Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4640/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, Kaptol 21, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici GB, LB, SBI, KB, DB, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1076/2023-23 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1076/2023-23 od 9. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju SB isplati iznos od 129,60 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju žalbeni trošak u iznosu od 78,13 eura, zajedno sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 10.231,20 eura na ime povrata stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 129,60 eura zajedno s pripadajućim zateznimm kamatama tekućim od 4. kolovoza 2011. do isplate. Pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 23. točke C) Ugovora o namjenskom [broj kredita], kreditna partija: [kreditna partija] od 11. siječnja 2007. sklopljenog između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženici da tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 134,97 eura. Pod točkom V. izreke je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.155,45 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 9. srpnja 2024. pa do isplate, dok je pod točkom VI. izreke odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, a pod točkom VII. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku uz pripadajući PDV u iznosu od 312,50 eura.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Međutim, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja izveo je pogrešan zaključak o neosnovanosti dijela zahtjeva koji je predmetom žalbe tužitelja, u kojem dijelu je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet ovoga spora u žalbenom stupnju postupka je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima financijskog vještačenja) podneskom od 3. travnja 2024. (list 421-426 spisa), za isplatom iznosa od 10.360,80 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom, između ostalog, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu koji su sklopio tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor.

8. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu ocijenivši ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu (o valutnoj klauzuli) sklopljenog između stranaka, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora.

9. U žalbenom stupnju postupka, sporna je isplata iznosa od 129,60 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev), koji iznos predstavlja zbroj negativnih tečajnih razlika vezano za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su stranke 11. siječnja 2007. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208237495/07, kreditna partija: 7103466194, solemniziran po javnoj bilježnici Biserki Lovrić iz Zagreba, Grižanska 6, pod brojem: OU-22/07-1, 16. siječnja 2007. kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, da je rok otplate kredita iznosio 10 godina i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 525,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice koja je na dan sklapanja

Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje,

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti 3. kolovoza 2011.,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, banke, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, sve to sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03) i člancima 81., 82. i 90., te odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi opremanja stana, da su mu u banci ponudili kredit u CHF-u kojeg je zaključio, da mu je službenica u banci rekla da je kredit u CHF povoljan kredit i da se dosta ljudi odlučuje za takvu vrstu kredita, da ga u banci nisu upozorili na rizik ugovaranja u valutnoj klauzuli, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i dobio ga je jedino radi potpisivanja, da ga u banci nisu upozorili na naknadu koja se pla ća radi prijevremene otplate kredita te mu u trenutku sklapanja kredita nije bilo poznato koliko ta naknada iznosi i za što se plaća, da je sredstva kredita utrošio za stan u [adresa], u kojem i dalje živi, da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpis ivanja, pri čemu nije primijetio odredbu ugovora koja bi se odnosila na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da osim tog Ugovora o kreditu, druge ugovore o kreditu nije sklapao, da mu nisu bile poznate promjene i varijacije u tečaju CHF-a, da je radi sklapanja Ugovora o kreditu došao u banku jedanput ili možda dva puta, da u banci nije dobio informacije o valutnoj klauzuli,

- da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno da se radilo o standardiziranim ugovorima,

- da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača,

- da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo ,

- da je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČB (na koji stranke nisu imale primjedbe te ga je i sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti), vidljivo da je predmetni kredit isplaćen 25. siječnja 2007. s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,568648 kuna za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos kredita od 48.460,73 CHF iskazan u protuvrijednosti od 221.400,02 kuna, da je vještak u nalazu i mišljenju tabelarno iskazao razlike po osnovi promjene tečaja, obrazlažući da ukoliko se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, da tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10,360,80 eura (pozitivni iznosi razlika), a da ukoliko se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), da tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.231,20 eura.

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a te na odredbe ZZP/03 i Zakona o obveznim odnosima važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), prvostupanjski sud je djelomično prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da ista odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je kao takva nepoštena i ništetna.

12. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenih iznosa temeljem naprijed navedene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojom je ugovorena valutna klauzula) koja je ništetna, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao pozitivnog iznosa tečajne razlike (koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj CHF bio viši od tečaja CHF na dan isplate kredita), umanjujući tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita, usvajajući tužbeni zahtjev za iznos od 10.231,20 eura, odbijajući ga u preostalom dijelu za iznos od 129,60 eura.

13. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate.

14. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da je spomenuta odluka pravomoćna 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/2017), dok je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., unutar roka od pet godina.

15. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kred ita, i tuženica, kao kreditor, 11. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF, dakle, uz valutnu klauzulu.

16. Imajući u vidu učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 11. siječnja 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, sud prvog stupnja zaključuje, što u žalbenom stupnju nije niti sporno, da je tuženica sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03.), čime cijeni da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora o kreditu.

17. Pri tome, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici, rukovodeći se time da je tuženica bez pravne osnove stekla novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,568648 kuna za 1,00 CHF; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze, što u ovom žalbenom stupnju postupka također nije sporno.

18. Međutim, vezano za visinu potraživanja tužitelja, sud prvog stupnja pogrešno umanjuje tužbeni zahtjev za isplatu tzv. negativne tečajne razlike (kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita), čemu tužitelj žalbenim navodima osnovano prigovara.

19. Naime, o tome - može li sud u ovom postupku (u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli), tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. negativnim tečajnim razlikama, prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u predmetu broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., dalo odgovor koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.", uz obrazloženje da:"(...) ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, pa s obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate".

20. Stoga, rukovodeći se naprijed iznesenim pravnim stavom revizijskog suda kojeg prihvaća i ovaj sud, na koji i sam žalitelj upire u žalbi (i tijekom postupka), uzimajući u obzir da tuženica tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, kao niti procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev (već je tuženica samo istaknula prigovor upravljen na visinu iznosa), pogrešan je pristup suda prvog stupnja u kojem prilikom odlučivanja o visini postavljenog tužbenog zahtjeva uzima u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjuje potraživani iznos, čime je suđeno protivno shvaćanju revizijskog suda u naprijed navedenoj odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

21. S obzirom na navedeno, kako je vještačenjem stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČB, utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, kao i preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na pozitivnu tečajnu razliku u iznosu od 10.360,80 eura, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je obvezati tuženicu isplatiti tužitelju i preostali iznos preplate u visini od 129,60 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 4. kolovoza 2011., imajući u vidu da je kredit otplaćen 3. kolovoza 2011. (sukladno čl. 1115. ZOO-a).

22. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Pri tome, tuženica kao nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u obvezi je na sve preplaćene iznose, pa tako i u odnosu na negativnu tečajnu razliku od 129,60 eura, platiti zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

23. Odluka o stopi zateznih kamata (čl. 29. st. 2. ZOO-a), za razdoblje do 31. prosinca 2022., određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, temeljem Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 114/22 i 155/23) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 156/22).

24. Slijedom obrazloženog, valjalo je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke preinačiti na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP -a te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

25. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u cijelosti, isti ima pravo na naknadu žalbenog troška sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, i to pravo na naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj 138/23 i 107/25), u iznosu od 62,50 eura, uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46.), u iznosu od 15,63 eura, odnosno sveukupno 78,13 eura.

26. Stoga je valjalo naložiti tuženici naknaditi tužitelju trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 78,13 eura te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke. Na navedeni iznos dosuđene su i zatezne kamate od dana donošenja ove odluke (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

27. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš