Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1902/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja BG, [adresa], 80939 Munchen, Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic Osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3334/2006-142 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3334/2006-142 od 14. siječnja 2026. pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.100,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. pa do dana isplate u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 24. svibnja 2006. do 13. siječnja 2026. Pod točkom III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 6.942,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužitelja na naknadu materijalne štete na vozilu u iznosu 22.100,12 eura, a koja šteta je nastala u prometnoj nezgodi 22. srpnja 2004.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je odredbom čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91) propisano da se u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje, prema stavku 2. istog članka ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje,

- da se u konkretnom slučaju ima primijeniti hrvatsko pravo s obzirom da je prometna nezgoda bila na području Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. ("Službeni list SFRJ" broj 27/1976., "Narodne novine - međunarodni ugovori" broj 4/94 - dalje: Haška konvencija), kojom je propisano da je mjerodavno unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila nesreća,

- da je izvršen uvid u Zapisnika o očevidu od 22. srpnja 2004., Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, saslušani su svjedoci VG, koja je upravljala vozilom i ĆG, osiguranik tuženika te je provedeno prometno vještačenje po vještaku Vladi Špoljarić, a nakon što je prestao biti vještak i po vještaku Berislavu Šimunoviću, koji vještaci su se očitovali i pismeno i usmeno na prigovore stranaka,

- da iz Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka proizlazi da je isti podnesen protiv ĆG, osiguranika tuženika, zbog počinjenja prekršaja iz čl. 84. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je 22. srpnja 2004. upravljao osobnim automobilom te dolaskom na raskrižje pri vožnji uslijed nedržanja potrebitog razmaka između automobila prilikom kretanja prednjim dijelom automobila udario u stražnji dio osobnog automobila reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljala VG,

- da je odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka budući da su sačinjeni jasno i obrazloženo, nisu u proturječnosti sa sobom ili s izviđenim okolnostima, u skladu su s ostalim izvedenim dokazima te oba u bitnome suglasno zaključuju da je glavni razlog nastanka nezgode taj što se osiguranik tuženika nije kretao na dovoljnom razmaku iza vozila tužitelja te da se vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom većom od dopuštene uz napomenu da bi se nesreća izbjegla i da se osiguranik tuženika vozio maksimalno do 51,6 km/h odnosno 54 km/h,

- da iako se u manjoj mjeri razlikuju mišljenja vještaka oko brzine kretanja vozila osiguranika tuženika (56,9 odnosno 62,6 km/h) u obje varijante brzine kretanja te u obje varijante mišljenja vještaka o najvišoj brzini kretanja do koje bi se izbjegla nesreća dovode do zaključka da bi se nezgoda izbjegla da je osiguranik tuženik vozio manjom brzinom od utvrđene,

- da kako iz citirane dokumentacije, nalaza i mišljenja prometnih vještaka, kao i iskaza svjedoka, proizlazi da je do prometne nezgode došlo iz razloga što osiguranik tuženika nije održavao dovoljan razmak između svog vozila i vozila tužitelja, kojim je upravlja la VG, te se vozio brzinom preko dopuštene, čime je postupio protivno odredbama čl. 83.(84.) i 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 84/1992., 6/1993., 5/1993., 26/1993., 29/1994., 43/1996., 46/1996. i 54/1996.), to je prvostupanjski sud utvrdio isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan na temelju odredbe čl. 178. st. 1. ZOO/91,

- da u odnosu na prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju trebalo cijeniti i suodgovornost nastanku štete trećeg nepoznatog vozila za koje svjedokinja VG tvrdi da joj je oduzelo prednost zbog čega je zakočila, prvostupanjski sud ističe da iz iskaza svjedoka ĆG te Zapisnika o očevidu i Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ne proizlazi da bi treće vozilo uopće sudjelovalo u nezgodi koja se dogodila 22. srpnja 2004.,

- da čak ako se i uzmu u obzir navodi svjedokinje da je nepoznato vozilo bilo razlogom njezina kočenja, da je u konkretnom slučaju uzrok nezgode upravo propust osiguranika tuženika da održava potreban razmak između vozila te njegova prevelika brzina kretanja, jer neovisno o razlogu zbog kojeg je tužiteljica zakočila, do nezgode je došlo upravo zbog postupka osiguranika tuženika,

- da iz preslike Kupoprodajnog ugovora od 8. prosinca 2004. prema ovjerenom prijevodu sudskog tumača proizlazi da je RG kao prodavatelj prodao kupcu ČG vozilo koje je predmetom ovog postupka za iznos od 18.491,00 eura,

- da je vještak konačnu dopunu nalaza i mišljenja vještak dao prema današnjim cijenama te naveo da je u štetnom događaju na vozilu tužitelja nastala šteta koja prema današnjim cijenama u Njemačkoj iznosi oko 21.680,78 eura bez PDV-a odnosno 25.800,12 eura s PDV-om, dok bi šteta u Hrvatskoj iznosila oko 13.663,15 eura bez PDV-a, tj. 17.078,94 eura s PDV-om,

- da na konačnu dopunu nalaza i mišljenja vještaka stranke nisu imale primjedbe,

-da je navedenu konačnu dopunu u cijelosti prihvatio prvostupanjski sud i utvrdio da je na vozilu tužitelja nastala šteta koja prema današnjim cijenama u Njemačkoj iznosi oko 21.680,78 eura bez PDV-a odnosno 25.800,12 eura s PDV-om,

- da se prema odredbi čl. 189. st. 2. ZOO/91 visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo,

- da u konkretnom slučaju tužitelj vozilo na kojem je nastala šteta nije popravio, pa potražuje nenovčanu materijalnu štetu koja se u smislu citirane odredbe naknađuje prema cijenama u vrijeme presuđenja,

- da je prvostupanjski sud prihvatio mišljenje vještaka o visini štete na vozilu tužitelja prema cijenama u SR Njemačkoj iz razloga što tužitelj ima dugogodišnje boravište u [adresa] u SR Njemačkoj, kako to proizlazi iz njegova iskaza i dokumentacije u spisu, te je vozilo registrirano u [adresa], kako to proizlazi iz dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka,

- da tužitelj, bez obzira što nije popravio oštećenu stvar, ima pravo na (potpunu) naknadu štete koja u sebi uključuje i porez na dodanu vrijednost prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-512/2023-3 od 28. kolovoza 2024.,

- da slijedom navedenog tužitelj osnovano potražuje naknadu štete na vozilu u iznosu od 25.800,12 eura,

-da je navedeni iznos valjalo umanjiti za nesporno isplaćeni iznos u mirnom postupku u visini 3.700,00 eura pa je konačno tužitelju dosuđen iznos od 22.100,12 eura ,

- da u odnosu na prigovor tuženika da je tužitelju stvarna šteta puno niža jer predstavlja iznos koji preostane kada se od vrijednosti njegova neoštećenog vozila oduzme iznos cijene od 18.491,00 eura za koji je prodao vozilo, prvostupanjski sud ističe da tužitelj ima pravo na naknadu potpune štete,

- da je u konkretnom slučaju stvarna šteta, kako ju naziva tuženik, upravo ona koja je nastala na vozilu tužitelja,

- da tužitelju na navedeni iznos materijalne štete pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja presude.

7. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja u pobijenom dijelu osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje da je do prometne nezgode, a time i do štete, došlo zbog suodgovornosti trećeg nepoznatog vozila nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude jer je prvostupanjski sud utvrdio da su vještaci suglasno zaključili da je glavni razlog nastanka nezgode taj što se osiguranik tuženika nije kretao na dovoljnom razmaku iza vozila tužitelja te da se vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom većom od dopuštene uz napomenu da bi se nesreća izbjegla i da se osiguranik tuženika vozio maksimalno do 51,6 km/h odnosno 54 km/h, koja utvrđenja vještaka tuženik nije s uspjehom osporio. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da čak ako se i uzmu u obzir navodi svjedokinje da je nepoznato vozilo bilo razlogom njezina kočenja, a na čije navode se tuženik i poziva u žalbi, u konkretnom slučaju je uzrok nezgode upravo propust osiguranika tuženika da održava potreban razmak između vozila te njegova prevelika brzina kretanja, te je neovisno o razlogu zbog kojeg je tužiteljica zakočila do nezgode došlo upravo zbog postupka osiguranika tuženika.

9. Nadalje, okolnost da je tužitelj vozilo prodao nije od utjecaja na obavezu tuženika da tužitelju nadoknadi štetu koja je tužitelju nastala u štetnom događaju isključivom krivnjom osiguranika tuženika i to u visini troškova popravka vozila od 25.800,12 eura, kako je to utvrdio prometni vještak u svom nalazu i mišljenju, na koji nije bilo primjedbi stranaka, od kojeg iznosa je prvostupanjski sud odbio iznos od 3.700,00 eura, koliko je plaćeno u mirnom postupku, pa je pravilno dosudio 22.100,12 eura sa kamatama od presuđenja do isplate. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda.

10. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak. S obzirom da je odredbom čl. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu vrijednosti boda prema važećoj tarifi u vrijeme donošenje odluke o troškovima u konkretnom slučaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1309/2024-2 od 1. listopada 2024. i dr.).

11. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj