REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3089/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Carmen Topalušić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Kristine Štruglin, u pravnoj stvari I tužitelja ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II tužitelja GN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Koprivnici, Zrinski trg 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku od 15 dana, da I tužitelju ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelju GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 1.917,39 EUR, svakome u ½ dijela, s pripadajućim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 14,77 EUR od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 36,97 EUR od 21. srpnja 2010.,

- na iznos od 38,47 EUR od 14. kolovoza 2010.,

- na iznos od 58,00 EUR od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 47,45 EUR od 14. listopada 2010.,

- na iznos od 49,89 EUR od 14. studenog 2010.,

- na iznos od 61,35 EUR od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 66,00 EUR od 15. siječnja 2011.,

- na iznos od 58,29 EUR od 16. veljače 2011.,

- na iznos od 65,31 EUR od 17. ožujka 2011.,

- na iznos od 58,05 EUR od 15. travnja 2011.,

- na iznos od 70,90 EUR od 14. svibnja 2011.,

- na iznos od 88,91 EUR od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 97,58 EUR od 15. srpnja 2011.,

- na iznos od 122,39 EUR od 14. kolovoza 2011.,

- na iznos od 91,08 EUR od 15. rujna 2011.,

- na iznos od 81,24 EUR od 13. studenog 2011.,

- na iznos od 79,10 EUR od 19. studenog 2011.,

- na iznos od 84,28 EUR od 17. prosinca 2011.,

- na iznos od 91,46 EUR od 15. siječnja 2012.,

- na iznos od 94,94 EUR od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 91,21 EUR od 16. ožujka 2012.,

- na iznos od 90,44 EUR od 14. travnja 2012.,

- na iznos od 92,09 EUR od 13. svibnja 2012.,

- na iznos od 94,67 EUR od 2. lipnja 2012. i

- na iznos od 92,55 EUR od 1. srpnja 2012. pa sve do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 251,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 8,18 EUR od 15. studenog 2008.,

- na iznos od 17,44 EUR od 16. siječnja 2009.,

- na iznos od 22,62 EUR od 20. veljače 2009.,

- na iznos od 9,76 EUR od 21. ožujka 2009.,

- na iznos od 14,86 EUR od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 12,04 EUR od 20. svibnja 2009.,

- na iznos od 7,85 EUR od 18. lipnja 2009.,

- na iznos od 9,19 EUR od 19. srpnja 2009.,

- na iznos od 7,30 EUR od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 9,37 EUR od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 9,19 EUR do 1. listopada 2009.,

- na iznos od 7,10 EUR od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 11,03 EUR od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 14,18 EUR od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 18,66 EUR od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 17,63 EUR od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 23,72 EUR od 1. travnja 2010. i

- na iznos od 22,56 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da I tužitelju ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelju GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.512,02 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 22. svibnja 2026. do isplate, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. 4. 2021. navodi kako je sa tuženikom kao potrošač 12.6. 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3518938 (dalje: Ugovor) kojim mu je odobren kredit u iznosu od 25.979,95 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok su pravna stajališta u navedenim odlukama potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru tužitelj radi vraćanja stečenog bez osnove predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 16.338,14 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose, kao i troška postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

1.2. U tijeku parničnog postupka tužitelj je preminuo te je ovosudnim rješenjem, poslovni broj P-2566/2021-7 od 2.3.2022. parnični postupak prekinut te je ovosudnim rješenjem, poslovni broj P-2566/2021-16 od 19.3.2024. postupak nastavljen sa nasljednicima ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja I tužitelj ŽN i II tužitelj GN su podneskom od 4.9. 2024. uredili tužbeni zahtjev na način da potražuju iznos od 1.917,37 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose kao u izreci presude. Predlažu saslušati I tužitelja ŽN.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na konkretan ugovorni odnos jer je u toj parnici pružena tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos. Osim toga, smatra kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Tuženik ističe, a ukoliko sud zauzme suprotan stav, da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi pravilnog rješenja ove pravne stvari tuženik ističe kako je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu. U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik navodi kako su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Navodi da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te osporava tijek zateznih kamata.

2.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik ističe kako nema prigovora na matematički izračun vještaka no ističe da predmeti nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni ugovor vezan uz valutu CHF.

3. Sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to: obračun pretplata (list 6-8), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 30.6.2006. -11.3.2021. (list 9- 14), opomenu pred utuženje i odgovor tuženika (list 15-17), Ugovor o kreditu broj 029- 50-3518938 (list 18-19), zahtjev za kredit (list 20-22), predračun za kupnju automobila (list 23-24), kontrolni ispis unosa kredita (list 25-29), suglasnost (list 30-31), potvrdu o primitku izvornika (orginala) knjižice vozila (list 32-34), policu osiguranja od automobilske odgovornosti (list 35), provedeno je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. (list 169-175), te je saslušan I tužitelj ŽN.

3.1. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora i informiranosti tužitelja kao svjedok sasluša ČN prisjednik kod javnog bilježnika Damira Andrašića iz Zagreba koji je solemnizirao predmetni ugovor. Prema ocjeni suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti rizike tečaja švicarskog franka.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23.; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Člankom 193. stavkom 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja obzirom su I tužitelj ŽN i II tužitelj GN povukli tužbeni zahtjev za utuženo razdoblje od 31.10.2008. do 30.4. 2010. u ukupnom iznosu od 251,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos kako je opisano u točki I izreke rješenja, a tuženik se povlačenju nije protivio.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi da je između pokojnog tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 12.6. 2006. sklopljen Ugovor o kreditu za iznos 25.979,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uz rok otplate 72 mjeseca, da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

7. Gore navedene činjenicu među strankama nisu sporne, kao ni sadržaj i utvrđenja odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule, a uslijed rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporna je visina, tijek zateznih kamata na pojedinačne iznose, jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare te status potrošača tužitelja.

9. U odnosu na navode tuženika vezano za postupak kolektivne zaštite odnosno da je u tom postupku pravna zaštita pružena na općenitoj razini, te nisu izvođeni dokazi na odlučne okolnosti, slijedom čega su u ovoj parnici I tužitelj ŽN i II tužitelj GN dužani dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredaba, da mu iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da nije došlo do znatne neravnoteže u ugovornim pravima i obvezama na njegovu štetu, valja reći kako sud navedeno na prihvaća. Naime, odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje I tužitelj ŽN i II tužitelj GN, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika, pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., odnosno, Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

12. U tom smislu saslušan je I tužitelj ŽN čiji iskaz prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da je ugovor sklopila majka, pokojna tužiteljica ĐN radi kupnje osobnog automobila koji je koristila u osobne svrhe, da nije imala registriran obrt, trgovačko društvo ili udio u trgovačkom društvu te da je u trenutku podizanja kredita bila u radnom odnosu, a kredit je otplaćivala majka. Nadalje je iskazivao da ne može da sigurnošću reći da je majka pročitala ugovor prije potpisivanja niti da ga je razumjela niti da se informirala o tečaju valute u CHF prije podizanja kredita, da je bila upozorena na specifične rizike vezane za CHF niti da je kontaktirala banku nakon što su se mjesečni anuiteti povećali. Navodi da nema saznanja je li majka razgovarala sa nekim u banci ali da zna iz vlastitog iskustva jer je 2005. digao kredit radi kupnje osobnog automobila da su se ugovori radili u CHF jer je ta valuta bila najstabilnija.

13. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i ispunjen sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu članka 210. stavka 1. i članka 214. ZOO-a, u vezi s člankom 104. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO).

14. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza I tužitelja ŽN, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi pokojnu majku I tužitelja ŽN i II tužitelja GN u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

15. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača I tužitelju ŽN i II tužitelju GN treba istaknuti kako je člankom 3. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07.dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu I tužitelj ŽN je naveo kako je pokojnoj majci predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila, što proizlazi i iz odredba Ugovora o kreditu. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je pokojna majka I tužitelja ŽN i II tužitelja GN zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i slično, niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz I tužitelja ŽN, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja majka I tužitelja ŽN i II tužitelja GN nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je po zanimanju bila docent pri Zavodu za kemiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

16. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza I tužitelja ŽN ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a majka I tužitelja ŽN i II tužitelja GN potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je majka I tužitelja ŽN i II tužitelja GN, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

17. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 12.6. 2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, sve temeljem članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14.,110/15.,14/19.), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s člankom 11.- 12., članka 46., članka 50. i članka 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO), te članka 502.a i c ZPP- a.

18. Nadalje, u odnosu na visinu zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. . Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 2.170,11 EUR te su pojedinačni mjesečni iznosi u točki 1. Zaključka (list 174-175).

19. Kod toga posebno valja napomenuti da je irelevantan prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje - da je isti izrađen kao da je u pitanju kunski kredit. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Međutim, obzirom su I tužitelj ŽN i II tužitelj GN umanjili svoje potraživanje za „negativne razlike“ sud je tako konačno postavljeni tužbeni zahtjev i prihvatio.

21. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). S obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok po pitanju valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 2.4. 2021. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu članka 371. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema I tužitelju ŽN i II tužitelju GN vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora - po osnovi valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF iznosi 1.917,37 EUR, pri čemu su pojedini iznosi i datumi vidljivi u tablici na listu 174-175 spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude temeljem članka 104. stavka 1., članka 210. stavka 1., članka 214. i članka 29. ZOO-a.

23. Odluka o troškovima postupka temelji na članku 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (1.917,37 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.OT- a), trošak sastava podnesaka od 18.5. 2021. 100 bodova (Tbr.8/1 OT-a), sastav podneska od 31.3.2022., 8.2.2023., 4.9.2024. za svako 110 bodova (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 40/1 OT-a), sastav podneska od 27.1.2022. 25 bodova (Tbr.8/4OT-a), sastav podneska od 26.8.2022., 23.11.2023. za svako 27,50 bodova (Tnr.8/4 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 20.6.2024. i 14.4.2026. za svako 110 bodova (Tbr.9/1 u vezi s TBR.40/1 OT-a) i trošak zastupanja na ročištu za objavu 50 (Tbr.9.3 OT-a u vezi s 40/1 OT-a) odnosno ukupno 885 bodova što uvećano za vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT-a) i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42.) iznosi ukupno 2.212,50 EUR. Tužitelju je također dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 34,07 EUR i predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR odnosno sveukupno 2.512,02 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem članka 151. stavak 3. ZPP-a dosudio zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

25. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. stavak 1. ZPP-a, te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Carmen Topalušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica Kristina Štruglin