REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-750/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička Cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-438/2025-13 od 27. veljače 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-438/2025-13 od 27. veljače 2026. pod točkom I. i II. izreke presude.

II Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke presude potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 318,73 EUR i preinačava u odnosu na tijek zatezne kamate na način da zakonska zatezna kamata na taj iznos teče od 27. siječnja 2026. do isplate kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju trošak iznad 318,73 EUR do 1.115,60 EUR odnosno za daljnji iznos od 796,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, na način da se u tom dijelu za taj iznos zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012490562 od 10. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju Hrvoju Bogutovcu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 210,46 EUR (slovima: dvijestotinedeseteuraičetrdesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2007. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička Cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.115,60 EUR (slovima: tisućustotinupetnaesteuraišezdesetcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2026., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2026., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.458,26 EUR.“

2. Tu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nije počinjena ni bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju također ukazuje tuženik u žalbi, jer je prvostupanjski sud odlučivao u granicama postavljenog zahtjeva.

7. Iako je točno da tuženiku nije dostavljen podnesak tužitelja od 25. rujna 2025. tuženik zbog toga nije onemogućen u raspravljanju jer se navedenim podneskom tužitelj (samo) očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i njegove prigovore, ponavljajući u bitnom navode iz tužbe i predlažući dokaze (saslušanje tužitelja kao stranke) kao u tužbi, pa stoga nedostavljanjem navedenog podneska tuženiku nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st.2. toč.6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žalitelj žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspio dovesti u pitanje.

9. Predmet spora, predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe članka 12. točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012490562 od 10. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna.“ te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 210,46 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 17. svibnja 2007. do isplate.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 10. svibnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 71.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 360 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 12. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada, tzv. ulazna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, kao i činjenica da je 16. svibnja 2007. tuženik naplatio tužitelju tu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.585,71 kuna što odgovara iznosu od 210,46 EUR.

11. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 12. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

12. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je tužitelj potrošač jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambenog objekta za vlastito stanovanje; da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kreditnih usluga – potrošač i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen tuženik prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.); da je Ugovor o kreditu sklopljen na formuliranom obrascu koji je prethodno pripremio tuženik čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi; da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade pa već iz same činjenice što visina naknade za obradu kredita, nije određena u fiksnom nominalnom iznosu već u postotku od iznosa odobrenog kredita proizlazi da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao za obradu konkretnog predmetnog kredita; da je takvo ugovaranje sporne naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj:96/03.-dalje ZZP/03) i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03 te da tužitelju na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznosa od 210,46 EUR (koja visina među strankama nije sporna) sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja navedenog iznosa, odnosno od 17. svibnja 2007. jer je tuženik nepošten stjecatelj budući da su tuženiku kao specijaliziranom gospodarstveniku (privredniku) iz oblasti financija-bankarstva, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do utvrđenog očitog nesrazmjera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 navodeći kako u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći donošenjem presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

13. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika, radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

15. Prema odredbi čl. 81. st.1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na četvrtoj od pet stranica Ugovora o kreditu te je uočljiva, kao i da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85 ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

16.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba članka 12. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade pa takva odredba za njega (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

16.4. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Z i Káslerné P od 30. travnja 2014., t. 75.).

16.5. I iz presude Suda Europske unije C-565/21, na koju se i žalitelj poziva u žalbi, proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

16.6. U konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju pojasnio na što se točno troškovi naknade odnose tako da nije mogao shvatiti prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove.

17. Neosnovano se žalitelj poziva na predmet C-621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu ugovorene naknade.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost biranja između različitih ugovornih proizvoda tuženika i njihove cijene te usporediti ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu, navesti je da takva „pregovaračka moć“ kako je u žalbi opisuje tuženik nema značaj pregovaranja o spornoj odredbi a tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju na bilo koji način (usmeno po djelatnicima banke ili pisano) pružio potrebne informacije o tome na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a konačno izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19.1. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 12.točka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi dokazao, te kada se uzme u obzir da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa navedene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

20.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu navedene naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

20.3. Naime, sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

21. Suprotno shvaćanju žalitelja odredba članka 12. točka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena predmetna jednokratna naknada ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ).

21.1. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.2. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

22. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) te je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, to se takva sporna odredba Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelja, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika i posljedično tomu, ništetnom u smislu odredbi čl. 87. st.1. ZZP/03 te čl. 322. st 1. ZOO.

23. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 210,46 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja tog iznosa sukladno čl.1115. ZOO jer je tuženik, koja je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, bio nepošten stjecatelj.

24. Pravilno je odbijen i tuženikov prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

25. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku u dijelu pod točkom I. i II. izreke potvrditi na temelju odredbe iz čl. 368. st.1. ZPP.

26. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično je osnovana.

26.1. Tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o troškovima postupka pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak „na ime zahtjeva za dostavu dokumentacije (radi pribave potvrde tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita) jer da isti nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP.

26.2. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora od 1.537,47 EUR, te da je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pozivom na odredbu iz čl.40. st. 3. ZPP.

26.3. Postupajući po prigovoru tuženika prvostupanjski sud je na ročištu održanom 27. studenog 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.537,47 EUR, te prema utvrđenoj vrijednosti i obračunao trošak tužitelju.

26.4. Obrazlažući odluku o utvrđenoj vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud navodi da tužitelj u tužbi potražuje utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe vezane za naknadu za obradu kredita, te isplatu iznosa tako ugovorene naknade, da se radi o tužbenim zahtjevima koji proizlaze iz raznih osnova, pa da je vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 40. st.2. i 3. u vezi s čl. 37. st. 1. ZPP valjalo odrediti zbrajanjem vrijednosti oba tužbena zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR, jer je ovu vrijednost predmeta spora tužitelj označio u tužbi, a kondemnatornog u iznosu od 210,46 EUR, jer isplatu ovoga iznosa tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

26.5. Osnovano tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora i prema toj vrijednosti dosudio parnični trošak.

26.6. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to one koje se odnose na ugovorenu jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st.1. ZPP, već se radi o situaciji iz čl. 187. st.3. ZPP.

26.7. Kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu - isplatu, kao u konkretnom slučaju, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu - isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev-374/2013- 3 od 6. prosinca 2017., Revr 774/05 od 13. prosinca 2025.

26.8. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 210,46 EUR pa je u tom iznosu valjalo utvrditi vrijednost predmeta spora i parnični trošak odrediti obzirom na vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

27. Prema Tbr. 7. t.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „“Narodne novine“ broj:138/23.- dalje: Tarifa) za vrijednost predmeta spora od 298,93 EUR odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja u visini od najviše 25 bodova.

28. Neosnovani su međutim, navodi žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije (radi pribave potvrde tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita).

28.1. Naime, odredbom čl. 151.st.1. ZPP propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

28.2. Odredbom čl. 154. st.1. ZPP propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a čl. 155. st.1. ZPP. da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

28.3. Odredbom čl. 232. st.1. ZPP propisano je da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Stranka je dužna podnijeti ispravu u trenutku predlaganja tog dokaza, osim ako sud odredi drukčije.

28.4. Uvažavajući navedene zakonske odredbe, ovaj sud je mišljenja da tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije konkretno zahtjeva za pribavu potvrde tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita dostavljene uz tužbu (bez obzira što podnošenje tog zahtjeva nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe), jer je isti nastao u povodu postupka, bio je potreban radi eventualnog izbjegavanja pokretanja postupka, te radi sprječavanja rizika nepovoljnog ishoda postupka za tužitelja, uslijed nedostatka dokaza.

29. Dakle, trošak tužitelja se sastoji od troška sastava tužbe i obrazloženog podneska od 25. rujna 2025. u visini od po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 27. studenog 2025. i 22. siječnja 2026. po 25 bodova, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije (radi pribave potvrde od tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita) 6,25 bodova (Tbr.8.t.4.Tarife) što ukupno iznosi 106,25 bodova te obzirom na vrijednost odvjetničkog boda od 2,00 EUR (Tbr.54.) čini parnični trošak od 212,50 EUR. Ovaj iznos treba uvećati za iznos PDV-a od 25% (Tbr.46.) odnosno za iznos od 53,13 EUR, tako da trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom predmetu iznosi 265,63 EUR. Tom iznosu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, te na presudu u iznosu od 26,55 EUR, tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 318,73 EUR. U preostalom dijelu do prvostupanjskom presudom priznatih 1.115,60 EUR odnosno za daljnji iznos od 796,87 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troška valjalo je odbiti kao neosnovan.

30. Na dosuđeni trošak postupka tužitelju na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP pripada zakonska zatezna kamatu od dana donošenja odluke 27. veljače 2026. a ne 27. veljače 2025. kako je to navedeno (očito greškom u pisanju) u točki III. izreke pobijane presude.

31. Slijedom navedenog, valjalo je u ovome dijelu žalbu tuženika djelomično uvažiti te odluku o trošku preinačiti na temelju odredbe iz čl. 380. toč.3. ZPP i odlučiti kao pod točkom II izreke.

32. Tuženiku nije priznato pravo na naknadu troškova žalbenog postupka obzirom je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (u odnosu na troškove postupka – čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković