Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-978/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu i Josipu Kardumu, odvjetnicima u OD Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu, Mihanovićeva 14, protiv tuženice Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, broj P-1225/2023-22 od 6. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, broj P-1225/2023-22 od 6. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

II. Svaka stranka snositi će svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 166 -128/2007 o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.335,24 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj:

166-128/2007 i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 8.2.2016., isplati iznos od 1.036,79 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.325,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tuženica prema navodima u tužbi neosnovano stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF Ugovora o namjenskom kreditu broj: 166-128/2007 od 10. travnja 2007. (dalje: Ugovor) i zahtjev za isplatu neosnovano uvećane glavnice iz tog Ugovora i Dodatka tom Ugovoru od 8. veljače 2016. sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Nije u pravu tuženica kada navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Također nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), pa žalba zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Međutim, osnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.335,24 eura sa zateznim kamatama (točka I. izreke) i za isplatu iznosa od 1.036,79 eura sa zateznim kamatama (točka II. izreke), zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Prema razlozima pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje da između stranaka nije bila sporna činjenica sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj 166- 128/2007 od 10. travnja 2007. na temelju kojega je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 44.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, niti da su stranke sklopile Dodatak tom ugovoru 8. veljače 2016. kojim je ugovor konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15).

9. Među strankama tijekom postupka je bilo sporno da li je tužitelj potrošač, da li su sporne odredbe osnovnog Ugovora ništetne, visina tražbine, te pitanje zastare i savjesnosti stjecatelja (tuženice), kao i pravni učinci provedene konverzije.

10. Tužitelj svoj zahtjev temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog u valuti CHF, pozivajući se na zaštitu prava potrošača, koja zaštita proizlazi iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF – presude Visokog trgovačkog suda Republika Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.).

11. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 8. veljače 2016. sklopile Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke u članku 2. toga Aneksa utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.135,01 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za euro tečajne liste tuženice, utvrđen je ukupan iznos pretplate u iznosu od 4.004,15 eura (30.169,26 kuna), kao i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Aneksa na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

12. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu više ni nema.

13. Iz razloga presude i podataka spisa predmeta, proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da razlika obveza s osnova promjene valutnog tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 3.335,24 eura, a razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.036,79 eura. Odnosno vještak je utvrdio da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.821,02 eura, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.518,37 eura, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 4.004,15 eura, pa zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 3.335,24 eura, a razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.036,79 eura.

13.1. Prvostupanjski sud nadalje smatra da „provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule“, te da „istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan“, pa da „tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i razlike glavnice nastale pri konverziji“.

14. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu utuženih iznosa razlike anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata umanjenih za preplatu utvrđenu konverzijom u iznosu od 3.335,24 eura i razlike preostale glavnice po konverziji od 1.036,79 eura.

15. Naime, polazeći od činjenice da je Aneks ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezu ju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

16. Stoga tužitelj, koji je sklopio Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Aneksa, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, te nema ni pravo na isplatu razlike preostale glavnice po konverziji. Međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

17. Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala zaključivanjem Aneksa ugovoru o kreditu, odnosno, sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da tužitelj nema ni pravo na isplatu razlike preostale glavnice po konverziji, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, i to obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

18. Budući da je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike anuiteta s osnove promjene tečaja po osnovnom Ugovoru te zateznih kamata što je sve umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom, kao i razliku preostale glavnice po konverziji, dakle, kako konačnim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.

19. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je valjalo uvažiti, u dijelu pod točkom I. i II. izreke - kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.335,24 eura i iznosa od 1.036,79 eura sa pripadajućim zateznim kamatama - preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te na temelju članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke ove presude.

20. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice C i S, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić