REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-6/2026-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Branka Brkića, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i doc. dr. sc. Zdenka Konjića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika VA, radi izvršenja kazne zatvora zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 3. Kaznenog zakona Sjeverne Makedonije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 22. travnja 2026. broj Kv II-808/2026-3 (Kir- 954/2026.), u sjednici Vijeća održanoj 26. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba izručenika VA.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, pod točkom I. izreke, na temelju članka 54. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZMPPKS), odobreno izručenje Sjevernoj Makedoniji VA, državljanina Sjeverne Makedonije, radi izvršenja kazne zatvora 6 (šest) mjeseci zbog kaznenog djela prevare iz članka 247. stavka 3. Kaznenog zakona Sjeverne Makedonije izrečene presudom Osnovnog suda u Tetovu broj K 276/25. od 6. listopada 2025. Pod točkom II. izreke je utvrđeno da se izručenik VA nije odrekao načela specijaliteta pa da se na temelju članka 37. stavka 1. ZMPPKS-a izručenik ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može pred izvanredni sud.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik VA po branitelju, odvjetniku Pavlu Krmpotiću, zbog „bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.“ Predloženo je pobijano rješenje preinačiti i odbiti izručenje, „podredno“ pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Spis je, u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.
- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 81. ZMPPKS-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žalitelj „ističe da u o obrazloženju nije konkretno raspravljeno činjenično stanje na kojem se temelji presuda Osnovnog suda u Tetovu … niti je obrazloženo na temelju kojih dokumenata i podataka iz spisa vijeće zaključuje da činjenični opis djela odgovara biću kaznenog djela prijevare iz članka 236. KZ/11.“ pa nema raščlambe „je li u konkretnom slučaju ostvarena dvostruka kažnjivost (identitet norme)“.
5.1. Žalitelj nadalje navodi da je počinjen „propust ocjene načela specijalnosti“ jer „pobijano rješenje ne sadrži dovoljno jasnu i nedvosmislenu odrednicu da se izručenje odobrava isključivo radi izvršenja kazne zatvora od 6 mjeseci“.
5.2. Žalitelj smatra i da je u obrazloženju pobijane odluke vijeće propustilo „navesti konkretne datume i rokove od kojih zastara teče, kao ni datum pravomoćnosti presude Osnovnog suda u Tetovu“. Stoga smatra da provjera pretpostavke iz članka 35. stavka 1. točke 4. ZMPPKS-a nije dostatno obrazložena.
5.3. Nadalje, žalitelj „ističe da se izručenje traži radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od samo 6 (šest) mjeseci“, a imajući na umu trajanje postupka i radnje poduzete u njemu (boravak u ekstradicijskom pritvoru od 30. ožujka 2026., trajanje žalbenog postupka i postupka transfera), „vijeće je bilo dužno razmotriti i obrazložiti razmjernost duljine kazne koja se ima izvršiti i ukupnog trajanja postupka izručenja zajedno s ekstradicijskim pritvorom“.
5.4. Također, žalitelj navodi da pobijano rješenje „uopće ne razmatra niti vrednuje“ izručenikove „životne i obiteljske veze s Republikom Hrvatskom … posebno činjenicu da izručenik ima boravište u [adresa]“, a da je to sud bio dužan razmotriti.
6. U odnosu na prigovor žalitelja da nije dostatno obrazloženo postojanje dvostruke kažnjivosti (odlomak 5.), treba navesti da pobijano rješenje sadrži ocjenu o postojanju dvostruke kažnjivosti (odlomci 6. i 9. pobijanog rješenja). Izostanak navođenja činjeničnog opisa presude suda moliteljice ne čini obrazloženje pobijane odluke nedostatnim jer su u međunarodnoj tjeralici i njenom prijevodu opisane činjenice na temelju kojih je izručenik osuđen u Sjevernoj Makedoniji, a iz tog opisa je jasno da djelo za koje je izručenik osuđen u Sjevernoj Makedoniji je kazneno djelo i u Republici Hrvatskoj. Bilo bi idealno da je raščlamba pobijanog rješenja u tom smislu detaljnija, ali s obzirom na postojanje činjeničnog opisa i činjenice da izručenik pristaje na izručenje, obrazloženje postojanja dvostruke kažnjivosti je dostatno.
6.1. Nije u pravu izručenik kada tvrdi da je u pobijanom rješenju propušteno ocijeniti načelo specijalnosti (odlomak 5.1.). Naime, izreka pobijanog rješenja sadrži sve sastavnice u odnosu na načelo specijalnosti koje su propisane u članku 37. ZMPPKS- a; da se izručenik ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje te se ne može ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastavo u vezi s izručenjem niti se može izvesti pred izvanredni sud. Takva jasna izreka koja sadrži sve sastavnice prema ZMPPKS-u dostatna je za primjenu načela specijalnosti.
6.2. Također nije u pravu izručenik kada tvrdi da obrazloženje nepostojanje zastare nije dostatno obrazloženo. Kada se ima na umu da prema podacima u tjeralici zastara izvršenja kazne nastupa 6. listopada 2029. i da je prvostupanjski sud obrazložio da zastara izvršenja kazne nije nastupila (odlomak 10. pobijane odluke), tada je jasno da je nenastupanje zastare izvršenja kazne dostatno provjereno.
6.3. Okolnosti koje izručenik ističe (odlomak 5.3.) u konkretnoj situaciji nisu odlučne za utvrđivanje (ne)pravilnosti pobijane odluke. Stoga ih, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije niti trebao obrazlagati.
6.4. Okolnosti osobnih i obiteljskih prilika te životne i obiteljske veze izručenika s RH ovdje nisu odlučne. Treba navesti da članak 35. stavak 2. ZMPPKS-a propisuje da se izručenje može odbiti ako Republike Hrvatska može preuzeti kazneni progon djela ili izvršenje strane kaznene presude, a to se čini prikladnim s obzirom na socijalnu rehabilitaciju okrivljenika. Dakle, ovdje je riječ o mogućnosti, a ne o obvezi i pritom moraju postojati uvjeti, konkretno, za preuzimanje izvršenja strane kaznene presude.
6.4.1. Iz odredbe članka 70. stavka 1. ZMPPKS-a proizlazi da je za preuzimanje izvršenja kaznene presude stranog suda potrebno da država moliteljica u tom smislu dostavi zamolbu domaćem sudu. Međutim, država moliteljica dostavila je zamolbu za izručenje, a ne zamolbu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora. Osim toga, izručenik je pristao na izručenje radi izvršenja kazne u Sjevernoj Makedoniji. Stoga, u konkretnoj situaciji nije ispunjen osnovni uvjet za razmatranje ove mogućnosti pa je stoga i ovaj žalbeni navod neosnovan.
7. Budući da navodi iz žalbe izručenika nisu osnovani, to je trebalo, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZMPPKS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 26. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
dr.sc. Branko Brkić
