Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-131/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika: 1. BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rude i partneri j.t.d. u Šibeniku i 2. FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Olujić, odvjetnik u Splitu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi 2. tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1416/2022 od 29. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1416/2022 od 29. kolovoza 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke , odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i to pod podtočkom 1. zahtjev kojim je tražio da mu 1. tuženik isplati iznos od 29.895,81 EUR uvećan za 7% godišnje kamate koja teče od 17. srpnja 2010. do 1. kolovoza 2013. sve sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, odnosno po članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od 1. kolovoza 2013., pa do konačne isplate u roku od 15 dana . Pod podtočkom 2. do 4. odbijen je zahtjev da se utvrdi da je 1. tuženik stekao valjani pravni osnov glede vlasništva na ¼ dijela čest. zem. [katastarska čestica], obje u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da su ovlašteni tužitelj i 1. tuženik temeljem te presude, zatražiti i postići u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva na ¼ dijela čest. zem. [katastarska čestica], obje u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime BL, uz istovremeni izbris toga prava s imena HL pok. Z, te da je ovlašten tužitelj u svoju korist temeljem te presude, na ¼ dijela čest. zem. [katastarska čestica], obje u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu BL upisati založno pravo u iznosu od 30.000,00 EUR uvećano za 7% godišnje kamate, tekućom od 13. srpnja 2010. do 1. kolovoza 2013. Pod točkom II. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tužitelju da 1. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.999,01 EUR (52.734,04 kn) u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19 , dalje: ZPP/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

2.1. Navedenu presudu žalbom protiv odluke o troškovima postupka pobija 2. tuženica, i to, kako to slijedi iz sadržaja žalbe, samo zato što prvostupanjski sud nije odlučio o njezinom zahtjevu za naknadu troškova, dakle, zato što nije odlučio o svim zahtjevima koji su predmet parnice, zbog čega je sukladno odredbi članka 341. stavak 2. u vezi članka 347. ZPP žalbu ove tuženice trebalo smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska odluka o troškovima postupka. Budući da je prvostupanjski sud predmet sa žalbom 2. tuženice dostavio ovom sudu, a da prethodno nije odlučeno o njezinom zahtjevu za troškove postupka, to je ovaj drugostupanjski sud, dopisom od 26. svibnja 2026. u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja radi donošenja dopunske odluke o troškovima postupka 2. tuženice.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 29.895,81 EUR uvećanog za 7% godišnje kamate, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za utvrđenje da je 1. tuženik stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava (su)vlasništva na ¼ dijela čest. zem. [katastarska čestica], obje u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zahtjev da se ovlaste tužitelj i 1. tuženik temeljem te presude zatražiti i postići uknjižbu na navedenim nekretninama uz izbris toga prava s imena HL, te za uknjižbu založnog prava u iznosu od 30.000,00 EUR u korist tužitelja, a sve na temelju Ugovora o pozajmici od 12. srpnja 2010.

6. U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da su tužitelj kao zajmodavac i 1. tuženik kao zajmoprimac dana 12. srpnja 2010. sklopili Ugovor o pozajmici iz kojeg slijedi da su ugovaratelji suglasni da zajmodavac pozajmljuje iznos kunske protuvrijednosti od 30.000,00 EUR uplatom na žiro-račun zajedničke tvrtke Reful d.o.o. iz [adresa], kao pozajmicu zajmoprimcu, ovdje 1. tuženiku, koji se obvezuje vratiti pozajmljeni iznos zajmodavcu najkasnije do 1. kolovoza 2013., da je zajam ugovoren uz kamatnu stopu od 7% godišnje koja će se obračunati u trenutku povrata pozajmice u cijelosti ili djelomičnih povrata, da zajmoprimac zajmodavcu kao osiguranje pozajmice daje založno pravo (hipoteku) na nekretninama, među ostalim kčbr. [katastarska čestica], obje zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za ¼ dijela, koji Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Vojislava Vuletina u Šibeniku dana 12. srpnja 2010. pod brojem OV-6721/10.

7. Prema razlozima presude među strankama je sporno je li tužitelj pozajmicu u iznosu od 30.000,00 EUR dao 1. tuženiku ili društvu Reful d.o.o., je li se uopće radilo o pozajmici, je li Ugovor o pozajmici fiktivan i proizvodi li pravne učinke, a posljedično i osnovanost zahtjeva pod točkama 2. do 4. izreke.

8. Odlučujući o tim spornim pitanjima sud prvog stupnja je utvrdio:

-da iz rješenja o nasljeđivanju broj O-319/91 Općinskog suda u Splitu proizlazi da su HL naslijedile DL (prvotno 3. tuženica) i FL (sada 2. tuženica),

-da iz Ugovora o darovanju nekretnine proizlazi da je isti sklopljen između DL kao darovateljice i 1. tuženika kao obdarenika te je istim ugovorom konstatirano da je darovateljica vlasnica, među ostalim, k. č. br. [katastarska čestica] za 2/4 dijela, obje k. o. [katastarska općina], temeljem prethodno navedenog rješenja o nasljeđivanju te da navedene nekretnine u citiranim suvlasničkim udjelima daruje 1. tuženiku koji isto darovanje prihvaća,

-da je HL upisan kao suvlasnik predmetnih nekretnina, svake za po 1/4 dijela,

-da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra utvrđeno da je REFUL d.o.o. bilo društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu čiji osnivači su bili tužitelj, 1. tuženik i CL te da je društvo brisano iz istog registra 2015.,

-da je iz spisa ovog suda broj P-2783/16 razvidno da je tužitelj podnio tužbu protiv 1. tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nije predmet ovog spora), za 2/4 dijela, Z. U. [broj ZK uloška] od 10. siječnja 2011. koji je sklopljen između BL kao prodavatelja i KL kao kupca, u kojem postupku je sud rješenjem od 1. rujna 2021. odredio prekid do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka,

-da sud poklanja vjeru iskazima saslušanih svjedoka smatrajući njihova svjedočenja istinitim, logičnim, životnim i uvjerljivim, a da samo svjedokinja B nije imala detaljnija saznanja o odnosima tužitelja i 1. tuženika vezanim za poslovanje tvrtke REFUL d.o.o., te da su svjedoci potvrdili postojanje poslovnog odnosa tužitelja i 1. tuženika kroz poslovanje trgovačkog društva REFUL d.o.o., a što tužitelj nije ni osporavao,

-da je tužiteljeva majka također svjedočila o trošenju danog iznosa u svrhu poslovanja društva REFUL d.o.o., a ne o trošenju navedenog iznosa od strane 1. tuženika za njegove osobne potrebe.

9. Na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno članku 8. ZPP, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja nalazeći da 1. tuženik nije dužan ispuniti svoju obvezu na isplatu traženog iznosa potraživanja prema tužitelju jer je uspio dokazati, unatoč tomu što u Ugovoru stoji da je zajam dan 1. tuženiku, da je iznos od 30.000,00 EUR dan i korišten isključivo za potrebe poslovanja (odnosno nabave i prodaje dijelova za stolariju čijim uvozom i prodajom se bavilo zajedničko društvo tužitelja i 1. tuženika) trgovačkog društva REFUL d.o.o. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da je navedeni Ugovor fiktivan jer je prikrivao stvarnu volju ugovornih stranaka, odnosno, da je iznos od 30.000,00 EUR tužitelj dao društvu REFUL d.o.o. kao svoj ulog, a radi poslovanja društva (čiji su vlasnici bili i tužitelj i 1. tuženik kao i CL), a nije ga dao 1. tuženiku te da je navedeni iznos samo fiktivno prikazan u obliku pozajmice 1. tuženiku, kao što nije sporno niti da je dani novčani iznos uistinu i korišten za potrebe navedenog društva jer su o tome iskazivali i tužitelj i 1. tuženik i tužiteljeva majka IL. Stoga da navedeni Ugovor kao fiktivan ne proizvodi pravne učinke i ne obvezuje ugovorne strane radi čega je dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu traženog iznosa valjalo odbiti, a posljedično navedenom, da tužitelj nema niti pravnog interesa tražiti utvrđenje u odnosu na 1. tuženika stjecanje valjane pravne osnove, upisa prava vlasništva i uknjižbe založnog prava , zbog čega odlučuje kao u izreci.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP po službenoj dužnosti, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i utemeljena na zakonu. Protivno žalbi tužitelja, pobijanom odlukom nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, s obzirom da nema nedostatke zbog kojih se njena pravilnost ne bi mogla ispitati, jer je izreka razumljiva, ne proturječi sebi ni razlozima presude, a u njoj su i navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječja između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

11. Prema odredbi članka 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (stavak 1.), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.). Prividan (simuliran) ugovor je onaj koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volje ugovornih strana da se stvori samo privid prilikom sklapanja tog ugovora.

12. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je Ugovor o pozajmici prividan ugovor, tj. ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volje stranaka da se taj ugovor izvrši, nego je nastao suglasnošću volje stranaka da se stvori samo prividno sklapanje Ugovora.

13. Tužitelj u žalbi, u bitnome, osporava utvrđeno činjenično stanje uz obrazloženje da za takav zaključak osim tvrdnji koje iznosi 1. tuženik, ne postoje nikakvi dokazi, međutim, ti žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Ovo stoga što iz iskaza samog tužitelja, koji je naveo - da mu je CL predložio da sa 1. tuženikom krene u posao koji bi se odnosio na uvoz četkica za alu stolariju iz inozemstva, a on (tužitelj) da je u taj posao trebao uložiti novac dok da je 1. tuženik trebao osigurati realizaciju posla, a za osiguranje za navedenu pozajmicu da mu je tuženik dao založno pravo (hipoteku) na nekretninama koje su navedene u spornom Ugovoru, te da su u Ugovoru naveli da on pozajmljuje 1. tuženiku iznos od 30.000,00 EUR – po ocjeni ovog suda, proizlazi da su parnične stranke stupile u kontakt upravo vezano uz osnivanje i ulaganje u društvo Reful d.o.o. i sav njihov kontakt bio je vezan isključivo i jedino uz navedeno društvo preko kojeg su namjeravali prodavati robu prethodno nabavljenu od dobavljača u inozemstvu. Uostalom to su u svojem iskazu naveli kako 1. tuženik, tako i majka tužitelja koja je pak navela da je svrha sklapanja Ugovora sa strane tužitelja bila da novcem od 30.000,00 EUR 1. tuženik uveze robu iz Barcelone i to četkice za vrata, navodeći da će odmah sklopiti posao, uvesti robu i istu prodavati na području Republike Hrvatske. Također, roba da se nije prodavala nego da je sve stalo u skladištu, novac s računa firme da se potrošio, a koji novac da je činio ulog od navedenih 30.000,00 EUR, isti da se potrošio na isplate plaća i pozajmica danih 1. tuženiku, a najprije da se od navedena uloga od 30.000,00 EUR kupila roba u Barceloni. Od istoga novca 1. tuženik da je išao u Italiju po robu, s obzirom da su četkice za vrata koje su naručene iz Barcelone morale imati još nekakav dio bez kojega nisu mogle biti upotrebljive, pa da je i iz tog iznosa od 30.000,00 EUR kupljena roba u Italiji, koja da je ostala u skladištu, a koju da je vratila 1. tuženiku.

15. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je Ugovor o pozajmici prividan pravni posao, jer 1. tuženik nije primio iznos od 30.000,00 EUR, već je taj iznos tužitelj uložio u društvo Reful d.o.o. na čiji žiro račun je prema Ugovoru taj iznos i trebao biti isplaćen. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je s tim prividnim ugovorom tužitelj htio osigurati svoje ulaganje u iznosu od 30.000,00 EUR u društvo Reful d.o.o., odnosno osigurati se za slučaj da se uloženi novac ne vrati kroz poslovanje, kako mu je obećao 1. tuženik.

16. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da predmetni Ugovor o pozajmici nije prividan i da nema veze s poslovanjem društva već da je to osobna pozajmica 1. tuženiku. Kako je predmetni Ugovor prividan, to isti ne proizvodi pravne učinke, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu kao neosnovan.

17. Navodima žalitelja da iz iskaza svjedokinje TL koja je bila knjigovođa društva Reful d.o.o. slijedi da je to društvo imalo sklopljene ugovore o zajmu i sa tužiteljem i sa 1. tuženikom i da sporni Ugovor nije nikada vidjela, po ocjeni ovog suda nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je Reful d.o.o. trgovačko društvo i sve svoje transakcije mora knjigovodstveno iskazati, što suprotno shvaćanju tužitelja upravo upućuje na zaključak o prividnosti predmetnog Ugovora o pozajmici u kojem je kao zajmoprimatelj označen 1. tuženik , a ne Reful d.o.o., čime se tužitelj htio osigurati za slučaj da se uloženi novac ne vrati kroz poslovanje, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Pritom kraj teze koju apostrofira sam tužitelj - da je to društvo imalo sklopljene ugovore o zajmu i sa tužiteljem i sa 1. tuženikom – tvrdnja da bi 1. tuženik u nekoliko navrata sam sebi izvršio povrat pozajmice, kao i da bi 1. tuženik robu koja je bila vlasništvo društva zadržao za sebe – ne utječe na pravilnost zaključka o prividnosti predmetnog Ugovora o pozajmici.

18. Neutemeljena je tvrdnja tužitelja da prvostupanjski sud svoju odluku temelji samo na iskazu 1. tuženika, jer iz razloga pobijane presude slijedi da je taj sud pod točkom 29. obrazloženja jasno naveo da je iskazu tužitelja u svemu poklonio vjeru kao i iskazu 1. tuženika koji je naveo da je iznos od 30.000,00 EUR bio tužiteljev ulog u zajedničko društvo REFUL d.o.o., a ne pozajmica njemu kao fizičkoj osobi, i to stoga jer su ti tuženikovi navodi pokrijepljeni kazivanjima samog tužitelja koji je naveo da je krenuo u posao s 1. tuženikom te da je on (tužitelj) u posao uložio novac dok je 1. tuženik trebao osigurati realizaciju posla, dakle, da je sam tužitelj potvrdio navode da je iznos od 30.000,00 EUR bio njegov ulog u društvo kao i da se dani iznos od 30.000,00 EUR koristio za odlazak po robu u inozemstvu, uvoz robe i njenu prodaju na području Republike Hrvatske dok niti jednom riječju nije spomenuo da bi 1. tuženik utuženi iznos koristio za neke svoje privatne potrebe.

19. Da bi tome bilo tako proizlazi i iz navoda samog tužitelja tijekom postupka, konkretno u podnesku na listu 26 spisa, u kojem se navodi da je predmetna pozajmica služila kako bi tuženik, koji je s tužiteljem bio partner u trgovačkom društvu Reful d.o.o. izvršio ulaganje u to društvo, sve sukladno međusobnom dogovoru…(točka 6. obrazloženja presude). Pritom na pravilnost zaključka o prividnosti ugovora, po ocjeni ovog suda ne utječe činjenica da tužitelj tijekom postupka navodi da je dio novca uplatio na račun Reful d.o.o., a dio 1. tuženiku na ruke, posebice kraj činjenice da je u svojem iskazu naveo da se ne može sjetiti je li se navedena pozajmica uplatila na račun zajedničke tvrtke Reful d.o.o. ili je on navedeni iznos dao 1. tuženiku na ruke, tim više što tužitelj svoj zahtjev u konkretnom slučaju temelji na predmetnom Ugovoru o pozajmici u kojem je navedeno da su ugovaratelji suglasni da zajmodavac pozajmljuje zajmoprimcu iznos kunske protuvrijednosti od 30.000,00 EUR uplatom na žiro-račun zajedničke tvrtke Reful d.o.o. iz [adresa], a kao pozajmicu na ime 1. tuženika.

20. U odnosu na prigovor da je saslušanje stranaka supsidijarno dokazno sredstvo, što da je i sam sud naveo u obrazloženju, istaći je da je prvostupanjski sud naveo da je taj dokaz u pravilu supsidijarno dokazno sredstvo, a da stranke svakako jesu najupućenije u spor koji je među njima nastao.

20.1. Pored toga, ukazati je da ZPP ne propisuje da se određene činjenice dokazuju određenim dokazima. Štoviše, ZPP omogućuje slobodu dokazivanja raspoloživim dokazima, a u predmetnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju predloženih dokaza. Također, od stupanja na snagu ZPP/19 dokaz saslušanjem stranaka nije više supsidijarno dokazno sredstvo. Reguliranje dokaza saslušanjem stranaka kao supsidijarno dokazno sredstvo, suprotno je načelu slobodne ocjene dokaza, kao jednom od temeljnih načela ZPP.

21. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, i to iskaza samih stranaka, izveo pravilan zaključak da predmetni Ugovor o pozajmici predstavlja prividan pravni posao jer prava volja stranaka nije bila pozajmica kojom tužitelj pozajmljuje 1. tuženiku iznos od 30.000,00 EUR, već predmetni ugovor prikriva sasvim drugi ugovor, a to je tužiteljev ulog u društvo Reful d.o.o. koje su tužitelj i 1. tuženik osnovali zajedno s CL koji ih je u tu svrhu i povezao.

22. Stoga je, budući da ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom takvog potraživanja, a posljedično i zahtjevi pod podtočkama 2. do 4. izreke, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan u cijelosti (članak 9., 285., 342. ZOO).

23. Tužitelj pobija i odluku o parničnom trošku ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, zbog čega se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom.

24. Slijedom svega navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a niti razlozi na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, to je neosnovanu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

25. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je u cijelosti odbiti jer sa žalbom nije uspio (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP).

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić