužitelja.

III. Odbija se zahtjev II.-tužitelja za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, isplatiti 1. tužiteljici BGO, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelju RG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužitelju FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 9.821,49 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

II Odbija se zahtjev 1. tužiteljice BGO, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja RG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužitelja FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se I.-tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), predlažući da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Protiv navedene presude žali se i II. -tužitelj, također zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba I.-tužiteljice je osnovana, a žalba II.-tužitelja neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu osigurnine u iznosu od 74.000,00 kuna/ 9.821,49 eura (fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,5345 kn) na temelju Police obveznog osiguranja poslodavatelja za nadoknadu troškova zbog ozljeda na radu i profesionalnih bolesti njegovih djelatnika broj [broj police] sklopljene između "[obrt]" PROIZVODNO USLUŽNI I TRGOVAČKI OBRT, VL. ZG, [adresa], kao osiguranika, i tuženika kao osiguravatelja dana 22. rujna 1998. za razdoblje od 25. rujna 1998. do 25. rujna 1999. (dalje: Ugovor o osiguranju).

6. Vlasnik obrta (osiguranika) ZG preminuo je 2005. godine, uslijed čega je nastupio prekid postupka koji je trajao do 2022. godine kada je postupak nastavljen s nasljednicima pok. tužitelja, ovdje I.-IV. tužiteljima.

7. Prvostupanjski sud pobijanom presudom u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da isti nisu dokazali da su Hrvatskom zavodu na zdravstveno osiguranje isplatili glavnicu od 164.461,60 kuna na ime nastalih troškova liječenja radnika osiguranika AG, koji je 28. srpnja 1999. nesporno pretrpio ozljedu na radu. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelji niti njihov prednik nisu podmirili račune HZZO-a iz 2000. godine (list 7-10 spisa), već su prisilnim putem od strane Financijske agencije naplaćivane isključivo zakonske zatezne kamate. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je glavni dug koji se odnosi na troškove liječenja radnika u cijelosti ostao nepodmiren, pa da ne postoji obveza tuženika isplatiti osiguranu svotu tužiteljima.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Također, nije utvrđena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da obrazloženje pobijane presude nije nejasno niti nedostatno kako to u žalbi paušalno navodi II.-tužitelj.

10. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev I.-tužiteljice kao neosnovan.

11. Uvidom u priklopljeni spis Općinskog suda u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-301/2024 utvrđeno je:

- da je isti pokrenut tužbom [obrt] protiv tuženika ZG **.**.2001. radi isplate troškova liječenja AG

[adresa], u iznosu 164.461,60 kuna,

- da je predmetni postupak prekinut zbog smrti ZG te nastavljen s ovdje tužiteljima kao nasljednicima pok. tuženika,

-da je presudom toga suda poslovni broj P-2732/2016-97 od 14. srpnja 2017. naloženo I.-IV. tuženicima (ovdje tužiteljima) solidarno isplatiti tužitelju iznos 164.268,95 kuna (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 192,65 kuna (točka II. izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka III. izreke),

- da je povodom žalbi I.-IV. tuženika presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-981/2017 od 11. siječnja 2018. prvostupanjska presuda djelomično potvrđena u pogledu glavnice u iznosu 164.268,95 kuna te preinačena u pogledu zateznih kamata,

- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1224/19 -4 od 29. rujna 2021. odbačene revizije I.-IV. tuženika,

- da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-7202/21 od 5. ožujka 2024. u odnosu na podnositelje ustavne tužbe ZG, RG i FG (ovdje II.-IV. tužitelja) ukinute presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-2732/2016-97 od 14. srpnja 2017. i presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-981/2017 od 11. siječnja 2018. te je predmet u tom dijelu vraćen Općinskom sudu u Novom Zagrebu na ponovni postupak,

- da je rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P -301/2024-12 od 6. rujna 2024. utvrđeno da je povučena tužba u odnosu na II.-IV. tuženike te je naloženo tužitelju naknaditi im parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama .

12. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu , broj O-3954/05, UPP-OS-87/05 od 11. srpnja 2008., kojim su utvrđene nekretnine i pokretnine koje čine ostavinsku imovinu pok. BG i kojim su ovdje tužitelji proglašeni nasljednicima pok. ostavitelja, proizlazi da je supruga ostavitelja, I. -tužiteljica BGO, proglašena isključivom (jedinom) nasljednicom proizvodno-uslužnog i trgovačkog obrta [obrt] sa sjedištem u [adresa], kao dijelom ostavinske imovine pok. BG. Navedenu je okolnost utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci broj U-III-7202/2021 donesenoj povodom ustavne tužbe II. -IV. tuženika (ovdje II.-IV. tužitelja) te je, s obzirom na manjkavo obrazloženje nižih sudova u pogledu te odlučne činjenice, ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je ondje tužitelj HZZO povukao tužbu u odnosu na II. -

IV. tuženika (ovdje II.-IV. tužitelja).

13. Slijedom navedenog, ovaj je sud utvrdio kako II. -IV. tužitelji, ali i sama I.-tužiteljica, osnovano ističu da je I. -tužiteljica isključiva sljednica obrta [obrt] (osiguranika), a ujedno je i samo I.-tužiteljica pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-981/2017 od 11. siječnja 2018. obvezana na isplatu nastalih troškova liječenja radnika toga obrta [obrt] , u ukupnom iznosu od 164.268,95 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14. Zbog navedenog, a što među tužiteljima i nije bilo sporno, dok se tuženik o pitanju aktivne legitimacije nije očitovao, slijedi da je I. -tužiteljica jedina, kao sljednica obrta- osiguranika, ovlaštena od ovdje tuženika kao osiguratelja potraživati isplatu osigurnine.

15. Prvostupanjski sud, odbijajući u cijelosti zahtjev I.-tužiteljice za isplatu, u potpunosti zanemaruje okolnost da je I.-tužiteljica, za razliku od II.-IV. tužitelja, nesporno sljednica osiguranika te da je pravomoćnom presudom obvezana naknaditi sve troškove liječenja ozljede na radu radnika osiguranika, odnosno sve troškove nastale nastupom ovdje osiguranog slučaja. Osim toga, sud primjenjuje odredbe općih uvjeta osiguratelja koje su protivne samoj svrsi ugovora o osiguranju jer, prema stavu ovoga suda, nameću suviše otegotne obveze osiguraniku.

16.1. Naime, odredbom čl. 897. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, „Narodne novine“, broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996; dalje: ZOO/78), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o osiguranju, propisano je da se ugovorom o osiguranju obvezuje ugovaratelj osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguratelj), a zajednica se obvezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.

16.2. Prema odredbi čl. 900. ZOO/78, ugovorom se može odstupiti samo od onih odredaba te glave u kojima je to odstupanje izričito dopušteno te od onih koje daju ugovaratelj ima mogućnost da postupe kako hoće , a odstupanje od ostalih odredaba, ako nije zabranjeno tim ili kojim drugim zakonom, dopušteno je samo ako je u nedvojbenom interesu osiguranika.

16.3. Odredbom čl. 918. ZOO/78 propisano je da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza.

16.4. Prema odredbi čl. 919. ZOO/78, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos. Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguratelj je dužan, na zahtjev ovlaštene osobe, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma.

17. Tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim nastanak nesretnog slučaja (ozljede na radu radnika osiguranika) i pasivnu legitimaciju po polici broj [broj police], ali je istaknuo prigovor zastare i naveo da osiguranik nije dostavio dokaze sukladno čl. 17. Uvjeta za obvezno osiguranje nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti (dalje: Uvjeti). Nadalje je tuženik naveo da uz tužbu nije dostavljen zapisnik policije ni inspekcije rada kako bi se mogla utvrditi obveza osiguratelja u smislu čl. 25. Uvjeta, odnosno da tužitelj nije dostavio dokaz da mu je nastao trošak korištenja zdravstvene zaštite (dokaz o plaćenim troškovima liječenja) sukladno čl. 3. st. 2. Uvjeta, slijedom čega da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U daljnjem tijeku postupka tuženik iznesene navode nije dodatno obrazlagao , odnosno nije iznosio daljnja očitovanja o predmetu spora niti predlagao dokaze.

18.1. Prema odredbi čl. 3. Uvjeta, predmet osiguranja je zakonska obveza poslodavatelja kao osiguranika da za slučaj ozljede na radu ili profesionalne bolesti osigura djelatniku potrebna sredstva za ostvarivanje prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja u skladu sa čl. 51. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (čl. 3. st. 1. Uvjeta). Tim osiguranjem pokriveni su troškovi poslodavatelja nastali u svezi s ostvarivanjem prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a koji se sastoje od troškova korištenja zdravstvene zaštite i troškova isplate novčanih nadoknada i pomoći (čl. 3. st. 2. Uvjeta). Predmet osiguranja ne mogu biti ostale zakonske obveze poslodavatelja kao ni zakonska obveza poslodavatelja zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja zakonske obveze iz stavka 1. (čl. 3. st. 3. Uvjeta).

18.2. Prema odredbi čl. 17. Uvjeta, osiguranik je nakon nastupa osiguranog slučaja obvezan dostaviti osiguratelju svu potrebnu dokumentaciju iz koje su vidljive okolnosti pod kojima je nastupio osigurani slučaj isto kao i dokumentaciju na temelju koje je osiguranik isplatio troškove u svezi s ostvarivanjem prava djelatnika osiguranika iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a zbog nastupa osiguranog slučaja.

18.3. Sukladno odredbi čl. 19. st. 1. Uvjeta, osiguratelj je u obvezi nadoknaditi isplaćeni trošak osiguranika koji je nastao zbog nastupa osiguranog slučaja u smislu tih Uvjeta.

18.4. Odredbom čl. 25. Uvjeta propisano je da osiguratelj nije u obvezi nadoknaditi trošak osiguranika ako je osigurani slučaj nastao zbog toga što nisu bile osigurane i primjenjivane mjere zaštite na radu ili druge mjere za zaštitu građana, odnosno djelatnika, ili zbog toga što je djelatnik radio bez propisanog prethodnog zdravstvenog pregleda, a kasnije se zdravstvenim pregledom utvrdi da ta osoba prema zdravstvenom stanju nije bila sposobna za rad na određenim poslovima.

19. Teret dokazivanja postojanja razloga isključenja prava osiguranika na isplatu osigurnine u smislu citirane odredbe čl. 25. Uvjeta bio je, sukladno odredbi čl. 219. st. 2. ZPP-a, na tuženiku. Međutim, isti se samo paušalno pozvao na citiranu odredbu, pri čemu nije obrazložio koje bi činjenice ukazivale na postojanje nekog od dva navedena uvjeta iz tog članka, niti je na tu okolnost tijekom postupka predložio ijedan dokaz, stoga sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a slijedi da tuženik nije dokazao postojanje razloga za oslobođenje od obveze nadoknade predmetnog troška osiguranika u smislu odredbe čl. 25. Uvjeta.

20. U odnosu na navod tuženika i zaključak prvostupanjskog suda da osiguranik nema pravo na isplatu osigurnine jer u konkretnom slučaju nije dokazao da je isplatio sporne troškove liječenja HZZO-u u smislu citiranih odredaba čl. 3., 17. i 19. st. 1. Uvjeta, valja navesti da je takvo tumačenje, prema stavu ovoga suda, protivno osnovnoj svrsi Ugovora o osiguranju i citiranih odredaba ZOO/78 o ugovorima o osiguranju, sve na štetu osiguranika, budući da se istima bitno ograničava mogućnost ostvarenja osnovnog prava osiguranika iz Ugovora o osiguranju – isplate osigurnine.

21. Naime, odredbom čl. 143. ZOO/78 propisano je da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

22. Opći uvjeti ugovora predstavljaju sastavni dio ugovora. Međutim, načelo slobode ugovaranja kod takvih je ugovora ozbiljno ograničeno jer opće uvjete samostalno sastavlja jedna ugovorna strana, a druga strana, iako slobodna odlučiti hoće li pristupiti ugovoru ili ne, na sadržaj ugovora u tom smislu nema nikakvog utjecaja jer se o istom ne pregovara. Na opisani način autori formularnih ugovora mogu drugoj ugovornoj strani nametnuti za nju nepovoljne ugovorne odredbe ili klauzule, bilo one kojima se ograničavaju ili isključuju prava, koja bi ona imala prema dispozitivnim propisima, bilo da se autoru ugovora daje nerazmjerna mogućnost kontrole nad sadržajem ugovora, njegovim trajanjem ili izvršenjem, ili da se njima ograničava ili čak isključuje odgovornost autora ugovora, čime se znatno narušava ravnoteža među ugovornim stranama. Sud je u slučajevima ove vrste dužan utvrđivati pojedinačnu volju stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, kod sastavljanja općih uvjeta, a s druge strane, kod pristupanja općim uvjetima, ali i ocjenjivati jesu li ti opći uvjeti u skladu s onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Nesporno načelo dispozitivnosti daje pravo strankama urediti ugovorne odnose onako kako one to smatraju potrebnim, ali u skladu s onim što bi trebalo predstavljati zajednički i u određenoj mjeri objektivizirani cilj kojem ugovorne stranke teže. Sklapanjem ugovora o osiguranju rizik za nastupanje štetnog događaja osiguranik prebacuje sa sebe na osiguratelja pa se u tome i očituje osnovna svrha osiguranja koja u biti predstavlja ekonomsku zaštitu osiguranika (tako i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6527/09-5 od 28. siječnja 2013.).

23. Stoga su logične i očekivane situacije u kojima osiguranik, u ovom slučaju poslodavac, kao u pravilu slabija ekonomska strana ugovora o osiguranju sklapa ugovor o osiguranju radi zaštite svojih ekonomskih interesa u slučaju nastanka obveze naknade troškova liječenja svojeg radnika, koje nerijetko, ovisno o visini tih troškova odnosno ozbiljnosti ozljede radnika, osiguranik kao poslodavac ne bi mogao samostalno podmiriti bez opasnosti za opstojnost poslovanja. Tako u konkretnom slučaju obrt prednika tužitelja evidentno nije bio u mogućnosti pravodobno podmiriti HZZO-u nastale troškove liječenja njegovog radnika, niti su to bili u mogućnosti učiniti sljednici obrta (odnosno I.-tužiteljica), slijedom čega je pokrenut postupak izravne naplate putem Financijske agencije u kojem su do dana izrade nalaza i mišljenja vještaka u prvostupanjskom postupku samo djelomično naplaćene zakonske zatezne kamate. Dakle, osiguranik nesporno nije podmirio glavnicu dugovanja na ime troškova liječenja svojeg radnika pa tako nije niti mogao dostaviti dokaz o isplati tih troškova. Međutim, stav je ovoga suda da osiguranik zbog toga ne može biti lišen prava na osigurninu u ugovorenom iznosu od 74.000,00 kuna (visina koje proizlazi iz police osiguranja na listu 4 spisa pa tuženik istu neosnovano , sasvim paušalno, osporava), uzimajući u obzir da je u postupku pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu koji se vodio pod poslovnim brojem P-301/2024 pravomoćno utvrđeno da visina nastalih troškova liječenja radnika osiguranika iznosi 164,268,95 kuna, koje je I.-tužiteljica, zajedno za zakonskim zateznim kamatama, dužna naknaditi [obrt].

24. Slijedom svega navedenog, stav je ovoga suda da se propisivanjem u općim uvjetima obveze osiguranika da u cijelosti podmiri sve nastale troškove liječenja ozljede na radu svojeg radnika (u konkretnom slučaju HZZO-u), kao preduvjeta za ostvarivanje prava na osigurninu, odstupa od osnovne svrhe ugovora o osiguranju koja se ogleda u ekonomskoj zaštiti osiguranika od negativnih financijskih posljedica nastalog osiguranog slučaja. Ovo posebice uzimajući u obzir da nastanak i visina tih troškova nije sporna, kao ni to da je I.-tužiteljica iznos troškova, koji premašuju visinu osigurane svote, dužna podmiriti. Stoga ovaj sud smatra da su navedene odredbe općih uvjeta, ne samo nepravične i pretjerano stroge prema osiguraniku u smislu citirane odredbe čl. 143. st. 2. ZOO/78, već i protivne svrsi Ugovora, slijedom čega su iste po službenoj dužnosti ocijenjene ništetnima u smislu odredbe čl. 143. st. 1. ZOO/78.

25. Prvotužiteljica stoga osnovano od tuženika potražuje isplatu osigurnine pa je primjenom odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude. Budući da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva te parnična stranka ima pravo potraživati manje od onog što joj prema zakonskim propisima pripada, tužiteljici su dosuđene zatražene zakonske zatezne kamate koje na iznos glavnice teku od dana donošenja prvostupanjske presude .

26.1. S obzirom na sve izneseno, odgovoreno je i na žalbene navode II. -tužitelja koje ovaj sud ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, žalbeni navod II.-tužitelja da sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno navodi da se u konkretnom slučaju radi o polici obveznog osiguranja umjesto polici osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti u cijelosti je promašen jer iz samog naziva police proizlazi da je riječ o polici obveznog osiguranja poslodavatelja za nadoknadu troškova zbog ozljeda na radu i profesionalnih bolesti njegovih djelatnika, dok su navodi kojima se problematizira svrha police neodlučni budući da II.-tužitelj nesporno nema pravo na isplatu osigurnine prema istoj.

26.2. Neosnovani su i navodi o pomanjkanju pravnog interesa zbog kojeg je II.-tužitelj tijekom postupka predlagao sudu odbaciti njegovu tužbu, kao i navodi da je II. -tužitelj bio prisiljen pokrenuti ovaj postupak budući da je isti, s obzirom na pravnu prirodu procesne pozicije tužitelja, mogao slobodno disponirati tužbenim zahtjevom pa je tako u svakom trenutku imao mogućnost povući tužbu ili odreći se tužbenog zahtjeva, ako je smatrao da nema pravo na isplatu osigurnine od tuženika.

26.3. Pitanje neosnovano naplaćenih iznosa na temelju presude koja je naknadno ukinuta (a koja je donesena u drugom parničnom postupku) i eventualnih prava II. - tužitelja u pogledu povrata onoga što mu je ustegnuto na ime tuđeg duga nije bilo predmetom ovoga postupka u smislu odredbe čl. 5. st. 4. ZPP-a. Drugotužitelj pritom također neosnovano navodi da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka bilo isključivo relevantno jesu li tužitelji do donošenja ukidne odluke USRH u drugom predmetu imali pravo ostvarivati naknadu štete, očigledno pogrešno dajući navedenoj odluci značaj deklaratorne odluke kojom je utvrđeno da je II. -tužitelj imao, ali više nema pravni interes za vođenje te (i ove) parnice, a za što nema osnove u navedenoj odluci niti u zakonskim odredbama, pri čemu valja dodati i da predmet ovog postupka nije naknada štete već isplata osigurnine.

26.4. Nastavno na navedeno, budući da je tužbeni zahtjev II.-tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbio i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

26.5. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

27.1. Budući da je tužiteljica nakon preinačenja prvostupanjske presude u cijelosti uspjela u sporu, valjalo je sukladno čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 164. st. 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

27.2. Tužiteljici za sastavljanje tužbe prema Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) pripada nagrada od 100 bodova te za zastupanje na ročištima od 8. lipnja 2006., 21. travnja 2023. i 27. kolovoza 2025. po 100 bodova prema Tbr. 9.1. Tarife, što uz vrijednost boda od 2 eura sukladno Tbr. 54. Tarife i uvećano za PDV od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 1.000,00 eura. Zahtjev I.-tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na presudu nije osnovan jer spisu ne prileži dokaz da je istu platila , dok je zahtjev za naknadu „iznosa vještačenja“ nedovoljno određen, a ujedno iz spisa proizlazi da je trošak provedenog financijskog vještačenja predujmio IV. -tužitelj, a ne I.-tužiteljica.

28. Tužiteljica koja je sa žalbom uspjela u cijelosti nije postavila zahtjev za naknadu troška iste. S druge strane, zahtjev II.-tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u cijelosti je neosnovan jer isti sa žalbom nije uspio, pa je sukladno čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić