Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5703/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željanu Hrvatinu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hrvatin & Makovac j.t.d. u Rovinju, protiv tuženika FRIGUS d.o.o. sa sjedištem u Žminju, [adresa], OIB: 56516538196, zastupanog po odvjetniku Marku Ivkoviću, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Rovinju–Rovigno poslovni broj Pn-6/2021-20 od 17. siječnja 2023., dana 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja CL kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Rovinju–Rovigno poslovni broj Pn-6/2021-20 od 17. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku FRIGUS d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu od 610,53 EUR–a[1] (4.600,06 kn).

II. Odbija se žalba tuženika FRIGUS d.o.o. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Rovinju–Rovigno poslovni broj Pn-6/2021-20 od 17. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 480,45 EUR–a.

III. Odbija se zahtjev tužitelja CL za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika FRIGUS d.o.o. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.021,98 EUR–a (7.700,13 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iznos istog od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 610,53 EUR–a (4.600,06 kn), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 480,45 EUR–a (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 610,53 EUR–a (4.600,06 kn), žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbije u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 233,30 EUR–a.

2.2. Protiv navedene presude, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 480,45 EUR–a, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. ZPP–a, predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u tome dijelu prihvati, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 124,42 EUR–a.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.021,98 EUR–a (7.700,13 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana podnošenja tužbe (18. siječnja 2021.) pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 975,51 EUR–a (7.350,00 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime naknade (imovinske) štete, a koju je tužitelj, prema vlastitim navodima, pretrpio zbog nestručno izvedenih radova montaže jednog klima–uređaja od strane tuženikovih djelatnika, sve u smislu odredbe iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 1046. ZOO–a.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u dijelu u kojem ju tužitelj pobija, kao i u dijelu u kojem ju tuženik pobija, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tužitelj i tuženik upiru.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu utvrdio u bitnom:

- da je tužitelj 2016. godine kupio od tuženika sedam (7) klima–uređaja marke i modela Mitsubishi DM 25 te da su zaposlenici tuženika kupljene klima–uređaje 2. srpnja 2016. dostavili i ugradili u tužiteljevoj kući,

- da su svi klima–uređaji normalno funkcionirali sve do 30. srpnja 2020., kada je tužitelj poslao SMS poruku tuženikovom poslovođi, obavijestivši ga o tome da je u jednom (1) od ugrađenih klima–uređaja nestalo plina,

- da je 31. srpnja 2020. djelatnik tuženika NL došao kod tužitelja da pogleda prijavljeni klima–uređaj, ali da je tada zatekao djelatnike tvrtke Synergia projekt d.o.o. kako već rade na uređaju, nakon čega je otišao,

- da su 31. srpnja 2020. djelatnici tvrtke Synergia projekt d.o.o. provjerili prijavljeni klima–uređaj, pritom čega su uočili propuštanje na spoju unutarnje jedinice na cijevi ¼'', provjerili rad uređaja, utvrdili defekt, izradili nove spojeve na vanjskoj i unutarnjoj jedinici, preradili odvod kondenzata na unutarnjoj jedinici i nadopunili uređaj plinom R410A te izdali račun broj 985/PJ1/1 u iznosu od 142,68 EUR–a (1.075,00 kn) tvrtki Optimum d.o.o. sa sjedištem u [adresa],

- da su 10. rujna 2020. djelatnici tvrtke Synergia projekt d.o.o. ponovno bili kod tužitelja radi istog klima–uređaja, prilikom čega su demontirali, provjerili rad i detektirali kvar tlačnom probom uređaja i instalacija, ponovno nadopunili uređaj plinom R410A u količini 0,85 kg i ugradili 13 dužnih metara frigo i elektro instalacija te izdali račun broj 1242/PJ1/1 u iznosu od 215,69 EUR–a (1.625,13 kn) tvrtki Optimum d.o.o. sa sjedištem u [adresa],

- da su djelatnici tuženika svih sedam (7) kupljenih klima–uređaja, pa tako i klima– uređaj koji su popravljali djelatnici tvrtke Synergia projekt d.o.o., ugradili stručno i kvalitetno,

- da je razlog kvara jednog (1) od sedam (7) klima–uređaja nemoguće utvrditi zbog proteka vremena i činjenice da tužitelj, iako je to mogao, nije proveo sudski postupak osiguranja dokaza u trenutku kada je utvrdio kvar na tom jednom klima–uređaju,

- da se predmetni iznos od 1.021,98 EUR–a (7.700,13 kn) sastoji od iznosa od 358,37 EUR–a (2.700,13 kn) koji se odnosi na račun broj 985/PJ1/1 i račun broj 1242/PJ1/1 te iznosa od 663,61 EUR–a (5.000,00 kn) koji se odnosi na trošak skidanja knauf ploče i ličenje zida tužiteljeve kuće u kojem je bila položena unutarnja jedinica popravljenog klima–uređaja, kao posljedice cijeđenja kondenzata.

8. Uzimajući u obzir činjenično stanje u ovom predmetu, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pod točkom I. izreke (pobijane) presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade (imovinske) štete iznos od 358,37 EUR–a (2.700,13 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, smatrajući pritom da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika iznos od 358,37 EUR–a (2.700,13 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, budući da su račun broj 985/PJ1/1 i račun broj 1242/PJ1/1 izdani na plaćanje u konkretnom iznosu tvrtki Optimum d.o.o., a ne samom tužitelju.

9. Pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je pod točkom I. izreke (pobijane) presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade (imovinske) štete preostali iznos od 663,61 EUR–a (5.000,00 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ali ne iz razloga koji su navedeni u obrazloženju (pobijane) presude.

10.1. Naime, prvostupanjskom sudu valja ukazati da je tužitelj, kao vlasnik kuće u kojoj su djelatnici tuženika montirali konkretan klima–uređaj (koja činjenica među strankama tijekom postupka nije bila sporna), svakako aktivno legitimiran potraživati isplatu navedenog iznosa na ime naknade (imovinske) štete za koju tvrdi da mu je nastala zbog troška skidanja knauf ploče i ličenja zida tužiteljeve kuće u kojem je bila položena unutarnja jedinica konkretnog klima–uređaja, kao posljedice cijeđenja kondenzata, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

10.2. Međutim, kako je za utvrđivanje postojanja (eventualne) odgovornosti tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio i posljedično obveze tuženika da naknadi štetu tužitelju u smislu odredbe iz čl. 1045. st. 1. ZOO–a, u svezi čl. 1046. ZOO–a bilo potrebno prethodno dokazati postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročno–posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost), a što je tužitelj u konkretnom slučaju propustio učiniti jer nije dokazao postojanje štetne radnje, koja bi se sastojala u nestručno izvedenim radovima montaže jednog (1) klima–uređaja od strane tuženikovih djelatnika, niti postojanje (imovinske) štete, koju bi predstavljao trošak skidanja knauf ploče i ličenje zida tužiteljeve kuće u kojem je bila položena unutarnja jedinica popravljenog klima– uređaja, kao posljedica cijeđenja kondenzata, upravo u iznosu od 663,61 EUR–a (5.000,00 kn), tako tužitelj neosnovano od tuženika potražuje preostali iznos od 663,61 EUR–a (5.000,00 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

11. Ovdje valja napomenuti da za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nisu bile mjerodavne odredbe ZOO–a kojima se regulira odgovornost prodavatelja za (skrivene) nedostatke prodane stvari, budući da predmet ovog postupka nije ugovorna naknada štete, već izvanugovorna naknada štete za koju tužitelj tvrdi, ali ne dokazuje, da mu je nastala zbog nestručno izvedenih radova montaže jednog klima–uređaja od strane tuženikovih djelatnika.

12. Prema tome, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u tome dijelu.

13. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom I. izreke (pobijane) presude (kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka) i pod točkom II. izreke (pobijane) presude (kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 610,53 EUR–a (4.600,06 kn)) pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 9. t. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. t. 3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22 i 113/22), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

14.1. Pri tome valja dodati da su neosnovani žalbeni navodi tuženika, a u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je pod točkom II. izreke (pobijane) presude odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 480,45 EUR–a.

14.2. Tuženik navedeni iznos troška parničnog postupka potražuje na ime izbivanja tuženikovog odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja (Tbr. 35. Tarife), na ime troškova tuženikovog odvjetnika za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova (Tbr. 44.) i na ime troškova upotrebe vlastitog automobila tuženikovog odvjetnika (Tbr. 46. t. 3.).

15. Konkretni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, a kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje, budući da je tuženikov odvjetnik Marko Ivković, čiji se ured za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka nalazio u Puli–Pola, radi zastupanja tuženika na ročištima mogao kao svoju zamjenu angažirati nekog od odvjetnika koji su djelovali na području nadležnosti Općinskog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Rovinju–Rovigno, što bi bilo u skladu s načelom ekonomičnosti vođenja postupka sadržanim u čl. 10. st. 1. ZPP–a.

16. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tužitelja u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da uzrok kvara konkretnog klima–uređaja nisu nestručno izvedeni radovi montaže od strane tuženikovih djelatnika.

17. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda, sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP– a, ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove odluke.

19. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

20. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o trošku parničnog postupka u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović