Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-238/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Marti Plančić, u pravnoj stvari tužitelja: ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tužene: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-639/2024 od 22. siječnja 2026.g, dana 26. svibnja 2026.g.

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženice, presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 639/2024-11 od 22. siječnja 2026, se:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 37,16 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022 . po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- preinačava u preostalom dosuđujućem dijelu točke I izreke u pogledu visine stope zakonske zatezne kamate na priznati iznos glavnice do 31. prosinca 2023.g., pa do isplate, tako da ista u tom dijelu sada glasi:

„ a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“,

- preinačava u preostalom dosuđujućem dijelu točke I izreke , na načinu da se zahtjev tužitelja, preko dosuđenog iznosa glavnice u visini od 37,16 EUR-a do konačno suđenog u iznosu od 75,00 EUR-a (za iznos od 37,84 EUR-a), odbija kao neosnovan, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim na taj iznos;

II Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezana je tužena u roku od 15 dana: isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (t. I izreke); tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 84,32 EUR-a sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 467. u vezi odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. i 1. te odredbi članka 354. stavka 2. točke 11. i 14. Zakona o parničnom postupku. Ističe da se sud u obrazloženju pobijane presude nije ni osvrnuo na istaknuti prigovor procesne nedopustivosti tužbe u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 278,93 EUR-a. Navodi da je neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., jer je zastoj zastare mogao trajati najviše tri mjeseca, sukladno članku 496. stavak 2. (članak 478. stavak 2.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012. – dalje: ZKP/97) u vezi sa stavkom 1. istog članka, u kojem roku je nadležno Ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu, a budući je nesporno da u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva tužitelja nadležno Ministarstvo nije prihvatilo taj zahtjev, odnosno u tom roku o podnesenom zahtjevu nije odlučilo, to su protekom roka od 3 mjeseca bile ispunjenje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, sve sukladno članka 496. stavak 1. (članak 478. stavak 1.) ZKP/97. Smatra da navedene odredbe ZKP valja dovesti u vezu sa institutom mirnog rješenja spora iz članka 186.a stavka 1., 3., 5. i 6. Zakona o parničnom postupku sukladno kojima je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu procesna pretpostavka dopustivosti tužbe; podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastaje, a ukoliko zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastara zbog zastoja ne teče te ista nastavlja teći nakon što nadležno državno odvjetništvo zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatilo, odnosno najkasnije tri mjeseca od dana njegova podnošenja. Citirane odredbe ZKP valja tumačiti na isti način kao i citirane odredbe Zakona o parničnom postupku u vezi odredbi članka 238. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, jer kada bi se tijek zastare prolongirao sukladno stajalištu suda u pobijanoj presudi tada bi se podnositelje zahtjeva po članku 498. (članak 480.) ZKP pa tako i tužitelja, dovodilo u povoljniju situaciju u odnosu na podnositelje zahtjeva iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku. Također, kada bi se ovakvo stajalište prihvatilo tada bi se moralo smatrati da zastoj zastare u slučajevima kada nadležno ministarstvo nikada ne odgovori na zahtjev (a i to se u praksi događa) traje „zauvijek“. Ukazuje da to sigurno nije bila namjera zakonodavca jer zastara je institut koji služi osiguravanju pravne sigurnosti ograničavanjem vremena u kojem vjerovnik može potraživati dug, sprječavajući vječne obveze i omogućavajući pravnu stabilnost, pa se smatra da onaj tko kroz zakonom propisano vrijeme ne potražuje ono na što po zakonu ima pravo nema ni interesa za time. Okolnost koja je dovela do zastoja zastare na način da je zastara u tijeku zastarnog roka prestala teći je podnošenje zahtjeva tužitelja nadležnom ministarstvu dana 10. travnja 2020., a vrijeme za koje je postojala zapreka radi koje zastara nije mogla teći izričito je propisano člankom 496. (članak 478. stavak 1. i 2.) ZKP i trajalo je tri mjeseca, pa kako je protekom tromjesečnog roka iz navedenog članka prestala postojati zakonska zapreka da tužitelj sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze to je zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020.; a kod nesporne činjenice da je zastara počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž- 679/2018-7 odnosno prvog sljedećeg dana - 4. siječnja 2020. (ili 11. siječnja 2020., dan nakon što je tu presudu zaprimio tužitelj osobno), a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. ožujka 2024., to je s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara dana 4. travnja 2023. (ili najkasnije 11. travnja 2023.), sve sukladno članku 495. (članak 477.) i članku 496. (članak 478.) ZKP/97 u svezi odredbe članka 215. stavak 1. i članka 238. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u pobijanoj presudi sud podredno smatra i da bi došlo do priznanja duga, a time i prekida zastare. S tim u svezi ističe kako u odnosu na nastupanje zastare nije od značaja dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. kojim je tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eur. Ovdje se radi tek o ponudi za zaključenje nagodbe iz članka 150. Zakona o obveznim odnosima s ciljem da se spor riješi izvansudski, sukladno odredbama posebnog zakona - ZKP/97, koja ponuda i nije prihvaćena od strane tužitelja pa ugovor o nagodbi nije sklopljen. Ponuda za zaključenje nagodbe nije i ne može biti priznanje duga, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Nadalje, kako je tužitelj od nadležnog Ministarstva zatražio isplatu iznosa od 66,36 eur po danu provedenom u pritvoru, dok predmetnom tužbom potražuje isplatu iznosa od 345,29 eur po danu provedenom u pritvoru, to je u odnosu na razliku između ovih iznosa, dakle, za iznos od 278,93 eur trebalo odbaciti tužbu budući u tom dijelu ne postoji identitet spora, odnosno u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz članka 495. stavka 2. (članak 477. stavak 2.) ZKP/97. Isto tako, stopa zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice nije u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer se ista za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa zakonske zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Posljedično svemu navedenome pogrešna je i odluka suda o parničnom trošku. Naime, kako tužbeni zahtjev nije osnovan, to da joj pripada pravo na naknadu zatraženog parničnog troška, sve sukladno odredbi članka 154. stavka 1., članka 154.a te članka 155. Zakona o parničnom postupku. Također, da je sud pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u postupku, odnosno pogrešno je primijenio odredbu članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku obzirom na činjenicu da je zahtjev tužitelja odbijen u iznosu od 270,29 EUR- a nije uspio kako u osnovu tako i u visini odnosno pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj u ovom postupku uspio u cijelosti u osnovu. Podredno, smatra da se o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku te odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Obzirom na navedeno, predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da joj naknadi parnični trošak, podredno, istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje troškove sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prije svega, obzirom na vrijednost predmeta spora, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe članka od 457. do 467.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

5.1. Prema odredbi članka 467. stavka 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredba članka 370. ZPP. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe, valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbenih navoda žaliteljice valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

7. Što se tiče žalbenog navoda tužene da je u predmetnom slučaju počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP, jer da prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava u odnosu na dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 278,93 EUR-a, pa da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, što da je sud prvoga stupnja propustio učiniti, prvenstveno valja reći da prema stanju spisa je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u visini od 345,00 EUR-a, ali prvostupanjski sud je odlučio o zahtjevu u visini od 75,00 EUR- a, dok je o ostatku do 345,00 EUR-a propustio odlučiti, s tim što tužitelj nije u roku od 15 dana zatražio donošenje dopunske odluke, pa se u smislu odredbe čl. 339. st.2. ZPP-a smatra da je za iznos od 270,00 EUR-a povukao tužbu.

7.1. No, sve i da je prvostupanjski sud odlučio i o cijelom početnom tužbenom zahtjevu tužitelja, ovaj žalbeni navod tužene bi bio neosnovan. Naime, iz spisa predmeta proizlazi nespornim da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora, kojeg je podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave, za svaki dan koji je proveo u pritvoru tražio isplatu iznosa od 66,36 EUR-a, dok je u tužbi zahtjev postavio na iznos od 345,00 EUR-a.

7.2. Odredba članka 495. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012. - dalje: ZKP/97), na koju se tužena poziva, propisuje da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete, te vrsti i visini naknade.

7.3. Međutim, prethodno navedenu odredbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revr-530/2007) ne treba tumačiti kao procesnu pretpostavku za pokretanje parnice, kao što je to u slučaju odredba članka 186.a stavka 1. i stavka 6. ZPP (na koju odredbu se tuženik također poziva), kojom je izričito propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti. Naime, tu odredbu ZKP treba tumačiti kao zakonom predviđeni način rješavanja spora bez intervencije suda, pri čemu propust oštećenika da se obrati nadležnom ministarstvu može imati nekih drugih posljedica u postupku npr. pitanje prava tužitelja za naknadu parničnog troška ako tuženik prizna tužbeni zahtjev i dr. Prema tome, kada se oštećenik prije podnošenja tužbe ne obrati Ministarstvu pravosuđa u smislu odredbe članka 495. stavka 2. ZKP/97 radi postizanja nagodbe o postojanju štete, nema mjesta odbacivanju tužbe.

7.4. U konkretnom slučaju to znači da, neovisno o činjenici što je svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete tužitelj postavio u iznosu koji je viši od onog kojim se obratio nadležnom Ministarstvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno zahtjevom za postizanje nagodbe u pogledu štete, isto nema za posljedicu odbacivanje tužbe.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tužene potražuje naknadu štete (zbog povrede prava osobnosti, prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 13. siječnja 2012. u iznosu 345,29 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2012.g. do isplate, dok je predmet ovog žalbenog postupka (obzirom na presumpciju iz čl.339. st.2. ZPP-a), prvostupanjskom presudom dosuđeni iznos od 75,00 EUR-a sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020.g.

8.1. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj postavljenim zahtjevom tražio zateznu kamatu na glavno potraživanje od 14. siječnja 2012.g., ali prvostupanjski sud o tom dijelu zahtjeva za zateznu kamatu u vremenu od 14. siječnja 2012.g. do 9. travnja 2020.g., nije odlučio, a tužitelj nije tražio donošenje dopunske odluke, pa se i na ovo odnosi presumpcija iz čl. 339. st.2. ZPP-a.

9. Dokazima provedenim tijekom postupka utvrđeno je činjenično stanje (članak 8. ZPP) bitno za donošenje odluke u predmetu, a koje konačno i nije sporno, i to:

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-13/2018, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006. i 110/2007.

- dalje: KZ) te da je presudom istog suda od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe;

- da je tužitelj sveukupno bio u pritvoru 1240 dana;

- da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da mu u skladu s odredbom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 i članka 25. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.) nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru;

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu klasa UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. našlo pravno osnovanim zahtjev tužitelja te mu ponudilo isplatu iznosa od 46.078,40 EUR-a, uslijed naknade štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, a ovo „obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela, kao i ostale okolnosti slučaja“; i

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 05. veljače 2024.

9.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja te cijeneći iskaz tužitelja dan u predmetu poslovni broj Pn-269/2023 i poslovni broj Pn-321/2023 (u odnosu na koji su se parnične stranke suglasile da se koristi za potrebe ovog postupka), prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev tužitelja na isplatu mu iznosa od 75,00 EUR- a, kao osnovan te je naložio tuženici naknaditi tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u tom iznosu, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok o preostalom dijelu zahtjeva tužitelja nije odlučio (čl.339. st.2. ZPP-a) Pritom, sud je tuženičin prigovor zastare potraživanja tužitelja ocijenio neosnovanim.

10. Prema sadržaju žalbe tužene sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja.

11. Prema odredbi članka 477. stavka 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

11.1. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. nesporno primio 3. siječnju 2020. pa je sukladno odredbi članka 478. stavka 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu radi postizanja nagodbe o postojanju šteti i njenoj visini, u kom trenutku je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

11.2. Naime, prema odredbi članka 478. stavka 1. ZKP propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa bi u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023., a tužba je ponesena 05. veljače 2024.g. Dakle, nakon proteka zastarnog roka.

11.3. Međutim, iz stanja spisa proizlazi (što među strankama nije sporno) da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 EUR-a s osnova naknade štete, što znači da je priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 EUR-a po danu. Upravo za taj iznos koji je tuženica priznala došlo je do prekida zastare (članak 240. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) koja je ponovo počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 5. veljače 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u zastari.

11.4. Slijedom navedenoga, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 EUR-a u kojem je dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi (točka I. izreke) pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP, dok je u preostalom dijelu, onom koji se odnosi na plaćanje iznosa od 37,84 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate, žalba tuženice je osnovana, pa je odluku u tom djelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan (članak 373. stavak 1. točka 3. ZPP), obzirom je potraživanje tužitelja, suprotno pravnom shvaćanju suda prvoga u tom dijelu u zastari.

12. Prvostupanjski sud je pravilno odredio tijek zakonske zatezne kamate na pripadajući iznos štete od 10. travnja 2020, to stoga što prema članku 1103. ZOO zatezna kamata na pravičan iznos naknade štete teče od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora, a to je u predmetnom slučaju upravo dan 10. travnja 2020., kada se tužitelj tuženici obratio zahtjevom za mirnim rješenjem spora i teče sve do isplate, obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da je tužena tužitelju isplatila novčani iznos od 37,16 EUR-a.

13. Međutim, prvostupanjski sud stopu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice nije u cijelosti odredio sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo je žalbu tuženice u tom dijelu uvažiti te presudu preinačiti na način da na iznos glavnice od 37,16 EUR-a zatezna kamata od 1. siječnja 2024. do isplate ima teći po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

14. Slijedom svega gore iznesenog, valjalo je prema odredbi članka 368. stavka 1. i 2. te članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao u t. I izreke.

15. Temeljem čl. 166. st.2. ZPP-a, uslijed djelomične preinake prvostupanjske presude ovaj je sud t. II izreke odlučio o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

16.1. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ovaj je sud odlučujući o zahtjevima stranaka cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, i to: da su među strankama sporni i osnov i visina; radi čega se vodi ova parnica kao i svojstva stranaka; da je u konačnici tužitelj sa osnovom uspio u cijelosti, a sa visinom u omjeru od cca 50% (obzirom na presumpciju iz čl. 399.st.2. ZPP-a); rezultat žalbenog postupka, sve u relaciji sa činjenicom da je tužitelj povodom istog događaja podnio 1240 tužbi (za svaki pojedinačni dan neosnovanog lišenja slobode), te je temeljem čl. 154. st.4. u svezi s čl. 156. st.1., a sve u svezi s čl. 155. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.g.

S U D A C

Marta Plančić