Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-438/2026-2
Šibenik, S. Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici OD LEKO & PARTNERI d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku broj P-61/2025-46 od 25. ožujka 2026. godine, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i u pobijanom odbijajućem dijelu, u točci II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku broj P-61/2025-46 od 25. ožujka 2026. godine.
II. Uvažava se žalba tuženika i u pobijanom dosuđenom dijelu, u točci I. izreke preinačava presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku broj P-61/2025- 46 od 25. ožujka 2026. godine na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbija.
III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici GŠ plati iznos od 8.090,42 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 8.015,50 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice GŠ za isplatu iznosa od 2.371,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 74,92 EUR tekućima od 19. lipnja 2019. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici GŠ naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.531,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice GŠ za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.“
2. Protiv te presude žalbe su izjavili i tužiteljica i tuženik.
2.1. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev (točka II. izreke) te u odluci o troškovima postupka (točke III. i IV. izreke) zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud u tom dijelu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice zahtijevajući i naknadu troška cijelog postupka.
2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu (točke I. i III. izreke) zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu preinači odbijanjem i u tom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice ili pak presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troškova žalbenog postupka.
2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
3. Žalba tuženika je osnovana dok žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta s osnova ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule (CHF) , kao i „razlike glavnice“ nastale obračunom konverzije iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 17. svibnja 2005.godine, u odnosu na koji je između stranka sklopljen Dodatak kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u svrhu ispunjenja zakonskih obveza propisanih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
5. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice, i to:
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 17. svibnja 2005. godine sklopili potrošački kredit, radi kupnje stambenog objekta - Ugovor o kreditu broj 9010544454, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke (tuženika) na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci;
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,15%, koja se mijenja u skladu s važećim odlukama kreditora;
- da je ugovorena i valutna klauzula vezana za tečaj CHF;
- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita;
- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.
5.1. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, kao o prethodnom pitanju, da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO), te da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao da se odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.
6. Nadalje, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno zaključio da je sporni Ugovor – potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
7. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu kojom je odlučeno o isplati iznosa od 8.090,42 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 8.015,50 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
8. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su stranke dana 21. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji Dodatak je pregledan u postupku, kao i da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, a u žalbi ističe da bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužiteljica bila dva puta obeštećena – prvi put kada je konvertirala kredit, jer joj je tada sve što je platila po inicijalnom zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi drugi put bila obeštećena kada bi joj tuženik morao izvršiti "dvostruku" isplatu temeljem presude.
8.1. Iz razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tuženika, jer „…sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka, pa tužiteljica ima pravo na isplatu razlike po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije u visini razlike preplaćenih anuiteta umanjenih za iznos preplate priznat konverzijom“.
8.2. Isto tako iz razloga presude i podataka spisa predmeta proizlazi da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (kojem je naložio takav izračun) prvostupanjski sud utvrdio da razlika između obveze u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope iznosi 1.070,85 EUR, a razlika obveza koja proizlazi iz promjene tečaja iznosi 6.944,65 EUR, što je sveukupno 8.015,50 EUR dok „razlika preostale nedospjele glavnice“ iznosi 2.371,25 EUR, a konverzijom priznata pretplata iznosi 2.756,90 EUR. Kako tužiteljica konverzijom nije u cijelosti obeštećena za iznose anuiteta koje je više platila sud joj dosuđuje iznos od 8.015,50 EUR kao razliku anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 74,92 EUR kao razliku dospjelih kamata umanjenih za iznos preplate priznate konverzijom.
8.3. Međutim, po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, jer je iz sadržaja samog Dodatka ugovora o kreditu (u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa), utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, iznos preplate i način uračunavanja te pretplate smanjenjem anuiteta do konačne otplate.
8.4. Naime, predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu stranke su suglasno utvrdile da je korisnica kredita prihvatila izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem glavnice na dan konverzije u iznosu od 33.659,9 EUR, uz utvrđenu pretplatu od 2.662,60 EUR i uvjete daljnje otplate kredita u eurima.
8.5. Polazeći od činjenice da je Dodatkom ugovora o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužiteljica se prešutno odrekla svojih tražbina koje bi joj pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
9. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračuna te od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
9.1. Budući u ovoj parnici tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.
10. Iz navedenih razloga jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a kako ovaj sud povodom žalbi stranaka postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) nije našao da je presuda donesena uz neku od bitnih postupovnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženika je valjalo uvažiti i temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovanog i odlučiti kao u točci I. izreke ove presude, a odbiti žalbu tužiteljice i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 2.371,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama s osnova „razlike glavnice kod konverzije“ i odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.
11. Kako je u ovom žalbenom postupku preinačena prvostupanjska odluka ovaj sud je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, a kojom je odlukom izmijenjena odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka sadržana u točkama III. i IV. izreke pobijane presude.
11.1. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice G i Č, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, bez obzira na uspjeh stranaka u sporu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To posebice stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Šibeniku, 26. svibnja 2026. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
