REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-13/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. MČ i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje KZ), odlučujući o zahtjevu os. MČ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 19. listopada 2023. broj K-320/2017-140 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. listopada 2025. broj Kž-526/2024-9, u sjednici održanoj 21. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. MČ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 19. listopada 2023. broj K-320/2017-140 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. listopada 2025. broj Kž-526/2024-9 MČ i JČ su proglašeni krivima zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ-a (ispravno bi bilo čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ) te su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci svaki.
2. Os. MČ je putem branitelja Tihomira Mišića, odvjetnika u Zagrebu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP) i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati „na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu te „odgodi odnosno prekine izvršenje pravomoćne presude.“
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Upirući na odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine
- Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) osuđenik tvrdi da mu je „povrijeđeno pravo na pošteno suđenje da ispituje i dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao svjedoka optužbe“ odnosno da je ostvarena povreda zakona iz čl. 468. st. 2. ZKP. Obrazlaže da je tijekom prvostupanjskog postupka „zbog izmjene sastava sudskog vijeća predložio ponovno ispitivanje žrtve PČ, što je prvostupanjski sud odbio“, a razmatrajući osuđenikovu žalbu drugostupanjski sud odluku suda prvog stupnja ocijenio pravilnom. Smatra da iz „obrazloženja drugostupanjske presude nije razvidno na temelju kojih je to parametara sud proveo „vaganje“ i zaključio da bi dolazak žrtve na sud predstavljao dodatnu traumatizaciju i viktimizaciju žrtve tim više što je i drugostupanjski sud u prvoj, ukidnoj odluci…predvidio mogućnost ispitivanja žrtve putem video veze.“
5.1. Osuđenik „smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a“ jer da „postoji znatna proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se navodi u presudi i onoga što se navodi u vještačenjima.“ U odnosu na psihologijsko psihijatrijsko vještačenje žrtve ističe kako su vještaci „izrijekom naveli da vještačenje nije sastavljeno po pravilima struke“ zbog čega „očito…sud nije mogao na takvom vještačenju temeljiti svoju odluku o kaznenopravnoj odgovornosti okrivljenika.“ Nadalje, budući da su „DNA tragovi I okr. MČ pronađeni na gaćicama, majici i vesti oštećene…utvrđenje drugostupanjskog suda da je I okrivljenik penetrirao oštećenoj u vaginu očito [je] proturječno nalazu i mišljenju vještakinje za biološka vještačenja…jer u vaginalnom brisu oštećene…nije utvrđen DNA profil…MČ“.
6. Pravilna je i zakonita ocjena žalbenog suda da odbijenim dokaznim prijedlogom obrane za ponovnim ispitivanjem žrtve osuđeniku nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako je to podrobno obrazloženo u drugostupanjskoj presudi ( žrtva ispitana na raspravi 11. ožujka 2015. na kojoj su „obojica optuženika bili nazočni kao i njihovi branitelji…čime im je osigurano konfrontacijsko pravo“, osuđujuća presuda se „ne temelji isključivo na konfrontiranom iskazu žrtve već i na drugim dokazima“, optuženici su koristili procesna prava predlaganja dokaza te ispitivanja svjedoka optužbe i obrane dok je „načelo neposrednosti kroz dodatno ispitivanje žrtve pred novim sudskim vijećem (…) u velikoj mjeri kompenzirano pregledom snimke ispitivanja žrtve od strane sudskog vijeća.“).
6.1. Valja istaknuti da konfrontacijsko pravo kao sastavnica prava na pravično suđenje, sadržano u odredbama Ustava i Konvencije na koje se izrijekom u zahtjevu poziva osuđenik, podrazumijeva pravo okrivljenika da barem jednom u postupku ima mogućnost djelotvorno ispitati svjedoka optužbe. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je osuđenik to pravo konzumirao na raspravi 11. ožujka 2015. kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud pa ovaj vid povrede pravičnosti postupka nije ostvaren.
6.2. Nadalje, osnovano je drugostupanjski sud otklonio žalbeno upiranje osuđenika na drugi vid povrede pravičnosti postupka povredom načela neposrednosti jer žrtva nije ispitana pred izmijenjenim sudskim vijećem. Nije sporno da je prvostupanjski sud u dugotrajnom ponovljenom suđenju (rasprave od rujna 2017. do listopada 2023.) višekratno nastojao osigurati nazočnost žrtve na raspravi, da se radi o žrtvi spolnog delikta koja je prethodno ispitana u istrazi, a potom i u kontradiktornom postupku na raspravi u prisutnosti obrane (obojice okrivljenika i njihovih branitelja), sukladno mjerodavnoj odredbi čl. 292. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14.), putem audio video uređaja te da spomenuta (i danas važeća) norma, izrijekom propisuje mogućnost ponovnog ispitivanja takve žrtve samo iznimno, ako to sud ocijeni potrebnim. Stoga, imajući na umu sve okolnosti predmeta, poglavito da do ponovnog ispitivanja žrtve na raspravi pred izmijenjenim vijećem nije došlo zbog njenog težeg zdravstvenog stanja, ali da se raspravno vijeće moglo upoznati sa sadržajem njenog iskaza i neposrednim praćenjem snimke ispitivanja, dakle osobnim opažanjem ponašanja žrtve i načina na koji je opisala predmetni događaj te da je iskaz žrtve temeljito analiziran u sklopu ostalih dokaza, to i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijanjem ponovnog ispitivanja žrtve na raspravi nije povrijeđeno načelo neposrednosti odnosno teško narušena pravičnost postupka u cjelini.
7. U ostalom dijelu zahtjeva (odlomak 5.1.) istaknutim oblikom povrede zakona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a osuđenik ustvari polemizira sa ocjenom dokaza i utvrđenjem činjenica na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio o krivnji za predmetno djelo, a drugostupanjski sud, nakon razmatranja osuđenikove žalbe ocijenio pravilnim. Međutim, ovim se zamjerkama u biti problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što ne može biti predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.
8. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP- 26) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan te nema mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP- 26.
Zagreb, 21. svibanj 2026.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
