Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1959/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Manueli Mamić, odvjetnici u Splitu, Trg Hrvatske Bratske Zajednice 8, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-2856/2019 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-2856/2019 od 27. veljače 2026. u točkama I i II izreke i u dijelu točke III izreke kojim je naloženo tuženom da tužiteljici isplati parnični trošak u iznosu od 2.000,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-2856/2019 od 27. veljače 2025. u dijelu točke III izreke kojim je naloženo tuženom da tužiteljici isplati parnični trošak preko iznosa od 2.000,00 eura do iznosa od 2.250,00 eura (za iznos od 250,00 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] zaključenim između tužiteljice i tuženika 28. rujna 2006. (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope (točka I izreke). Nadalje naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.488,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom I I izreke prvostupanjske presude (točka II izreke) te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.250,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti navedene odredbe kao i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje, ovaj sud utvrđuje da, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije povrijedio ustavna prava tuženika na jednakost pred zakonom i sudovima i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i čl. 14. st. 2 , čl. 26., 29. st. 1. te čl. 115. st. 3 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Tuženiku je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku.

7. Pravilno je sud odbio i prigovor mjesne nenadležnosti tuženika. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj ica zahtijeva da se utvrde ništetnima određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba ugovora o kreditu kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj ica nije mogla utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o kreditu kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredit u iznosu od 29.244,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita ,

- da iz odredbe čl. 2. ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala,

- da iz ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tužiteljica otplatila kredit zajedno sa obračunatom kamatom u cijelosti u 16. rujna 2013.,

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku u tom postupku i utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da utvrđena razlika između plaćenih anuiteta kredita prema ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita iznosi 4.488,12 eura.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da kako je u presudama donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom banke a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama. Isto tako Isto tako da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da je odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007) posljedično čemu je usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje kao i da su odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF ništetne posljedično čemu je naložio tuženom da tužiteljici isplati preplaćene iznose po tim ništetnim odredbama u iznosu od 4.488,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama odbivši pri tome prigovor zastare.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Dakle, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su neosnovani navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15).

14. Osim toga valja reći da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelj icu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. S obzirom na navedeno ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročila su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je te ugovorne odredbe ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP/03 te, temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) kao i zahtjev za isplatu u visini preplaćenog iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka.

17. Što se tiče navoda o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja istih, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ugovorene bez da je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima promjene kamatne stope i tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi ugovora o kreditu ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi vezani za tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga budući da promjenom tečaja CHF na niže od početnog ne bi došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača, tužiteljica ne bi ništa stekla bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju pa ne bi niti postojala tražbina tuženika prema tužiteljici po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužiteljice na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike". Nadalje valja reći da tužiteljica, na čijoj strani ne postoji krivnja za ništetne odredbe ne bi mogla biti niti može i nije odgovorna za štetu niti bi tuženik koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi mogao naknadu štete od tužiteljice osnovano potraživati.

19. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjenjive kamatne stope te promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja , koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi u iznosu od 4.488,12 eura.

20. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF. Suprotno žalbenim navodima a imajući u vidu sve naprijed navedeno vezano za od strane tuženika ugovaranje ništetnih odredbi pozivanje tuženika na primjenu odredbe čl. 326. ZOO ukazuje se neosnovanim.

21. Nadalje tužiteljici, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

23. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22, 126/22) osim u dijelu kojim je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 28. listopada 2020. kojim je tužiteljica u spis dostavila sudsku praksu, a koji s obzirom na navedeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, nije bio potreban za vođenje postupka. Posljedično navedenom valjalo je u tom dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak sastava istog u iznosu od 200,00 eura uvećanom za pripadajući PDV odluku o trošku prinačiti i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbiti a u preostalom dijelu odluku o troškovima postupka potvrditi.

24. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer u odnosu na glavnu stvar sa žalbom nije uspio, a zbog odluke o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica