Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2005/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojega zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-905/2018-40 od 11. ožujka 2022., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pn-905/2018-45 od 18. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-905/2018-40 od 11. ožujka 2022., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pn- 905/2018-45 od 18. svibnja 2022. pod točkama II. do IV. izreke i sudi:

I.a Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TZ iz [adresa], za isplatu iznosa od 1.668,29 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 14. rujna 2009. do isplate, te se kao neosnovan odbija i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.544,96 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. ožujka 2022. do isplate.

I.b Nalaže se tužitelju TZ iz [adresa], da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,76 eura u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju TZ iz [adresa], da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, naknadi trošak žalbe u iznosu od 270,69 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 17. studenoga 2021. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 12.685,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 19.175,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2022. do isplate (točka III. izreke) te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Presudom ovoga suda, poslovni broj Gž-2842/2022-3 od 24. siječnja 2023. ta je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom I. izreke, a preinačena je u dijelu pod točkama II. do IV. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.685,51 kn (1.683,66 eura) s pripadajućim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci te odluke (točka II.a izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,76 eura (11.812,29 kn, točka II.b izreke) i naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 270,69 eura (2.039,50 kn, točka III. izreke).

3. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 1461/2024-2 od 24. rujna 2025., potvrđena je navedena drugostupanjska presuda u dijelu pod točkom II.a izreke za iznos od 7,73 eura (odnosi se na troškove liječenja navedene u prvostupanjskoj odluci u iznosima od 30,51 kn i 25,00 kn), a ukinuta je u preostalom dijelu te točke, odnosno za iznos od 1.668,92 eura, kao i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkama II.b i III. izreke i u tom je dijelu predmet vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje te je ostavljeno da se o troškovima nastalim u revizijskoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

4. Slijedom navedenog, ovaj je sud, ponovno odlučivao o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odluka ovoga suda ukinuta, odnosno o zahtjevu za isplatu iznosa od 1.668,92 eura s pripadajućim kamatama.

5. Protiv tog dijela prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.

- dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

6. Žalba je osnovana.

7. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske štete i nenovčane imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, koju štetu tužitelj tvrdi da trpi kao posljedicu stradavanja u štetnom događaja koji je skrivio osiguranik tuženika.

8. Sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj trpi neimovinsku štetu jer je, kao posljedicu ozljeda zadobivenih u štetnom događaju od 12. ožujka 2009., pretrpio bolove, koji su trajali ukupno 38 dana (3 dana jaki, 7 dana srednje jaki, 4 tjedna = 28 dana slabi) i strah, koji je trajao ukupno 21 dan (primarni jaki kratki, 3 dana jaki, 4 dana srednje jaki i kasni strah 2 tjedna), dok trajne posljedice u vidu smanjenja životne aktivnosti nisu zaostale, uz što da trpi i nenovčanu imovinsku štetu zbog činjenice da mu je bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 3 tjedna po 3 sata dnevni (dakle 21 dan po tri sata dnevno), kao i imovinsku štetu jer je imao troškove vezane uz liječenje koji su nastali 13. ožujka 2009. i 26. ožujka 2009. Smatra da tako utvrđene činjenične okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu naknadu neimovinske i nenovčane imovinske štete u dosuđenim iznosima u smislu čl. 1100. i čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO).

8.1. Također obrazlaže, pozivom na čl. 230. st. 1. toga Zakona i činjenicu da je tijekom postupka utvrđeno da je liječenje dovršeno 14. rujna 2009., a da je tužba podnesena 23. srpnja 2012., da nije osnovan prigovor zastare.

9. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare, a stav je ovoga suda i nadalje, da je taj prigovor osnovan i to bez obzira na shvaćanje izraženo u ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1461/2024-2 od 24. rujna 2025.

10. Naime, u ovom je postupku djelomično ukinuta ranije donesena drugostupanjska odluka, poslovni broj Gž-2842/2023-3 od 24. siječnja 2023. uz obrazloženje da je ovaj sud pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja glede prigovora zastare.

10.1. Revizijski sud u obrazloženju svoje odluke ističe da je „na dio postavljenog pitanje“, dakle ne na cijelo pitanje radi kojeg je revizija dopuštena i koje glasi:

„Uzima li se u obzir trenutak završetka liječenja oštećenika kao trenutak saznanja za opseg štete kod utvrđenja početka tijeka zastarnog roka tražbine za naknadu štete u odnosu na svaku od kvalifikatornih okolnosti iz čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (fizičke boli, duševne boli i strah) posebno ili se uzima da se radi o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u cjelini te je li taj trenutak odlučan i za zastaru tražbine imovinske štete iz čl. 1095. st. 1. toga Zakona?“

revizijski sud odgovorio u svojim odlukama Rev-3077/2019-2 od 11. srpnja 2023. i Rev- 606/16-2 od 18. listopada 2016. na način:

„…Početak subjektivnog roka od tri godine ovisan je kako o činjenici kada je oštećenik doznao za osobu koja je štetu počinila, tako i o činjenici kada je doznao za štetu. Pritom je odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice. U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku nakon liječenja okončano i stabiliziralo se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova (imovinske i neimovinske) štete. S druge strane, objektivni rok od pet godina povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete i koje vrijeme se ne mora podudarati s vremenom u kojem je štetna radnja počinjena. Tako da ovaj rok počinje teći do trenutka kada s u nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.“ (Rev- 3077/2019-2 od 11. srpnja 2023.)

„…da se trenutak nastanka neimovinske štete ne treba nužno poklapati sa nastankom štetnog događaja (ozljeđivanjem), već da kao trenutak nastanka štete (štetnih posljedica) valja uzeti završetak liječenja s uključenim (mogućim) rehabilitacijskim tretmanom, odnosno trenutak kada se zdravstveno stanje osobe stabiliziralo i kada se sa sigurnošću mogu utvrditi konačne i trajne posljedice zadobivenih ozljeda oštećenog, a time i sve druge okolnosti pravno odlučne za utvrđivanje visine pravične novčane naknade u smislu članka 1100. stavak 2. ZOO/05, pa da je kao dan dospijeća obveze naknade te štete (iznimno) pravilno uzet dan kada je izrađen nalaz i mišljenje vještaka, kojim je utvrđen obim štete koju tužiteljica trpi. Naime, pod saznanjem za štetu smatra se ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine..“ (Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016.).“

11. Međutim, tim shvaćanjima nije dan cjeloviti odgovor na pitanje koje je postavljeno i koje je prethodno citirano, što navodi i sam revizijski sud (točka 11. obrazloženja revizijske odluke, prvi odlomak). Tim je shvaćanjima izneseno ono što je ovom sudu bilo poznato i tijekom donošenja ranije odluke, o čemu je ovaj sud i vodio računa i to je obrazložio, da pravo na naknadu neimovinske štete zavisi o saznanju za štetnika, štetu i opseg štete i da se opseg štete može vezati uz trenutak završetka liječenja.

12. Slijedom toga ovaj sud ostaje kod shvaćanja iznesenog u ranijoj, po revizijskom sudu ukinutoj odluci, da je u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu neimovinske štete podnesen izvan zastarnog roka.

13. Kod naknade neimovinske štete prema hrvatskom pravu ključno je pitane kada je oštećenik saznao za štetu (dakle i opseg štete i za osobu koja je štetu učinila), jer od tada počinje teći subjektivni zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, dok objektivni rok iznosi 5 godina od nastanka štete.

14. Ovaj je sud shvaćanja, jer neimovinsku štetu čine različite kvalifikatorne okolnosti (čl. 1100. ZOO-a) i jer nastanak štetnog događaj i saznanje za štetnika ne moraju nužno odgovarati i trenutku saznanja za opseg štete, treba razlikovati dvije situacije:

- onu u kojoj liječenja utječe na razvoj i trajanje posljedica, u kojem slučaju zastaru treba računati od stabilizacije stanja,

- i onu u kojoj liječenja nema utjecaja na opseg i trajanje štete, u kojem slučaju kasnije liječenje ili terapije ne odgađaju početak zastare.

15. U predmetnom je slučaju, medicinskim vještačenjem provedenim tijekom postupka utvrđeno:

- da je neimovinska šteta postojala samo kroz fizičke bolove i strah,

- da nema smanjenja životne aktivnosti,

- a tužitelj nije ni tvrdio niti dokazivao da je liječenje bilo od bilo kakvog utjecaja trajanje bolova i straha, odnosno da je bilo koja od tih činjenica, koje čine konkretnu štetu trajala do okončanja liječenja (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

16. U takvim, specifičnim, okolnostima ovog slučaja, prema shvaćanju ovoga suda, završetak liječenja (datum kojega je, nesporno, pravilno utvrđen provedenim vještačenje), ne pomiče početak zastare na taj dan.

16.1. S danom kada je liječenje završeno nije potvrđeno da postoji još neka kvalifikatorna okolnost koja čini predmetnu štetu za koju tužitelj prije toga nije znao ili nije mogao znati (primjerice trajno smanjenje životne aktivnosti u nekom postotku), a tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da prethodno tom danu nije znao da više ne trpi bolove i strah i nije tvrdio da su te kvalifikatorne okolnosti u bilo kakvoj vezi sa završetkom liječenja.

17. U takvoj situaciji načelni stav revizijskog suda da zastara počinje kada je zdravstveno stanje stabilizirano i kada je oštećenik mogao znati opseg štete ne može se uvijek i bez iznimke vezati uz trenutak kada je vještak odredio trenutak završetka liječenja.

17.1. Kada, kao u ovom slučaju, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da:

- liječenje nije produžilo trajanje bolova i straha,

- i da nije bilo trajnih posljedica,

tada se početak subjektivnog roka zastare treba vezati uz prestanak bolova i straha odnosno stabilizaciju zdravstvenog stanja, a ne uz datum koji je vještak odredio kao datum formalnog završetka liječenja.

17.2. Okolnosti konkretnog slučaja govore da je tužitelj i prije završetka liječenja znao da je da je pretrpio bolove i strah i da su ove činjenice, kao kvalifikatorne okolnosti za pravo na naknadu štete, prestale i prije no što je završeno samo liječenje.

17.3. Stoga zastrani rok treba računati od trenutka kada je, od tih dviju kvalifikatornih okolnosti koje čine konkretnu neimovinsku štetu, završila ona koja je najdulje trajala, jer samo te kvalifikatorna okolnosti, u svojo ukupnosti, čine konkretnu štetu koju tužitelj trpi.

18. Kada tome ne bi bilo tako i kada bi se apsolutno i uvijek polazilo od trenutka kada je liječenje završeno, kao trenutka kada je štetnik saznao za opseg štete, zanemarujući činjenicu ima li liječenje ikakve veze s kvalifikatornim okolnostima koje čine konkretnu štetu, tada bi se izgubio bilo kakav uspjeh tuženika s prigovorom zastare, u bilo kojoj situaciji.

18.1 Takvim pristupom došlo bi se do pravnog apsurda i potpunog gubitka smisla isticanja prigovore zastare kod zahtjeva za naknadu neimovinske štete, jer bi se saznanje za opseg štete uvijek i bez iznimke vezalo uz trenutak završetka liječenja. Navedeno bi za posljedicu imalo povredu prava na pravično suđenje, jer bi zbog prihvaćanja shvaćanja da se za opseg štete uvijek saznaje završetkom liječenja, bez obzira na to koje kvalifikatorne okolnosti čine štetu i u kakvoj su vezi sa samim liječenjem, apriori ovaj prigovor bio neosnovan.

19. Slijedom navedenog shvaćanje je ovoga suda da zastaru neimovinske štete koja, zavisi od niza činjenica kao kavlifikatornih okolnosti, treba tumačiti od slučaja do slučaja, zavisno od toga koje kvalifikatorne okolnosti su dovele do neimovinske štete, kada je oštećenik za iste mogao saznati, je li liječenje bilo od utjecaja na trajanje tih okolnosti ili ne, odnosno je li oštećenik za opseg i ostale elemente štete mogao objektivno saznati i prije završetka liječenja, jer liječenje samo po sebi ne mora nužno biti od utjecaja na sve njih.

20. Zbog navedenog ovaj sud ponavlja izneseno u prethodnoj odluci, da u situaciji kada je neimovinska šteta posljedica, isključivo, činjenice pretrpljenih fizičkih bolova i straha, na trajanje kojih provedeno liječenje nije imalo utjecaja (nisu trajali do završetka liječenja niti je to oštećena osoba tvrdila i dokazivala), da se tada ima uzeti da je tužitelj za opseg i visinu štete saznao protekom vremena trajanja one činjenice, u konkretnom slučaju činjenice pretrpljenih fizičkih bolova, koja je najdulje trajala. Ovo jer činjenice pretrpljenih bolova i straha više nisu samostalni osnovi za dosudu naknade neimovinske štete već neimovinsku štetu čine u svojoj ukupnosti pa i saznanje za opseg i visinu štete treba gledati prema trenutku kada posljedice činjenice koja je najdulje trajala oštećenik više nije osjećao.

20.1. Odnosno završetak liječenja za početak tijeka zastare u ovom bi slučaju bio ključan samo da je dokazano da je bilo koja od činjenica koje čine konkretnu štetu, u trenutku dovršenog liječenja egzistirala.

21. U skladu s rečenim, kako je tužitelj stradao 12. ožujka 2009. i tada je saznao za štetnika, uslijed čega je zadobio tjelesne ozljede koje su za posljedicu imale fizičke bolove u trajanju od 38 dana i strah u trajanju od 21 dan, čime su dakle protekom 38 dana od štetnog događaja prestale posljedice koje je radi tih činjenica tužitelj trpio te je tužitelj tada saznao za sve elemente štete, to je trogodišnji, subjektivni, zastarni rok pravilnom primjenom prava iz čl. 230. st. 1. ZPP trebalo računati od 20. travnja 2009. i u trenutku podnošenja tužbe, 23. srpnja 2012. je istekao.

21.1. Isti zastarni rok valjalo je primijeniti i na dio zahtjeva za naknadu nenovčane imovinske štete koja je posljedica činjenice da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć. Ta potreba tužitelja prestala je 3 tjedna nakon štetnog događaja, dakle 2. travnja 2009., u kojem trenutku je tužitelj imao sve elemente saznanja za opseg i visinu te štete, pa je računajući od prvog idućeg dana do podnošenja tužbe, 23. srpnja 2012., taj rok također istekao.

22. Zaključno valja reći da u predmetu poslovni broj Rev-3077/19-2 od 11. srpnja 2023., na shvaćanje iz kojeg predmeta se revizijski sud u svoj ukidnoj odluci poziva, predmet spora uopće nije naknada neimovinske štete, niti se stoga radi o činjenično istom slučaju da bi se općenito shvaćanje tijeka zastare iz iste moglo apsolutno primijeniti u ovom slučaju.

22.1. S druge strane, općenito shvaćanje iz predmeta Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016. ne daje u cijelosti odgovor na postavljeno pitanje revidneta, jer se u tom predmetu radi o pitanju zastare u slučaju u kojem je na opseg štete (barem glede trajnih posljedica, kojih u ovom slučaju nema) bilo od utjecaja trajanje i završetak liječenja, a i drugačije su kvalifikatorne okolnosti koje čine samu štetu o kojoj je odlučeno u tom predmetu.

23. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a.

24. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 320. točka 3. ZPP, točka II.a izreke) i primjenom iste odredbe te čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. toga Zakona u vezi s odredbama Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) trošak priznati tuženiku i to trošak odgovora na tužbu i podneska od 16. prosinca 2014. za svaki po 132,72 eura (Tbr. 8/1. Tarife), trošak pristupa na ročišta 9. rujna 2014. i 5. srpnja 2018. za svako po 66,36 eura (500,00 kn, Tbr. 9/2 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 14. travnja 2015., 28. travnja 2015., 8. studenoga 2018., 28. siječnja 2020., 11. veljače 2021., 14. prosinca 2021. u iznosu od 132,72 eura za svako (Tbr. 9/1. Tarife) i trošak pristupa ročištu 21. listopada 2019. u iznosu od 33,18 eura (250,00 kn, Tbr. 9/5. Tarife) ili ukupno 1.227,66 eura što uvećano za pripadajući PDV iznosi 1.534,58 eura. Uz to je tuženiku priznat i materijalni trošak plaćenog predujma za pristup vještaka u iznosu od 33,18 eura.

25. Ostali zatraženi troškovi tuženiku nisu priznati jer su zatraženi ili u iznosu koji je viši od onoga na koji prema prethodno navedenim odredbama ima pravo ili na njih uopće nema.

26. Trošak žalbe tuženiku je priznat sukladno čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP i Tbr. 10/1. Tarife u zatraženom iznosu od 207,38 eura uz što je tuženiku priznat i trošak pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 63,31 eura.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević