Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-347/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sidonija Grbavac, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sandra Marković, Sidonija Grbavac i Dino Gliha u Zagrebu i 2. BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja nedostojnosti za nasljeđivanje i prava na nužni dio, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu broj P-51/2026-45 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu broj P-51/2026-45 od 6. ožujka 2026. u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje pok. KI, te da nemaju pravo na nužni nasljedni dio jer su isključeni iz nasljeđivanja zbog svoje nedostojnosti i to putem oporuke pok. KI sačinjene od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera dana 10. listopada 2017. pod brojem OU-724/17, kao i zahtjev da joj tuženici solidarno naknade troškove postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da 1. tuženiku naknadi trošak u iznosu od 2.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2026., pa do isplate, u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. izreke odbijen 1. tuženik s preostalim zatraženim parničnim troškom, kao neosnovanim.

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke, žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu 1. tuženik osporava njezine navode i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora, koji ima ishodište u ostavinskom rješenju istog prvostupanjskog suda broj O-1684/19, predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje pok. KI, te da nemaju pravo na nužni nasljedni dio jer su isključeni iz nasljeđivanja, koji tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji o nedostojnosti tuženika kao nasljednika u smislu odredbe članka 125. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN), kao i postojanju razloga za oporučno isključenje nasljednika iz članka 85. stavak 1. točka 1. ZN.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je pok. KI raspolagala svom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom u korist tužiteljice oporukom sačinjenom kod javnog bilježnika Ignaca Vugera u [adresa] dana 10. listopada 2017., u kojoj oporuci je isključila iz nasljedstva svoju djecu – ovdje tuženike navodeći da je isti ne posjećuju godinama, ne pomažu joj novčano niti na bilo koji drugi način, ne kontaktiraju je čak ni telefonski i da ih uopće nije briga za nju, te da su se kao njena djeca povredom zakonske i moralne obveze teže ogriješila prema njoj slijedom čega da nemaju pravo naslijediti niti nužni dio.

7. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev prvostupanjski sud, u bitnom, temelji na zaključku da se ponašanje tuženika kako je to navedeno u oporuci može prema ocjeni tog suda podvesti pod povredu moralne obiteljske obveze djece nasuprot roditelja, međutim, da se ne radi o težoj povredi i nedostojnosti za nasljeđivanje prema odredbi članka 125. stavak 1. točka 4. ZN. Stav je toga suda da je opisano ponašanje tuženika posljedica poremećenih obiteljskih odnosa između KI i njezine djece, a čiji uzrok zasigurno nije samo u ponašanju tuženika već i u ponašanju pokojne KI. Nadalje, da njihove moralne obveze koje očigledno nisu na njoj prihvatljiv način ispunjavali kao djeca, da je pokojna KI cijenila na način da je oporukom raspolagala svojom imovinom u korist svoje bivše snahe uz očitovanje da njena djeca nemaju pravo tražiti niti nužni dio. Međutim, da taj sud nije tijekom postupka utvrdio da bi se ispunile zakonske pretpostavke nedostojnosti za nasljeđivanje u odnosu na nužni dio iz članka 125. stavak 1. ZN, odnosno da na strani tuženika nisu utvrđene okolnosti koje bi predstavljale grubo zanemarivanje ili grubo ogrješenje u odnosu na zakonske ili moralne obveze u smislu odredbe članka 85. stavak 1. ZN zbog čega odlučuje kao u izreci.

8. Tužiteljica u žalbi u bitnom ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, navodeći da je presuda proturječna sama sebi budući da sud s jedne strane izričito utvrđuje postojanje povrede moralnih obveza tuženika prema njihovoj majci, dok s druge strane zaključuje da ta povreda nije takve naravi da bi predstavljala razlog za isključenje iz nužnog dijela. Također, da se presuda ne može ispitati jer sud ne navodi na temelju čega je izveo zaključke na kojima temelji presudu.

9. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, ovaj sud u pobijanoj presudi ne nalazi navedene proturječnosti. Presuda sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu ni nejasni niti proturječni pa se pobijana odluka može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP na koju se u žalb i poziva tužiteljica.

9.1. Naime, suprotno shvaćanju tužiteljice utvrđenje postojanja povrede moralnih obveza tuženika prema majci nije proturječno zaključku da se ne radi o težoj povredi u smislu odredbi članak 85. stavak 1. ZN. Ovo stoga jer nije dovoljno utvrditi da postoji povreda zakonske ili moralne obveze nužnog nasljednika prema ostavitelju, već i da je ta povreda po svome karakteru objektivno teža, o čemu će niže biti riječi.

9.2. Neosnovani su i žalbeni navodi tužiteljice da se presuda ne može ispitati jer da sud ne navodi na temelju čega je izveo zaključke na kojima temelji presudu, budući da iz razloga pobijane presude slijedi da je analizirajući iskaze saslušanih svjedoka zaključio da svjedoci ŠI, UI i G Đ nemaju saznanja vezanih za predmet spora, dok su saslušani članovi obitelji iznosili svoje osobne stavove i viđenja vezane uz odnos pokojne KI i tuženika, koja svjedočenja da su zavisna od njihovog osobnog odnosa s tužiteljicom ili tuženicima, pa tako da DI svjedoči u korist majke – tužiteljice, VI da iznosi neutralan stav, dok B i MI svjedoče u korist 1. tuženika. Međutim, da iz svih iskaza proizlazi da pokojna KI nije bila u odgovarajućim odnosima sa svojom djecom (ovdje tuženicima) posljednjih godina svojeg života koje je provela u domu za starije i nemoćne, da je dom samostalno financirala jer je imala dostatnu i iznadprosječnu mirovinu s obzirom da je godinama radila u inozemstvu, te zaključuje da u ponašanju tuženika nije bilo grubih odstupanja koja prate dinamiku notorno složenih obiteljskih odnosa.

9.3. Iz navedenog po ocjeni ovog suda slijedi da je do zaključka na kojem temelji odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud došao ocjenom izvedenih dokaza, koji su glede odlučnih činjenica - obiteljskih odnosa pokojne KI i njezine djece - međusobno neproturječni, na način da iz svih proizlazi da se radilo o neodgovarajućim odnosima, ali bez grubih odstupanja, pa stoga ne stoji tvrdnja tužiteljice da je izostala ocjena izvedenih dokaza, kao što ne stoji ni prigovor da sud nije uzeo u obzir jasno izraženu volju u oporuci, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u oporuci izraženu volju ostaviteljice na način da je zaključio da je pokojna KI razočarana ponašanjem svoje djece nasuprot nje kao majke, željela isključiti iz nasljedstva svoju djecu.

10. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tužiteljice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

11. U ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno postoje li opravdani razlozi za isključenjem tuženika kao zakonskih nasljednika iz nasljedstva i lišenja od nužnog dijela u smislu odredbe članak 85. ZN odnosno, zbog nedostojnosti za nasljeđivanje, u smislu odredbe članka 125. ZN.

12. Odredbom članka 125. stavak 1. točka 1. do 4. ZN taksativno su nabrojani razlozi zbog kojih je nedostojan naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke : 1. onaj tko je namjerno usmrtio ostavitelja ili je to pokušao; 2. onaj tko je silom ili prijetnjom natjerao, ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku ili neku oporučnu odredbu, ili ga je spriječio da to učini; 3. onaj tko je uništio ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje, kao i onaj koji je krivotvorio ostaviteljevu oporuku; 4. onaj tko se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.

13. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza utvrdio da ponašanje tuženika kako je to navedeno u samoj oporuci – neposjećivanje godinama, ne pomaganje novčano, ni na bilo koji drugi način, ne kontaktiranje čak ni telefonski i nebriga na bilo koji način – ne predstavlja razloge nedostojnosti za nasljeđivanje prema odredbi članka 125. stavak 1. ZN, te je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje pok. KI, neosnovan.

14. Prema odredbi članka 85. stavak 1. točke 1. do 4. ZN oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio: 1. ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju; 2. ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju; 3. ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom; 4. ako se odao neradu ili nepoštenu životu.

15. Pretpostavke valjanosti isključenja propisane su odredbom članka 86.ZN, kojim je u stavku 1. propisano da oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje. Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme oporučivanja (stavak 2.).

16. Dakle, isključenje tuženika kao nužnih nasljednika je opravdano ako su ispunjeni razlozi iz članka 85. ZN. Međutim, u konkretnoj situaciji kada je ostaviteljica u oporuci navela da nasljednike isključuje zbog određenih razloga, u bitnom zbog težeg ogrješenja tuženika prema ostaviteljici povredom moralne obveze koja proizlazi iz njihovih obiteljskih odnosa (članak 85. stavak 1. točka 1. ZN), a koje povrede se odnose na neposjećivanje godinama, ne pomaganje novčano, ni na bilo koji drugi način, ne kontaktiranje čak ni telefonski i nebriga na bilo koji način, isključenje bi bilo opravdano ako zaista postoje upravo navedeni razlozi i postojanje tih razloga prosuđuje se prema trenutku u kojem je ostaviteljica oporučno isključila nasljednike.

17. Drugo je pitanje je li isključenje opravdano, jer samo opravdano isključenje može dovesti do pravnih posljedica isključenja.

18. Dakle, nije dovoljno utvrditi da postoji povreda zakonske ili moralne obveze nužnog nasljednika prema ostavitelju, već i da je ta povreda po svome karakteru objektivno teža, tako da difamira nasljednika u očima javnosti, odnosno u užem krugu u kojem su ostavitelj i nasljednik živjeli te da i subjektivno predstavlja teže ogrješenje prema ostavitelju, a te činjenice u konkretnom slučaju iz dokaza izvedenih tijekom postupka i svih okolnosti konkretnog slučaja, ne proizlaze.

19. Da li se radi o težoj povredi koje od ovih dužnosti ovisi o ocjeni suda koji kod toga uzima u obzir sve okolnosti slučaja. Pritom treba uzeti u obzir ne samo postupanje nasljednika prema oporučiteljici već i postupanje oporučiteljice prema nasljednicima. Odnos roditelja i djece podrazumijeva međusobno uvažavanje bez obzira na različitost osobnosti i podrazumijeva obostranu komunikaciju.

20. Zato je u ovom postupku ovisno o rezultatu dokazivanja bilo potrebno ocijeniti da li su se tuženici svojim postupcima i odnosom prema majci, teže ogriješili u obvezi prema istoj, s time da se težina procjenjuje istovremeno prema subjektivnom i prema objektivnom kriteriju, dakle, kako prema stavu isključenog prema povredi odnosne obveze, tako i prema shvaćanju koje je u društvu, u sredini u kojoj su živjeli , postojalo o tome da li se u konkretnom slučaju radi o lakšoj ili težoj povredi.

21. Dužnost dokazivanja opravdanosti isključenja, s obzirom da se postojanje razloga za isključenje ne presumira, leži na onome tko se na isključenje poziva (članak 86. stavak 3. ZN).

22. U konkretnom slučaju međutim, sadržaj provedenih dokaza, posebice iskaz same tužiteljice, opravdava zaključak prvostupanjskog suda da se tuženici nisu teže ogriješili o svoju moralnu obvezu prema ostaviteljici, već proizlazi da su ostaviteljica i njezina djeca imali specifičan odnos, te da se tuženici nisu teže ogriješili o moralnu obvezu prema ostaviteljici, jer je ponašanje tuženika rezultat poremećenih obiteljskih odnosa, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi i sama ostaviteljica bilo što poduzimala da se obiteljske razmirice razriješe.

23. Naime, tužiteljica i njezina kćerka DI o oporučnim razlozima isključenja tuženika iznose ono što im je o njihovom odnosu govorila oporučiteljica.

24. Tako iz iskaza same tužiteljice slijedi da za vrijeme braka glede odnosa 1. tuženika s pokojnom svekrvom može reći da je tu bilo svašta, a najmanje dobrih odnosa. 2. tuženica da također nije kontaktirala sa svojoj majkom. Jednom prilikom nakon što je već bila rastavljena od 1. tuženika da ju je zvala KI, ista da je bila jadna i žalosna i da je govorila da ona sve financira i da sada mora biti u hladnom, da joj nitko nije naložio peć niti skuhao doručak. Inače da je pok. KI bila dobrog zdravstvenog stanja, da je doduše imala leukemiju i primala terapije, da ju je ona vodila liječniku i to nakon rastave od 1. tuženika. Njena pok. svekrva da nije bila u dobrim odnosima s 2. tuženicom, da su uvijek bili neki problemi. Na zamolbu pok. KI da su joj pronašli smještaj u domu u [adresa], da je ista rekla da više ne može sama, s obzirom da se nitko o njoj ne brine, ni njen sin, niti njena snaha, samo da su od nje izvlačili novac. Njenog (tužiteljičinog) bivšeg supruga tada da nije spominjala, ne zna gdje se tada nalazio njen bivši suprug, ali zna da nije bio sa svojom pok. majkom. Posljednjih 5 godina pok. KI da je bila u domu, ona ju je posjećivala i vozila gdje je trebalo, a ista joj je uvijek znala dati za gorivo i slično. 1. tuženik da je došao u dom zadnjih mjesec dana dva puta kod iste prije nego što je umrla, a da joj je to rekla upravo pokojna KI koja je imala 87 godina kada je umrla i da je svega 8 dana prije smrti bila loše. Tvrdi da je pokojnu posjećivala u domu nekoliko puta tjedno, dva do tri puta tjedno obavezno, telefonski da su se čule svaki dan. Pokojna KI da je znala dva, tri puta dolaziti iz Njemačke gdje je radila za vrijeme trajanja njenog braka s 1. tuženikom, a otprilike desetak godina prije njihove rastave da se ista vratila iz Njemačke i stalno s njima živjela u istoj kući te ih je financirala.

25. Činjenica je da su tuženici i ostaviteljica imali jedan kompleksan odnos pun međusobnog zamjeranja u odnosu na očekivajuću ulogu majke , kako to navode tuženici, odnosno djeteta, kako to tvrdi tužiteljica. Pri tome iz iskaza tuženika proizlazi da ih je majka kao maloljetne ostavila sa prabakom i otišla raditi u Njemačku gdje je ostala ukupno 30 godina i odakle je dolazila 2 do 3 puta godišnje, da je bio lišen majčinske ljubavi (1. tuženik), odnosno da je emotivan odnos između nje i majke bio nikakav (2. tuženica), a da pritom nije utvrđeno postojanje nekih drugih okolnosti kao npr. nemoć ili siromaštvo ostaviteljice, koje bi činjenicu neposjećivanja mogle činiti teškom moralnom povredom, i ovaj sud smatra da se tuženici nisu teže ogriješili o moralnu obvezu prema ostaviteljici i da nije dokazana opravdanost razloga isključenja tuženika navedenih u oporuci ostaviteljice (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2271/13).

26. Naime, odnos roditelja i odrasle djece uvijek bi morao podrazumijevati međusobno uvažavanje i dvostranu komunikaciju koja se obostrano gradi tijekom cijelog života, pri čemu roditelji ne mogu očekivati od odraslog djeteta da u drugi plan stavlja vlastitu obitelj. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je do poremećaja odnosa između 1. tuženika i ostaviteljice došlo nakon što ista nije prihvatila njegovu novu suprugu, o čemu je iskazivao 1. tuženik, ali i DI, a sa 2. tuženicom koja se udala 1975. i otišla iz roditeljskog doma, iz razloga koje je potencirala sama ostaviteljica smatrajući da 2. tuženica ne treba dolaziti i da joj ne treba ništa , pa ni poklon za udaju ili krstitke praunuka, imajući u vidu trajno disfunkcionalne odnose tuženika i ostaviteljice, prema shvaćanju ovog suda ne predstavlja opravdani razlog isključenja tuženika kao nužnih nasljednika u smislu citiranih odredbi ZN.

27. Okolnost da je ostaviteljica bila smještena u dom na vlastito traženje, da je bila financijski situirana, a da je tuženici nisu posjećivali ni kontaktirali, niti pomagali na bilo koji način, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, ne dokazuje sama po sebi da su tuženici grubo zanemarili brigu o majci u potrebi, imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je ostaviteljica ostvarila vrlo bliske odnose s tužiteljicom, koja je, prema vlastitim tvrdnjama, vodila brigu o njoj, a u postupku nije dokazano da su tuženici ostavili majku u nemoći i/ili siromaštvu koje bi činjenicu ne posjećivanja i ne komuniciranja, na kojoj tvrdnji ustraje žaliteljica, mogle činiti teškom moralnom povredom.

28. Što se pak tiče tvrdnje tužiteljice da je pokojna KI dizala kredite koje da 1. tuženik nije vraćao, da je potrošio majčine novce s kreditne kartice, nanosio joj materijalnu štetu i duševne boli, kao i u odnosu na tvrdnju o nepojavljivanju 2. tuženice na majčinom pogrebu, navesti je da ove tvrdnje nisu u smislu odredbe članka 86. ZN pravno odlučne, jer ti razlozi nisu navedeni u oporuci kao razlog isključenja.

29. Neosnovano žaliteljica prigovara da prvostupanjski sud zaključak da uzrok poremećenih obiteljskih odnosa nije samo u ponašanju tuženika već i ponašanju pokojne KI temelji samo na iskazu tuženika i njima zainteresiranih osoba, budući da takav zaključak proizlazi iz iskaza svih saslušanih u postupku.

30. Kako dakle, nisu ispunjene zakonske pretpostavke opravdanosti isključenja iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio u smislu odredbe članak 85. ZN, odnosno jer ne postoje razlozi nedostojnosti za nasljeđivanje iz članka 125. ZN, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti.

31. Tužiteljica pobija i odluku o parničnom trošku ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, pa imajući u vidu da sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužiteljice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

32. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužiteljice trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je odlučeno u izreci ove presude.

33. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu odbiti jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

34. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić