Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1096/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima Borisu Porobija i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-76/2025-16 od 5. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-76/2025-16 od 5. prosinca 2025 u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-76/2025- 16 od 5. prosinca 2025 u pobijanom dijelu iz stavka II i IV izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime stečenog bez osnove isplati iznos od 3.429,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena a od 1.kolovoza 2015 . do 31. srpnja 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023 . do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

- 16,96 eura od 7. studenog 2007.

- 17,09 eura od 7. prosinca 2007.

- 17,21 eura od 7. siječnja 2008.

- 17,37 eura od 7. veljače 2008.

- 17,69 eura od 7. ožujka 2008.

- 33,32 eura od 7. travnja 2008.

- 32,29 eura od 8. svibnja 2008.

- 32,55 eura od 6. lipnja 2008.

- 32,61 eura od 7. srpnja 2008.

- 32,08 eura od 8. kolovoza 2008.

- 32,33 eura od 5. rujna 2008.

- 33,30 eura od 7. listopada 2008.

- 34,51 eura od 7. studenog 2008.

- 33,94 eura od 5. prosinca 2008.

- 35,45 eura od 9. siječnja 2009.

- 35,98 eura od 6. veljače 2009.

- 36,25 eura od 6. ožujka 2009.

- 35,46 eura od 8. travnja 2009.

- 35,33 eura od 8. svibnja 2009.

- 35,09 eura od 5. lipnja 2009.

- 35,05 eura od 9. srpnja 2009.

- 49,34 eura od 10. kolovoza 2009.

- 49,81 eura od 7. rujna 2009.

- 49,43 eura od 7. listopada 2009.

- 49,41 eura od 6. studenog 2009.

- 49,41 eura od 7. prosinca 2009.

- 50,63 eura od 8. siječnja 2010.

- 51,15 eura od 22. veljače 2010.

- 51,03 eura od 5. ožujka 2010.

- 52,18 eura od 8. travnja 2010.

- 52,42 eura od 7. svibnja 2010.

- 53,58 eura od 8. lipnja 2010.

- 55,54 eura od 8. srpnja 2010.

- 54,06 eura od 6. kolovoza 2010.

- 52,27 eura od 7. rujna 2010.

- 56,11 eura od 7. listopada 2010.

- 55,83 eura od 8. studenog 2010.

- 58,05 eura od 8. prosinca 2010.

- 60,31 eura od 7. siječnja 2011.

- 59,03 eura od 7. veljače 2011.

- 58,66 eura od 7. ožujka 2011.

- 57,74 eura od 7. travnja 2011.

- 59,41 eura od 6. svibnja 2011.

- 62,49 eura od 7. lipnja 2011.

- 62,88 eura od 7. srpnja 2011.

- 61,62 eura od 8. kolovoza 2011.

- 56,90 eura od 7. rujna 2011.

- 55,52 eura od 7. listopada 2011.

- 55,44 eura od 8. studenog 2011.

- 55,27 eura od 8. prosinca 2011.

- 56,54 eura od 8. siječnja 2012.

- 57,41 eura od 7. veljače 2012.

- 57,32 eura od 6. ožujka 2012.

- 56,88 eura od 6. travnja 2012.

- 57,05 eura od 7. svibnja 2012.

- 57,46 eura od 6. lipnja 2012.

- 56,95 eura od 6. srpnja 2012.

- 57,20 eura od 7. kolovoza 2012.

- 56,81 eura od 6. rujna 2012.

- 56,20 eura od 5. listopada 2012.

- 56,92 eura od 7. studenog 2012.

- 56,59 eura od 6. prosinca 2012.

- 57,17 eura od 4. siječnja 2013.

- 56,12 eura od 7. veljače 2013.

- 56,50 eura od 6. ožujka 2013.

- 57,13 eura od 5. travnja 2013.

- 56,37 eura od 7. svibnja 2013.

- 55,44 eura od 6. lipnja 2013.

- 55,30 eura od 5. srpnja 2013.

- 55,77 eura od 7. kolovoza 2013.

- 55,90 eura od 6. rujna 2013. i

- 7,76 eura od 4. listopada 2013. do isplate sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.023,17 eura u roku od 15 dana.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-76/2025-16 utvrđena je ništetnost odredbe točke 2. Ugovora o namjenskom [broj kredita] kojeg je tužitelj zaključio s tuženikom 19.prosinca 2005. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja , kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke tuženiku je naloženo da tužitelju na ime stečenog bez osnove, isplati iznos od 3.429,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od studenog 2007. do listopada 2013. pa do isplate, kao u stavku II izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavku označenom s IV izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.023,17 eura.

1.4. U stavku označenom s V odbijen je preostali tužbeni zahtjev.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II i pod oznakom IV žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja utemeljena je na nepravilnom zaključku suda prvog stupnja o postojanju drugih činjenica čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a -19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

5.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi temeljem čl. 365. st. 2. ZPP otklanjaju se kao neosnovane tvrdnje o ostvarenju bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer, suprotno žalbenim navodima, razlozi za zaključak o tužiteljevom svojstvu potrošača i o njegovoj aktivnoj legitimaciji navedeni su u toč. 12.3. i 23. obrazloženja prvostupanjske presude.

5.2. Iako su proturječni navodi iz toč. 1. obrazloženja prvostupanjske odluke o ugovoru o [broj kredita] od 29. prosinca 2025. u suprotnosti s ispravom na listu 5-7 spisa i sa navodima o predmetnom [broj] od 19. prosinca 2005. iz toč. 7. obrazloženja, u vezi tih proturječnosti tuženik nije podnio žalbu.

5.3. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190., čl. 299. st. 3. ZPP na koje tuženik neosnovano upire u žalbi. Tim povodom a vezano za povišenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz tužbe kao u podnesku od 11. listopada 2025. nakon provedenog financijskog vještačenja, ukazuje se da je prvostupanjska odluka u skladu sa zaključkom o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-162/2021) od 26. studenog 2021.

5.4. Povodom neosnovanih žalbenih tvrdnji o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinio tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 19. prosinca 2005. zaključili ugovor o [broj kredita] u protuvrijednosti iznosa od 77.000,00 Chf, uz kamatnu stopu promjenjivu prema odlukama kreditora i s rokom otplate od 20 godina u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti valute euro po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća.

6.2. Uz navedeni Ugovor o kreditu je dana 31. ožujka 2016. zaključen Dodatak ugovoru temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja je dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužitelj u predmetnom ugovoru sudjelovao u svojstvu potrošača, utvrđene iz isprava i iskaza tužitelja s ročišta od 27. studenog 2025., koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužitelj pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog namjenskog kredita s tuženikom a u svrhu obnove kuće, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

7.2. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o [broj kredita] od 19. prosinca 2005. kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

7.3. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbu o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojoj se nije posebno pregovaralo a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese dok je povećanje mjesečnih anuiteta prebacio na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.4. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj. Nema dvojbe da je sporna odredba predmetnog ugovora nedovoljno određena i za prosječnog potrošača neodrediva dakle nije ni jasna niti lako razumljiva, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.5. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 je povodom žalbenog osporavanja odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke ove presude

8.1. U odnosu na kondemnatornu odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.429,77 eura s navedenim zakonskim zateznim kamatama valja reći kako je ta odluka u suprotnosti sa zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. Naime, nakon što je prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Dodatak tom ugovoru od 31. ožujka 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužitelj ne može s uspjehom zahtijevati povrat navedenih iznosa.

8.2. Kada je, kao u stavku II izreke osporene presude, tuženiku naložio isplatu iznosa od 3.429,77 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da taj iznos predstavlja preplatu isplaćenih anuiteta kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu po osnovi ništetne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika . Međutim, zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru od 31. ožujka 2016. obveza isplate razlike po toj osnovi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P -1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

9.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovoru od 31. ožujka 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016. za tužitelja. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

10.1. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 19. prosinca 2005. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koji su plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 19. prosinca 2005. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 31. ožujka 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

10.2. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike po ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatno stopi jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju te ništetne odredbe nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovoru od 31. ožujka 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

11.2. Ujedno je otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj obzirom da je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

11.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LR protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

12.1. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici u prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf, u predmetnom se Dodatku ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016. ne nalaze takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ne bi proizlazilo da bi Dodatak ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016. bio zaključen bez dovoljnih informacija odnosno da bi se radio o nepoštenim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.

49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22). Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

12.2. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 31. ožujka 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 31. ožujka 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za isplatu obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016.

12.3. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2016. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

13.1. Uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelji nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 19. prosinca 2005. i Dodatku ugovora od 31. ožujka 2016. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

13.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da mu je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2005. nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

14. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

15.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku označenom s IV izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.023,17 eura valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

15.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, H i L od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

16. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej