Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-476/2026-4

R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv ovršenika PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Čović Latin, odvjetnica u Puli, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr-589/2019-142 od 9. prosinca 2025., dana 22. svibnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr-589/2019-142 od 9. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

“Odgađa se ovrha u ovom predmetu do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu za ukidanje potvrde ovršnosti izdane 8. srpnja 2019. od Javnog bilježnika Denisa Krajcara, [adresa], pod brojem OU-524/19.“

2. Protiv ovog rješenja žali se ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17.- dalje: OZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

„Članak 65. stavak 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, u nastavku: OZ) propisuje da sud može na prijedlog ovršenika, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je uz to ispunjena i jedna od pretpostavki navedenih u točkama 1. – 11. navedene odredbe.

Ovršenik je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi iz razloga iz članka 52. OZ -a, čime je ispunjena pretpostavka iz članka 65. stavka 1. točke 5. OZ -a. Nadalje, ovršenik je podnio zahtjev za ukidanje potvrde ovršnosti na ovršnoj ispravi, čime je ispunjena pretpostavka iz članka 65. stavka 1. točke 6. OZ-a.

Razmatrajući je li ovršenik učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ovaj sud je uzeo u obzir činjenicu da je predmet ovrhe nekretnina koja predstavlja njegov dom pa je samim time nastanak nenadoknadive, odnosno teško nadoknadive štete evidentan. Člankom 110. OZ -a propisano je da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 108. ovoga Zakona. Stoga bez obzira na činjenicu da bi ovrhovoditelj bio u mogućnosti ovršeniku vratiti novac ako bi se ovrha proglasila nedopuštenom, ovršenik ne bi mogao povratiti izgubljenu nekretninu pa šteta ne bi bila nikada nadoknađena u punom opsegu, s obzirom da se ne radi o bilo kojoj nekretnini, već o domu ovršenika. Ispravno ukazuje ovrhovoditelj da navedeno ne sprječava ovrhu, budući da je ovršenik na toj nekretnini prilikom sklapanja ugovora o kreditu zasnovao dobrovoljno založno pravo, međutim činjenicu da se radi o domu treba svakako uzeti u obzir pri odlučivanju o odgodi ovrhe i prilikom procjene radi li se o nenadoknadivoj ili teško nadoknadivoj šteti. Ovaj sud je stava da u konkretnom slučaju, gdje ovršenik pokazuje mogućnost i namjeru podmiriti dug, prodaja doma predstavljala bi teško nadoknadivu štetu, posebno jer nije potrebno da do prodaje dođe. Stajalište je ovog suda da u ovršnim postupcima gdje se ovrha vodi na temelju ovršne isprave – solemniziranog ugovora o kreditu čije su stranke ovrhovoditelj kao trgovac i ovršenik kao potrošač, treba primijeniti blaže kriterije u odnosu na potrebu da ovršenik učini vjerojatnim nastanak nenadoknadive i teško nadoknadive štete. Naime, pravna zaštita koju bi ovršenik ostvario tek naknadno, nakon prodaje nekretnine koja mu je dom, bila bi nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite.

Sud je prilikom donošenja odluke o odgodi ovrhe cijenio i pokušaje ovršenika da s ovrhovoditeljem sklopi sporazum o dinamici plaćanja duga te radnje koje je ovršenik poduzeo nakon izjavljivanja žalbe nakon proteka roka. Naime, ovršenik je sam angažirao financijskog vještaka radi točnog izračuna duga te je ponudio nagodbu ovrhovoditelju po izračunu vještaka, ne proizvoljnim izračunom. Što se tiče dinamike plaćanja, ovršenik je očito ponudio ono što je u skladu s njegovim mogućnostima, što ovrhovoditelju nije bilo prihvatljivo. Međutim, ovaj sud je stava da se ovrhovoditelju odgodom ove ovrhe ne uzrokuje niti približno takva šteta kakva bi mogla nastati ovršeniku u slučaju da se ovrha neopravdano provede.

Budući da su odredbe ugovora o kreditu koji je ovršna isprava u ovom predmetu pravomoćno utvrđene ništetnima te da je ovršenik podnio prijedlog za ukidanje potvrde ovršnosti javnog bilježnika i žalbu nakon proteka roka, a istovremeno i učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, na temelju odredbe članka 65. stavka 2. OZ-a odlučeno je kao u izreci.“

5. Ova odluka suda prvog stupnja je pravilna.

6. Prije svega potrebno je ukazati na odredbu čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90…..5/2014.- dalje Ustav) po kojem svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

7. Načelo razmjernosti u ovršnom postupku osigurava pravičnu ravnotežu između interesa ovrhovoditelja i ovršenika, štiteći ljudska prava, osobito pravo na mirno uživanje imovine i pravo na dom. Kako se taj test razmjernosti provodi u parničnom postupku, tako se provodi i u ovršnom postupku.

8. U pravu je žalitelj kada u žalbi navodi da pri ocjeni vjerojatnosti da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknad ivu štetu težište ispitivanje u prvom redu imovinskim prilikama ovrhovoditelja i mogućnosti ovršenika da u postupku eventualne protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja .

9. Ovdje nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja dom ovršenika obzirom da u njoj živi zajedno sa suprugom i dvoje djece, od koje je jedno maloljetno, te odgovara da je ovršenik dobrovoljno pristao da se na njegovom domu zasnuje založno pravo kao osiguranje povrata kredita u slučaju ako ne ispunjava obveze iz kredita, međutim, treba reći i da iz stanja spisa je razvidno da je ovršenik svojim podneskom od 17. listopada 2025. obavijestio sud da je predložio ovrhovoditelju sklapanje sporazuma temeljem kojeg bi on iznos od 5.000,00 eura platio u roku od 10 dana od dana potpisivanja sporazuma, iznos od 47.151,92 eura u roku od 12 mjeseci od potpisivanja sporazuma te daljnji iznos od 47.151,92 eura u daljnjem roku od 12 mjeseci od uplate prethodnog istovjetnoga iznosa, te da se za vrijeme otplate dugovanja (2 godine) odgodi ovrha, a na što je ovrhovoditelj prihvatio iznos koji je utvrđen po vještaku kojeg je angažirao ovrhovoditelj prema kojem dug iznosi 99.303,83 eura ali je predložio drugačiju dinamiku otplate dugovanja i to da ovršenik uplati 1. ratu u iznosu od 55.000,00 eura a ostatak kroz godinu dana.

10. Nakon toga, ovršenik je dana 1. prosinca 2025., bez obzira što nije sklopljen sporazum, uplatio iznos od 5.000,00 eura, dana 25. veljače 2026. iznos od 25.000,00 eura i 30. ožujka 2026. daljnji iznos od 5.000,00 eura, ukupno 30,000,00 eura, a što predstavlja oko 30% isplaćenog duga koji ima prema ovrhovoditelju.

11. Dakle, ovršenik je u relativno kratkom vremenu od 1. prosinca 2025. pa do 30. ožujka 2026. uplatio iznos od 30.000,00 eura.

12. Stoga, navodi ovrhovoditelja u žalbi da iz podataka o plaći ovršenika kao i dobiti društva kojeg je osnivač jedini član ne proizlazi mogućnost vraćanja duga dinamikom kako je predložena od ovršenika nisu osnovani, jer kao što je prethodno navedeno ovršenik je u periodu od 4 mjeseca platio dug u iznosu od 30.000,00 eura, dakle, ima izvore prihoda koji ovrhovoditelju nisu bili dostupni.

13. Dakle, postoji realna mogućnost da ovršenik u predloženom vremenu (2 godine) namiri potraživanje ovrhovoditelj te zbog toga neće izgubiti svoj dom.

14. Nadalje, obzirom na utvrđenu visinu tražbine te utvrđenu tržišnu vrijednost nekretnine od 170.000,00 eura, te obzirom na mogućnost predviđenu odredbama OZ da se nekretnina proda i po nižoj cijeni od one koja je procijenjena, nema dovoljno čvrstog jamstva da u slučaju njezine prodaje te namirenja ovrhovoditeljevog potraživanja ovršeniku bi ostao preostali iznos kupoprodajne cijene koje bi mu mogle osigurati nekretninu koja bi im predstavljala dom u situaciji kada je nekretnina koja je predmet ovrhe predana ovrhovoditelju ili kupcu.

15. Zbog navedenog, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026. godine

Sudac:

Marijan Vugić