Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-868/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici ĆĆ, ĐĆ i Marijo Rođak, odvjetnici iz Zagreba, Vlaška 79, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3285/2022 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3285/2022 od 25. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3285/2022 od 25. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženika i tužitelja za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 216-213/2005, zaključenog između stranaka 10. lipnja 2005., u dijelu kojim se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize tuženika (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 16.386,31 eura sa kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u točki II. izreke, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 3.484,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke), te je odbijen dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak (točka IV. izreke), dok je u točki V. odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv dijela te presude, i to točke I.-III. i V. žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno potražuje i naknadu troška nastalog povodom žalbe.

2.2. Tužitelj također podnosi žalbu i to protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se u tom dijelu preinači prvostupanjska presuda u smislu žalbenih navoda, a potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i restitucijski zahtjev tj. isplata stečenog bez pravne osnove.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, 10. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 216-213/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz otplatni rok od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da su svi uvjeti kredita bili unaprijed određeni od strane tuženika, te da je predmetni kredit sastavljen kao standardni ugovor tuženika a o svim odredbama kredita nije se posebno pregovaralo,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koji su plaćeni u odnosu na mjesečne anuitete, da se nije mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iznosi ukupno 16.386,31 eura.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda donesenoj povodom pokrenutog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , te primjenom odredbe čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ocijenio pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO, tužbeni zahtjev osnovanim. Prvostupanjski sud je također otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tim postupcima (u odnosu na valutnu klauzulu - presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.) pa da je tužba od 8. lipnja 2022. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Neosnovano tuženik i tužitelj u žalbi ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu vođenje postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončanih presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i prednica tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03), u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07).

12. Nadalje, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Pri tome valja dodati da je tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora predložio saslušanje svjedoka VĆ, koja je i saslušana, ali je iskazala kako nema nikakvih saznanja u odnosu na sklapanje konkretnog ugovora sa tužiteljem, a da je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku iskazao da je kod sklapanja ugovora o kreditu poslušao savjet svog osobnog bankara koji mu je rekao da je taj kredit najpovoljniji kao i da mu nitko nije ništa objasnio niti je o ugovoru mogao pregovarati. Tuženik nije predlagao saslušanje osobnog bankara ili druge osobe s kojim je tuženik dogovarao potpisivanje predmetnog ugovora , odnosno koja bi imala osobna saznanja o konkretnim okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora između stranaka, pa su žalbeni navodi u dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 10. lipnja 2005., dakle unutar razdoblja koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori tuženika o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/2003, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način na koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

15.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

16. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovorenu valutnu klauzulu preplatio iznos od ukupno 16.386,31 eura, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od plaćanja do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.1. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

16.2. Na pravilnost utvrđene visine kondikcijskog zahtjeva ne utječu žalbeni prigovori tuženika o tome da je isto vještačenje provedeno kao da su stranke zaključile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naprotiv, izračun vještaka sačinjen je u skladu s pravilnim utvrđenjem suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi tužitelja da otplaćuje predmetni kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Modifikacija ništetne ugovorne odredbe o vraćanju kredita uz valutnu klauzulu u CHF na način kako je to predlagao tuženik tijekom prvostupanjskog postupka značila bi njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što u svjetlu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 nije dopušteno. Nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, a pravne posljedice ništetnosti koja je propisana zakonom, jednake su kao da takve ugovorne odredbe nije niti bilo. Sud u okolnostima ovog predmeta nije ovlašten nadomještati ništetnu odredbu drugom odredbom, nego je samo izuzeti od primjene kao da nikad i nije bila ugovorena.

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

17.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 8. lipnja 2022., a što je prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

17.2. Neosnovan je i prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. ožujka 2025. (nakon financijskog vještačenja). Naime, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV-123/2024-5) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.”, slijedom čega je neosnovan i prigovor zastare na preinačeni dio tužbe.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da se pri odluci o troškovima postupka radilo o retroaktivnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) jer je prema Tbr. 52. Tarife u st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, te je sud prvog stupnja pravilno primijenio važeću Tarifu prilikom odmjeravanja dosuđenih troškova.

19. U odnosu na žalbu tužitelja valja reći da je sud prvog stupnja odbijanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, time da navedena odredba u cijelosti glasi: „Banka gospodinu PĆ, [adresa] rođen

24.07.1960.g. (dvadesetčetvrtogsrpnjatisućudevetstošezdesetetgodine) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF (slovima: stopettisućašvicarskihfranaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana“, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da se navedena odredba odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, dok iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je ovaj zahtijevao utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu .

20. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa ista ne podliježe testu poštenosti , pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da ta ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. i II.

22. S obzirom na to da ni tužitelj niti tuženik nisu uspjeli u žalbenom postupku, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je njihov zahtjev za naknadu zatraženih troškova (točka III. izreke ove odluke).

U Šibeniku, 26. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić