Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1560/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Marijanu Fosinu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Fosin i Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB : 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, društvo s ograničenom odgovornošću, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-781/2023-15 od 15. veljače 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-781/2023-15 od 15. veljače 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio ugovorne obradbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 28. studenog 2006. godine, zaključenog između stranaka, a koja ugovorna odredba glasi:

"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća …", te ništetna odredba čl. 1. ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.933,28 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.954,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže d a se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 3.933,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

8. Sud prvog stupnja je, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, u ovom postupku proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je, suprotno žalbenim navodima tuženika, valjano obrazložene razloge.

9. Neosnovan je žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, niti da je to dokazano, budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a tuženik nije dostavio u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač, sukladno odredbi čl. 2. Direktive 93/13/EEZ i čl. 3. st. 2. ZZP.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja se odnosi i na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on podigao kredit kod tuženika za kupnju auta, te mu je u banci ponuđen samo taj kredit u valuti CHF, a druge kredita mu nisu nudili i nije bilo nikakvih upozorenja u vezi toga, niti su mu u banci obrazlagali da mu je rata vezana uz tečaj švicarskog franka, te mu je nakon nekog vremena rata počela postepeno rasti. U banci mu ništa nitko nije obrazlagao u vezi valutne klauzule u CHF, a da je znao da će doći do takvih promjena u povećanju kate takav kredit ne bi uzeo. U banci je pitao da li postoji kredit u drugim valutama, međutim da su mu rekli da se kredit nudi samo u valuti CHF. On nije dovoljno razumio odredbe ugovora, a takav ugovor je potpisao jer mu je bilo bitno kolika je rata i kolike su kamate, ali nije mogao pretpostaviti koliko će ta rata narasti.

17. Iz navedenog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na gore navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako su te ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je takva nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

18. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom, u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

19. Pri tome je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

20. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

22. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

23. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

24. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

26. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

27. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

28. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 15. travnja 2021. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

29. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

30. Pri tome nije osnovan osnovan žalbeni navod tuženika da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi tužitelju trošak za pristup na ročište za objavu presude, budući da prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife tužitelj ima pravo na taj trošak s obzirom na to da je punomoćnik tužitelja prisustvovao tom ročištu.

31. Stoga je slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb