Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1756/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordana Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, Zagrebačka 17, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici VV, PV, GVE, JV, NV, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-625/2021-38 od 8. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-625/2021-38 od 8. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] koji su 25. ožujka 2005. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otpala kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke, nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 2.635,11 eura (ranije 19.854,43 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok se pod točkom III. izreke utvrđuje da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 270,34 eura (ranije 2.036,90 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan, a pod točkom IV. izreke, nalaže tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.551,97 eura, zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 73,04 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, kao i odluka vezano za istaknuti prigovor radi prebijanja i zastare.

5. U odnosu na žalbene navode žaliteljice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati ima li / ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i / ili valutnom klauzulom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP -a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

6. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj je dokazao sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja) podneskom od 24. studenog 2022. (list 279-281 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o [broj kredita] koji su 25. ožujka 2005. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otpala kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 2.635,11 eura (ranije 19.854,43 kuna), na ime preplaćene tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora.

12. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja te zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose.

13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom pisane dokumentacije, izvednim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da između stranaka nije sporno da su 25. ožujka 2005. zaključile Ugovor o [broj kredita], i to tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, za iznos od 23.370,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, da je člankom 3. navedenog ugovora određeno da se kredit odobrava za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, a člankom 7. istog ugovora, da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita, a sve prema priloženom otp latnom planu kredita,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., i u odnosu na tuženicu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, da je odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem poslovni bro j Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., i u odnosu na tuženicu odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je i tuženica u odnosu na navedeno razdoblje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81, članka 82 i članka 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi članka 96 i članka 97 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-07), a koje povrede traju i dalje,

- da je iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i odredbi o valutnoj klauzuli razvidno da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, niti svi bitni čimbenici koji utječu na postupak formiranja i promijene tečaja tijekom trajanja ugovora,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit koristio za adaptaciju kuće u kojoj živi, da isti nije korišten za druge namjene, da nije posebno upozoravan na kredit, da mu je prezentirano da najbolje uzme kredit u švicarcima iz razloga što je to za njega najpovoljnije, da mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti, da se obratio banci kada su počele rasti rate kredita, gdje mu je rečeno da se tu ne može ništa napraviti, da je ugovor bio unaprijed sastavljen kada je došao na potpis istog,

- da tužitelj nije bio upoznat sa svim rizicima konkretnog ugovora, da mu nije na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula,

- da je financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Marijani Matijević (koje je sud u cijelosti prihvatio cijeneći ga utemeljenim na relevantnoj dokumentaciji, na koje vještačenje niti stranke u matematičkom izračunu nisu imale prigovore), utvrđeno da ukupno prebijena razlika zbog promjene tečaja iznosi 2.364,79 eura (17.817,53 kuna), a da ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 2.635,11 eura (19.854,43 kuna).

14. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), kao i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev, cijeneći da je predmetni Ugovor tužitelj zaključio u svojstvu potrošača, da se u konkretnom slučaju radilo o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega sporne ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak utvrđuje ništetnima, a posljedično tome, sukladno odredbama čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na isplatu utuženog iznosa zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te presuđuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

15. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. Nadalje, pobijanom presudom prvostupanjski sud odbija prigovor radi prebijanja tuženice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 270,34 eura (2.036,90 kuna), zajedno sa zateznim kamatama, s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju tuženica bila nepošteni stjecatelj, da plaćanjem anuiteta u utuženom razdoblju po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica, pa da stoga ne postoji obveza tužitelja za vraćanje nečeg što nije primio.

17. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

18. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 25. ožujka 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160, za iznos od 23.370,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, dakle, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

19. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, koje svojstvo potrošača u žalbenom stupnju postupka nije sporno, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 25. ožujka 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećeg u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to članc ima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

20. Postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

21. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03, na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

23. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu svakako ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja.

26. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju tuženice, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to su okolnosti da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala. Pri tome, u odnosu na pisani iskaz TV, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasn ije direktorice Direkcije podrške prodaji, valja odgovoriti da se radi o pisanom iskazu koji se u svrhu dokazivanja može koristiti isključivo suglasnošću obje stranke, koje suglasnosti tužitelja u konkretnom slučaju nema (kako to proizlazi iz sadržaja spisa), čiji pisani iskaz, stoga, sud prvog stupnja nije mogao cijeniti.

27. Neosnovani su, dakle, žalbeni navodi tuženice da sud nije proveo kontrad iktorni postupak, jer je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile te je iste pravilno ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači ujedno i to da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

28. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi G143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

29. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude V, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava. Sud EU u svojim odlukama naglašava da je potrebno da nacionalni sud vodi računa u kojim je okolnostima neravnoteža nastala „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri” te da u tu svrhu provjeri može li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, kada na pošten i pravičan način posluje s potrošačem, razumno očekivati da će ovaj prihvatiti takvu ugovornu odredbu prilikom pojedinačnih pregovora.

30. S tim u vezi, valja ukazati na to kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

31. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava).

32. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

34. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

35. Kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od 2.635,11 eura (19.854,43 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO -a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

36. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

37. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, uz tvrdnju da bi tužitelj eventualno imao pravo na kamate od pravomoćnosti presude kojom je potrošačima pružena kolektivna zaštita, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za potraživanje temeljem ništavog ugovora o zajmu.

38. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o istaknutom prigovoru radi prebijanja. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje eventualne razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom č l. 323. st. 2. ZOO-a.

39. Naime, tuženica nije izričito navela temelji li tražbinu istaknutu radi prebijanja, na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, dok iz činjeničnih navoda u postupku proizlazi da tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temeljila na ništetnosti di jela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, pa da se radi djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora, temeljem čega, u smislu čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) je svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio, niti je stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u svezi sa st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primila tuženica, stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time niti konkretna tražbina tuženice po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, kao što ne postoji niti konkretna tražbina tuženice s osnova naknade štete, jer je čl. 323. st.2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a da je u konkretnoj situaciji tuženica ta koja je kriva za sklapanje ugovora (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženice, a ne na tužitelju, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, slijedom čega tuženica kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu u smislu citirane odredbe.

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

41. Naime, rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF , odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. srpnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare imajući u vidu da petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao do podnošenja tužbe u ovome sporu, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

42. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare, ističući da je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare, uz daljnju tvrdnju da je u konkretnom slučaju u trenutku podnošenja tužbe potraživanje tužitelja već zastarjelo.

43. Konačno, pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa). Na žalbene navode kojima tuženica prigovara pravu tužitelja na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, valja odgovoriti da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

44. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

45. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

46. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš