Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-497/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Marti Plančić, u pravnoj stvari tužitelja: PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tužene: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-190/2024 od 28. ožujka 2025., dana 26. svibnja 2026.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-190/2024 od 28. ožujka 2025. u dijelu točke I izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 177,00 eura s pripadajućim kamatama.

II Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužene te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-190/2024 od 28. ožujka 2025:

- potvrđuje u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 37,16 eura (slovima: tridesetsedam eura i šesnaest centi) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate;

- preinačava u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 130,84 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- t. I izreke naloženo tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 168,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020.g. do isplate, te u preostalom dijelu (u iznosu od 177,00 eura s pripadajućim kamatama) odbijen tužbeni zahtjev tužitelja;

- obvezana tužena na naknadu tužitelju parničnog troška u iznosu od 135,50 EUR-a.

2. Protiv citirane presude pravovremene i dopuštene žalbe podnijele su obje stranke.

3. Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da na pripremnom ročištu sud nije u zapisniku naveo da je pročitao i pregledao spis broj K-13/2018 Županijskog suda u Splitu premda je u nastavku obrazloženja spomenuo podatke iz toga spisa pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP). Istu povredu da je počinio i time što nije obrazložio zašto nije pregledao spis Županijskog suda u Splitu broj K- 13/2018 ni pribavio i pregledao spis Ministarstva pravosuđa i uprave broj UP/I702- 03/20-01/52, a u kaznenom spisu da se nalaze i medijski članci koje sud nije pregledao. Smatra da mu je trebalo dosuditi naknadu štete u cjelokupnom zatraženom iznosu od najmanje 345,29 eura za svaki dan. Ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-766/2009-2 od 17. studenoga 2011., a poziva se i na članke 3. i 14. Ustava Republike Hrvatske. Ističe da mu je zatezne kamate trebalo dosuditi od dana navedenog u tužbi. Potražuje troškove žalbenog postupka. Predlaže prihvatiti žalbu i na taj način preinačiti pobijanu odluku, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tužena je podnijela žabu protiv dosuđujućeg dijela presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 467. u vezi odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. te odredaba članka 354. stavka 2. točke 11. i 14. ZPP-a. Smatra neprihvatljivim stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., budući da je zastoj mogao trajati najviše tri mjeseca, prema članku 478. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004. i 115/2006.; dalje: ZKP/97) u vezi stavka 1. istog članka, u kojem roku je nadležno Ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu pa je zastara nastupila 4. travnja 2023. Navodi da je dopis Ministarstva pravosuđa i uprave, klasa: UP/I-702-03/20-01/50 od 2. veljače 2023., kojim je tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eura, tek ponuda za zaključenje nagodbe, koja kao takva ne može biti priznanje duga, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, a ako bi se i radilo o priznanju duga ono da bi se odnosilo isključivo na u tom dopisu navedeni iznos od 47.078,40 eura za sve vrijeme provedeno u pritvoru (iznos od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru), a ne na cjelokupnu tražbinu tužitelja. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP- a, jer za razliku između iznosa zatraženog od Ministarstva od 66,36 eura i utuženog iznosa od 345,29 eura, dakle za iznos od 278,93 eura, nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Prvostupanjski sud da je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da tražbina naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, jer se na taj način daje povoda lukrativnim pobudama tužitelja, odnosno njegovih punomoćnika te takvo postupanje nije u skladu s osnovnim načelima ZPP-a ni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO), a nedvojbeno predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz članka 3. stavka 3. ZPP-a te ukazuje na isključivo lukrativne pobude odnosno usmjerenost ciljevima koji su protivni i naravi i društvenoj svrsi pravične novčane naknade. S obzirom na to da je prema obrazloženju presude Ministarstvo priznalo osnovu tužbenog zahtjeva i djelomično visinu, smatra da je kod odmjeravanja parničnih troškova trebalo uzeti u obzir samo uspjeh parničnih stranaka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže uvažiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

5. Stranke nisu podnosile odgovore na žalbe.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuže djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, čast i ugled te prava na uživanje u obiteljskom životu koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode odnosno boravka u pritvoru 19. prosinca 2010., u iznosu od 345,29 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2010. do isplate.

8. Obzirom na vrijednost predmeta spora, u predmetnoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP). Prema članku 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a nisu dopušteni pa nisu ni razmatrani.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

10. Nisu točni žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da sud nije izvršio uvid u spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 i spis Ministarstva pravosuđa i uprave ZP/1702-03/20-01/52. Iz zapisnika s pripremnog ročišta održanog dana 14. veljače 2025.g., na kojem je bio prisutan zamjenik punomoćnika tužitelja, proizlazi da je sud pribavio navedene predmete koji su pregledani i pročitani, a što je navedeno u zapisniku pa su netočni žalbeni navodi da sud nije izveo te dokaze.

11. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a, jer je tužitelj 10. travnja 2020. podnio Ministarstvu pravosuđa zahtjev za mirno rješenje spora prema članku 477. stavku 2. ZKP/97 kojim traži naknadu štete za sve vrijeme boravka u pritvoru, tako i za 25. studenoga 2010. Pritom je neodlučno što je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora zahtijevao manji iznos (66,36 eura po danu) od zahtjeva postavljenog u ovoj parnici. Svrha i cilj postupka za mirno rješenje spora nije postavljanje pred stranke nerazumnih procesnih prepreka radi ostvarivanja prava u građanskom postupku, nego smanjenje sporova pred sudom u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska, a koju u takvim sporovima zastupa neovisno pravosudno tijelo - Državno odvjetništvo, koje je ovlašteno spor riješiti ako za to postoje uvjeti mirnim putem, sklapanjem nagodbe koja ima svojstvo ovršne isprave, koja je izjednačena u svojoj snazi s pravomoćnom sudskom presudom. Tako se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 285/2024 od 15. svibnja 2024. u odnosu na primjenu članka 186.a ZPP-a. Iz navedenih razloga, u situaciji kada nije došlo do mirnog rješenja spora, i po ocjeni ovog suda, tužitelj može postaviti tužbeni zahtjev (koji se temelji na istoj činjeničnoj osnovi) i u višem iznosu od traženog zahtjevom za mirno rješenje spora, bez da za taj dio tužbenog zahtjeva ponovno pokreće postupak mirnog rješenja spora. Naime, u konkretnoj situaciji postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora za naknadu štete i tužbe za naknadu štete budući da se povećanje (tužbenog) zahtjeva odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i zahtjev za mirno rješenje spora. U protivnom, kada bi se ocijenilo da u navedenoj situaciji ne postoji identitet spora, zbog pretjeranog pravnog formalizma došlo bi do povrede prava na pristup sudu, a do koje povrede dolazi kada postupovna pravila zbog pretjeranog pravnog formalizma prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i počnu predstavljati prepreku za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva (u tom smislu i Esim protiv Turske, presuda od 17. rujna 2013., broj zahtjeva 59601/09 i dr.).

12. Ovaj sud nije utvrdio počinjenje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

13. Prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće (u većem dijelu i nesporne) činjenice:- da je protiv tužitelja u predmetu poslovni broj K-13/18 pred Županijskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak, u kome se tužitelja teretilo za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2005., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006. i 110/2007.) te da je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen te optužbe, a odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome (Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.) primio je 3. siječnja 2020.;

- da je tužitelj ukupno bio u pritvoru 1240 dana odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013;

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da mu, u skladu s odredbom iz članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 500,00 kuna (66,36 eura) za svaki provedeni dan u pritvoru, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe;

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovne oznake UP/I-702-

03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. odgovorilo tužitelju i ocijenilo pravno osnovanim njegov zahtjev za naknadu štete u visini od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 eura;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. siječnja 2024.

14. Cijeneći utvrđeno odlučno činjenično stanje prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelj ima pravo na traženu naknadu štete za dan 19. prosinca 2010.g. koji je proveo u pritvoru, zbog povrede prava osobnosti, prava na slobodu, čast i ugled te uživanja u obiteljskom životu, prema članku 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO).

14.1. Pritom je zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer da se odredba čl. 478. st.1. ZKP/97 odnosi na situaciju kada je Ministarstvo odbilo ili uopće nije odlučilo o zahtjevu, pa tretirajući dopis Ministarstva od 02. veljače 2023.g. kao priznanje duga, uzimajući kao početak tijeka zastare 03. siječnja 2020.g. (dan primitka odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te vrijeme od 10. travnja 2020.g. (kada se tužitelj obratio tuženoj sa zahtjevom za naknadu štete) do 02. veljače 2023.g. tretirajući kao prekid roka zastare, koja da je ponovno iznova počela teći 02. veljače 2023.g., odbija prigovor zastare.

15. Prema članku 477. stavku 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višega suda.

16. Člankom 478. stavkom 1. ZKP/97 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a prema stavku 2. tog članka dok traje postupak iz stavka 1. ne teče zastara predviđena u članku 481. stavku 1. tog Zakona. Dakle, članak 478. stavak 2. ZKP/97 jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja. Posljedice zastoja na računanje rokova zastare propisuje članak 238. stavak 2. ZOO-a na način da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

16.1. Iz tih odredaba proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, jer je prema odredbi članka 478. ZKP/97 nakon proteka tromjesečnog roka tužitelj bio ovlašten podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica da u roku od tri mjeseca nadležno Ministarstvo nije odgovorilo na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je odgovor uslijedio dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za cijelo to razdoblje trajao zastoj zastare, jer je tužitelj imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikada ni ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

16.2. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. (po navodu tuženice iz odgovora na tužbu, što tužitelj nije osporio) pa je prema članku 477. stavku 1. ZKP/97 tada i počela teći zastara. Do zastoja zastare došlo je 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020., nakon što je protekao rok od tri mjeseca iz članka 478. stavka 1. ZKP/97. Prema tome, zastara je nastupila 3. travnja 2023. S obzirom na to da je tužba podnesena 15. siječnja 2024., pravilnom primjenom članka 477. stavka 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe nastupila zastara.

17. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode ponudila iznos od 46.078,40 eura (odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru), time je priznala dug za iznos od 37,16 eura po danu. Naime, priznanje duga u smislu članka 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri, kojim pretpostavkama je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je za iznos od 37,16 eura prema članku 240. stavku 1. ZOO-a nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja odnosno od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO- a). Kako je tužba podnesena 12. siječnja 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

18. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na dosuđeni iznos prema članku 1103. ZOO-a od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a za ostale odnose.

19. Slijedom navedenog, tužitelju s osnove naknade štete pripada priznati iznos od 37,16 eura sa zateznim kamata od 10. travnja 2020., u kojem je dijelu žalba tuženice neosnovana. Za razliku do dosuđenih 168,00 eura (130,84 eura) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. tužbeni zahtjev nije osnovan pa je u tom dijelu žalbu tuženice valjalo prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

20. Preostali zahtjev tužitelja, za plaćanje iznosa od 177,29 eura zajedno sa zateznim kamatama, pravilno je odbijen, pa je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana i kao takva je odbijena.

21. Slijedom svega gore iznesenog, valjalo je prema odredbi članka 368. stavka 1. i 2. te članka 373. točke 3. ZPP, sve u svezi s čl. 457. ZPP-a. odlučiti kao u t. I izreke.

22. Temeljem čl. 166. st.2. ZPP-a, uslijed djelomične preinake prvostupanjske presude ovaj je sud t. II izreke odlučio o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

22.1. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ovaj je sud odlučujući o zahtjevima stranaka vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, pa tako cijeneći: da su sporni i osnov i visina, da je tužitelj djelomično uspio u parnici, kao i sam predmet ove parnice (naknada štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode), da je tužitelj u cijelosti uspio sa osnovom svog zahtjeva (50%) dok je djelomično uspio s visinom (11% od preostalih 50%), kao i činjenicu da je tužitelj podnio 1240 tužbi (za svaki pojedinačni dan neosnovanog lišenja slobode), te je temeljem čl. 154. st.4. u svezi s čl. 156. st.1., a sve u svezi s čl. 155. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.g.

S U D A C

Marta Plančić