Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-683/2025-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po OD Rožman & Oredić, u Karlovcu, Dr. V. Mačeka 1, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 31. ožujka 2026. u nazočnosti odvjetnika Hrvoja Rožman, po objavi 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) Ugovora o kreditu, 9012248937, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-84/2006 istoga dana., koja nalaže tužiteljici da mora:„…platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 175,05 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. siječnja 2007. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični u iznosu od 334,35 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 26. 5. 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora tako da iznosi 175,05 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 26. siječnja 2007. g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 9012248937, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-84/2006 istoga dana., kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 58.125,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene.

Dokaz: uvid u Ugovor o kreditu

2. Odredbom čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita mora „...platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, prilikom isplate kredita, naplatila iznos koji će biti utvrđen vještačenjem, a u ime spomenute ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita.

Tužena je predmetnu odredbu čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

Naime, tužena je naplatila iznos od koji će konačno biti utvrđen vještačenjem, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu" predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Prema tome, navedena odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice.

Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

Dokaz: saslušanje stranaka

3. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću p r e s u d u: I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) Ugovora o kreditu, 9012248937, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-84/2006 istoga dana., koja nalaže tužiteljici da mora:„...platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II. Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici SILIĆ ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos koji će konačno biti utvrđen vještačenjem, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana plaćanja istog, pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici SILIĆ ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do Isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

5. U odnosu označenu visinu vrijednosti predmeta spora

Uvodno, tuženik u smislu članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012248937. Naknada predviđena tim člankom bi trebala iznositi 175,05 eur. Iz tog razloga je vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.500,00 eur, očito suviše visoko naznačena.

Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004. godine kao i rješenju VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine.

DOKAZ: Uvid u Presudu VSRH Rev 688/2000-2 od 07.01.2004. godine Rješenje VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine

6. Prigovor nedostatka pravnog interesa

Tuženik ističe kako tužitelj ničim nije dokazao da je naknadu za obradu kredita uistinu i platio niti je predložio bilo koji dokaz na navedenu okolnost. Pored takvog stanja stvari nema pravnog interesa tražiti utvrđenje spornih ugovornih odredbi ništetnim. To stoga što jedna od ugovornih strana dvostranoobveznog ugovora nema pravo tužbom (tužba na utvrđenje) tražiti da sud utvrdi ništetnom odredbu takvog ugovora kojom se toj ugovornoj strani nameće

određena obveza, ako ona tu ugovornu obvezu nije ispunila, a druga ugovorna strana više nema pravo i mogućnost zahtijevati ispunjenje te ugovorne obveze. Pravni interes mora biti konkretan i stvaran. Mora postojati u trenutku utuženja te egzistirati sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. U konkretnom slučaju, a zbog ranije navedenih razloga, interes tužitelja za utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom niti je konkretan niti stvaran. Nije postojao u trenutku utuženja, samim time neće egzistirati do pravomoćnog okončanja ovog postupka. S obzirom da prigovor nedostatka pravnog interesa predstavlja procesnopravni prigovor od kojeg ovisi dopuštenost tužbe, tuženik predlaže sudu pozivom na odredbu članka 187. stavka 2. ZPP-a, odbaciti predmetnu tužbu.

7. Primjena potrošačkog prava

Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti.

Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je tko je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali ne i u koju svrhu. Slijedom navedenog, nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a).

Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti.

Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite.

DOKAZ: - saslušanje tužitelja

8. Prigovor zastare

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće:

„Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

DOKAZ: Uvid u presudu VSRH Rev x 183/2011-2

Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26.01.2007. potraživanje iz tužbe neminovno je obuhvaćeno zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“

„Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“

Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi 5

tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost.

Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP.

U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, Pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, Pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje.

Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. GZ te prof. dr. sc. BZ koja mišljenja se dostavljaju u prilogu ovog odgovora na tužbu.

Ukoliko sud ipak ne bi ocijenio osnovanim prigovor zastare, tuženik se u nastavku, opreza radi, očituje kako slijedi.

9. Ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

DOKAZ: - saslušanje tužitelja

- ugovor o kreditu; prileži tužbi

10. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

11. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo (premda ne znamo o kojoj i kakvoj odredbi), odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. 7

12. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu.

Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP -a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 12. Ugovora o kreditu i ispoštovao. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom.

Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja izričito navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača.

13. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako nedvojbeno pristao i na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno- garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, što je u ovom slučaju ispunjeno.

14. Također, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade.

15. Povrh navedenog, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine koja se analogno ima primijeniti i na ovaj postupak:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“

16. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očiti nije tražio da se mijenjaju. Uzmimo da Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju.

Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 0,5 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju.

Obzirom da se radi o potraživanju koje je neosnovano, tuženik se protivi financijskom vještačenju, a ukoliko bi sud ipak ocijenio osnovanim ovo potraživanje tuženik ne spori koji iznos je naplaćen na ime ulazne naknade.

17. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

18. U podnesku od 5. 3. 2026. tuženik navodi da sukladno raspravnom rješenju suda od 25. veljače 2026. godine, tuženik ovime dostavlja knjigovodstvenu karticu tužitelja, iz koje je vidljivo na kontu broj 1240074400 (stranica 5) kako je datuma 31.01.2007. godine naplaćen iznos od 1.318,92 HRK (175,05 EUR).

PRILOG: - knjigovodstvena kartica

19. Tuženik smatra bitnim istaknuti kako „Naknada za obradu kredita“ podrazumijeva sve troškovi razmatranja zajma, odobravanja ili obrade hipotekarnog kredita ili drugi slični troškovi povezani s poslovima kreditora nastalima zbog odobravanja kredita ona se plaća samo jednom i to odmah po odobrenju kredita. Njezin iznos te oblik i dan plaćanja precizirani su već u ugovoru.

20. U predmetu broj C-39/24, u presudi od 30. travnja 2025. godine, navodi se: „ocjenu „jasnoće i razumljivosti“, u smislu članka 5. Direktive 93/13, ugovorne odredbe poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku nacionalni sud mora provesti uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti te vodeći računa o svim okolnostima koje prate sklapanje ugovora. U okviru te ocjene posebno moraju biti uzete u obzir informacije koje je institucija pružila korisniku kredita u različitim fazama koje su prethodile potpisivanju ugovora o kreditu, uključujući i informacije koje je ona dužna pružiti u skladu s nacionalnim propisom. Takvo je ispitivanje svakog pojedinačnog slučaja tim važnije jer transparentnost ugovorne odredbe, kako se zahtijeva u članku 5. Direktive 93/13, predstavlja jedan od čimbenika o kojima treba voditi računa prilikom ocjene nepoštenosti te ugovorne odredbe koju nacionalni sud mora provesti na temelju članka 3. stavka 1. te direktive (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 49.). Dakle, nepoštenost određene ugovorne odredbe u načelu se ne može presumirati jer takva kvalifikacija ovisi o posebnim okolnostima sklapanja pojedinog ugovora, uključujući specifične informacije koje svaki trgovac daje svakom potrošaču i materijalnu podlogu pruženih usluga.“

„Slijedom navedenih razloga, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalna sudska praksa koja smatra da ispunjava zahtjev transparentnosti ugovorna odredba kojom se predviđa, u skladu s nacionalnim propisom, da potrošač plaća naknadu za obradu kredita iz koje se podmiruju usluge ispitivanja, odobravanja ili obrade hipotekarnog zajma ili kredita ili druge slične usluge, koja ne sadržava detaljni opis prirode tih usluga kao ni navod o vremenu posvećenom za njihovo izvršenje, pod uvjetom da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.“

Nadalje, u predmetu broj C-699/23, u Presudi od 30. travnja 2025. godine, navodi se:

„

Članak 3. i članak 4. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se: ne protivi nacionalna sudska praksa koja utvrđuje da je moguće da ugovorna odredba kojom se u skladu s nacionalnim propisom predviđa da potrošač plaća naknadu za obradu kredita namijenjenu plaćanju usluga razmatranja, odobravanja i personalizirane obrade zahtjeva za hipotekarni zajam ili kredit, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu trgovac nije dužan specificirati prirodu usluga za koje se plaća ta naknada niti trošak svake od tih usluga, pod uvjetom da eventualno postojanje takve neravnoteže može podlijegati stvarnom nadzoru nadležnog suda, u skladu s kriterijima proizašlim iz sudske prakse Suda, po potrebi uspoređujući iznos naknade za obradu kredita nametnute korisniku kredita i prosječni trošak naknada za obradu kredita zabilježenih u novijem razdoblju.“

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. U spornoj odredbi jasno je navedeno koliko i kada će biti naplaćeno te nije bilo potrebno da se u istoj taksativno navode svi koraci poduzimani prilikom obrade kredita.

21. Stoga tuženik još jednom ističe kako se tužbeni zahtjev ima odbiti kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

22. U podnesku od 30. 3. 2026. tužiteljica navodi da postupa prema raspravnom rješenju te postavlja tužbu i tužbeni zahtjev sukladno podacima koje je na spis dostavio tuženik. Tužiteljica ujedno ukazuje tuženiku da je ovakva odredba koja je unaprijed formulirana odredba standardnog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a vjerovnik nije dokazao opravdanost te naknade niti jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troškova koje ta naknada pokriva i prema zakonu, i postojećoj sudskoj praksi ništetna (Gž 1346/2024-3, Gž-3468/2023-2, Gž 3610/2022- 2). Takve odredbe uzrokuju znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, što je protivno načelima zaštite potrošača i načelima savjesnosti i poštenja (Gž -927/2024- 3). Stoga navodi tuženika da je odredba bila jasna i uočljiva nisu od značenja u ovoj pravnoj stvari.

2. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica uređuje tužbu i tužbeni zahtjev te predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću p r e s u d u: I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) Ugovora o kreditu, 9012248937, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-84/2006 istoga dana., koja nalaže tužiteljici da mora:„...platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II.Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici SILIĆ ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 175,05 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. siječnja 2007. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

23. Najzad, u podnesku od 30. 3. 2026. tuženik navodi da je zaprimio podnesak tužiteljice od 30. ožujka 2026. godine te se na isti očituje kako slijedi.

Tuženik se i nadalje protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov te ustraje na svim prigovorima iznesenim u dosadašnjem tijeku postupka, a posebno prigovoru zastare te prigovoru vrijednosti predmeta spora.

Visinu tužbenog zahtjeva tuženik ovime čini nespornom.

Na ročištu za glavnu raspravu tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

24. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

25. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12 st. 3. (u ugovoru označenu kao 12.3) Ugovora o kreditu, 9012248937, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-84/2006 istoga dana., koja nalaže tužiteljici da mora:„...platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna." Pored navedenog deklaratornog zahtjeva, tužitelj postavlja i kondemnatorni zahtjev radi isplate iznosa od 175,05 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. siječnja 2007. godine do isplate.

26. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o osporenoj naknadi. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, osporava pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, osporava tužiteljici status potrošača te ističe prigovor zastare.

27. Ovaj sud ukazuje da je brojna sudska praksa ukazala na nepoštenu poslovnu praksu domaćih banaka prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u razdoblju od 2000. do 2017. godine, a prilikom kojeg su banke sklapanje ugovora uvjetovali raznim naknadama koje nisu dio glavnog potraživanja. Ovakve naknade nisu transparentne prema potrošaču i ne odgovaraju stvarnim troškovima banke. Uvriježeno je mišljenje da kreditor iz Ugovora o kreditu dobit ostvaruje iz ugovorene kamate kredita, bilo kakvi troškovi naplaćeni potrošaču, a koji nisu kamata moraju odgovarati stvarnim troškovima kreditora. To nije slučaj kod predmetne naknade. U predmetnom slučaju naknada za obradu kredita je ugovorena i naplaćena u postotku od ukupnog iznosa kredita bez obrazloženja na koje stvarne troškove se ovakva naknada odnosi. Tuženik je dostavio knjigovodstvenu karticu iz koje je razvidno da je naknada naplaćena, ali nije vidljivo na koje se stvarne troškove odnosi. Slijedom navedenog prigovor tuženika da bi naknada bila utemeljena na stvarnim troškovima i to troškovima razmatranja zajma, odobravanja ili obrade hipotekarnog kredita ili drugim sličnim troškovima povezanim s poslovima kreditora nastalim zbog odobravanja kredita. Tuženik ne osporava da tužiteljica predmetni ugovor nije sklopila u redovnom radnom vremenu Banke. Službenik tuženika je plaćen za ovakav rad u redovnom radnom vremenu. Dio troška svakog poduzetnika je i trošak materijala, režija i slično. U tom pogledu nema razlike u poslovanju tuženika od bilo kojeg drugog pružatelja usluge. Ovakvi troškovi ne odgovaraju naplaćenoj naknadi za obradu kredita i upravo zato nisu transparentni, jasni i u konačnici pošteni.

28. Točno je da tužiteljica u tužbi od 2. 12. 2025. nije postavila kondemnatorni zahtjev, što međutim ne znači da ne postoji pravni interes za utvrđenjem ništetnom osporene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tužba je podnesena sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz razloga što podnošenjem kondemnatorne tužbe, kondemnatorni zahtjev je izložen prigovoru zastare. Stoga se ima smatrati da je pravni interes tužiteljice konkretan i da se zasniva na potrebi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora koja je nezakonita odnosno protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te konkretnom interesu tužiteljice da na temelju pravomoćne presude kojom se utvrđuje djelomična ništetnost ugovora o kreditu potražuje isplatu novčanog iznosa stečenog od strane tuženika temeljem osnove koja je kasnije otpala, kao i interesu tužiteljice da takvom pravomoćnom deklaratornom presudom prekine tijek zastare kondemnatornog zahtjeva. Najzad, po dostavi knjigovodstvene kartice od strane tužene banke nesporno proizlazi da je naknada za obradu kredita stvarno naplaćena, te je tužiteljica precizirala i kondemnatorni zahtjev sukladno podacima tužene banke, slijedom čega je prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe neosnovan.

29. Najzad, namjena kredita i status potrošačkog ugovora proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.

30. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

31. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2003 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

33. Člankom 81. ZZP/2003 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.

34. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

35. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

36. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivala i sama tužiteljica.

37. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2003 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

38. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo osporene odredbe i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

39. Ne stoji navod tuženika da su sporne ugovorne odredbe valjane i jasne, lako uočljive i razumljive te zbog toga što su jasno određene navedenim odredbama Ugovora o kreditu poštene, zakonite i valjane.

40. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora.

41. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

42. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

43. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO -a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

44. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj također potražuje u ovom postupku.

45. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužitelja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

46. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO -a.

47. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.500,00 eura, kojoj vrijednosti predmeta spora je tuženik prigovorio u odgovoru na tužbu. Osnovano tuženik navodi da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu, pa s obzirom da visina kondemnatornog zahtjeva iznosi 175,05 eura, odlučeno je kao u izreci rješenja.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

49. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 25 bodova sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 175,05 eura, kako slijedi: za sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištu 25. 2. 2026., sastavljanje podneska od 30. 3. 2026. i zastupanje na ročištu 31. 3. 2026., za svaku radnju iznos od 50,00 eura, te sa pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 eura, što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 281,25 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe od 53,10 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 334,35 eura.

50. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 26. svibnja 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Damir Karajić, odvjetnik u Karlovcu

2.Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte