Poslovni broj: Usž-2450/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska 136, OIB: 28454963989, uz sudjelovanje zainteresirane osobe SN iz [adresa], radi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-270/2023-23 od 2. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-270/2023-23 od 2. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-041-02/22-08/102, URBROJ: 567-12/04-22-01 od 27. prosinca 2022. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak (točka I. izreke). Točkama II. i III. izreke odbijeni su zahtjevi tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika je utvrđeno da je zahtjev zainteresirane osobe za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka osnovan (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke je utvrđeno da je prikupljanjem i obradom osobnih podataka putem videonadzornog sustava, korištenjem dvije videonadzorne kamere u sklopu stambene zgrade, [adresa] u [adresa], postavljene od strane tužitelja na vanjski zid/pročelje iznad ulaza u stambenu zgradu i na zid na prvom katu, od kojih jedna kamera obuhvatom snimanja zahvaća zajedničke prostorije predmetne zgrade, a druga javnu površinu (dio nogostupa i kolnika) došlo do prekomjerne i nezakonite obrade osobnih podataka protivno člancima 5. i 6. Opće uredbe o zaštiti podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ, SLEU L119; dalje: Opća uredba o zaštiti podataka) i protivno člancima 26., 31. i 32. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, 42/18.). Točkom 3. izreke, tužitelju je, kao voditelju obrade, zabranjena svaka daljnja obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava postavljenog u sklopu navedene stambene zgrade, naloženo mu je brisanje svih zapisa nastalih snimanjem navedenog videonadzornog sustava (točka 4. izreke) . Za poduzimanje radnji iz točaka 3. i 4. izreke tužitelju je određen rok od 30 dana od dana primitka tog rješenja (točka 5. izreke).

3. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga ponavljajući navode tužbe. Smatra da Upravni sud u Rijeci nije bio stvarno nadležan za odlučivanje u predmetnoj stvari. Nadležan je Trgovački sud u Pazinu jer je tužitelj odvjetnik, fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost. Osim toga, ovdje se radi o sporu iz stambenih odnosa koji su u nadležnosti općinskih sudova. Ističe da mu tijekom upravnog spora nije dostavljena prijava zainteresirane osobe i prilozi zbog čega mu je onemogućeno očitovanje o svim činjenicama i dokazima na kojima se temelji odluka suda. Poziv prvostupanjskog suda da izvrši uvid u spis tuženika ne smatra radnjom kojom bi se ispravile greške koje ukazuju na povredu ustavnog prava na pravični i kontradiktorni postupak.

3.1. Tužitelj navodi da on nije pasivno legitimiran jer nije vlasnik stana ni spornog videonadzora postavljenog 2017. uz suglasnost suvlasnika zgrade od strane ovlaštene pravne osobe u vrijeme kada je on bio predstavnik stanara, pri čemu nitko od suvlasnika godinama nije osporavao postavljanje niti tražio uklanjanje kamera. Ističe da jednoglasnoj odluci stanara o postavljanju videonadzora nije bio potreban potpis stanara. Okolnost da su se u međuvremenu mijenjali vlasnici stanova smatra irelevantnom jer je postojanje videonadzora jasno označeno. Zainteresirana osoba nije dokazala povredu svojih prava niti pravni interes za vođenje predmetnog postupka . Tužitelj smatra da sud i tuženik pogrešno tumače i primjenjuju odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka i nacionalne propise o zaštiti osobnih podataka. Navedeno iz razloga što je videonadzor postavljen radi zaštite imovine i sigurnosti osoba, uz minimalan zahvat javne površine. Prigovara načinu provođenja dokaznog postupka, osobito činjenici da sud nije neposredno saslušao sve predložene svjedoke. Ističe da su, sukladno Zakonu o zaštiti novčarskih institucija, odvjetnički uredi obrti koji obavljaju novčarsko poslovanje zbog čega moraju imati neprekidan sustav video nadzora unutar i izvan objekta s pohranom video zapisa u digitalnom obliku.

3.2. Tužitelj predlaže ovom Sudu da poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika, podredno da vrati predmet na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost i predlaže istu odbiti. Navodi da je tijekom postupka nesporno utvrdio da je tužitelj, kao voditelj obrade, povrijedio pravila zakonite obrade osobnih podataka putem videonadzornog sustava stoga svoje rješenje i pobijanu presudu smatra zakonitom. Na temelju prikupljenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je primijenjeno procesno i materijalno pravo.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost. Navodi da nije dala suglasnost tužitelju za postavljanje kamera, da tužitelj u zgradi koja je stambena, ne stambeno-poslovna, obavlja djelatnost odvjetnika u jednoj od soba u svom stanu. Predlaže ovom Sudu da žalbu odbije kao neosnovanu te da joj naknadi troškove koji su proizašli iz upravnog spora.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i sporu, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku, na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, Opće uredbe o zaštiti podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ, SLEU L119; dalje: Uredba) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, 42/18.; dalje: Zakon). U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe Uredbe i Zakona, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud, postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

9. Zakon u članku 26. propisuje da se obrada osobnih podataka putem video nadzora može provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem video nadzora (stavak 1.); i da videonadzorom mogu biti obuhvaćene prostorije, dijelovi prostorija, vanjska površina objekta, kao i unutarnji prostor u sredstvima javnog prometa, a čiji je nadzor nužan radi postizanja svrhe iz stavka 1. toga članka (stavak 2.).

9.1. Zakon propisuje da je za uspostavu video nadzora u stambenim, odnosno poslovno-stambenim zgradama potrebna suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova (članak 31. stavak 1.) te da praćenje javnih površina putem video nadzora dozvoljeno samo tijelima javne vlasti, pravnim osobama s javnim ovlastima i pravnim osobama koje obavljaju javnu službu, samo ako je propisano zakonom, ako je nužno za izvršenje poslova i zadaća tijela javne vlasti ili radi zaštite života i zdravlja ljudi te imovine (članak 32.).

10. Uredbom je (članak 4. stavak 1. točka 2.) propisano da „privola” ispitanika znači svako dobrovoljno, posebno, informirano i nedvosmisleno izražavanje želja ispitanika kojim on izjavom ili jasnom potvrdnom radnjom daje pristanak za obradu osobnih podataka koji se na njega odnose.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka niti je povrijedio pravo tužitelja na sudjelovanje u postupku, odnosno pravo na kontradiktoran postupak. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelju bilo omogućeno očitovati se o zahtjevu zainteresirane osobe povodom kojeg je započeo upravni postupak koji je prethodio upravnom sporu. Tužitelj se izjasnio o odlučnim činjenicama i dokazima na kojima je sud temeljio presudu. Okolnost što tužitelj ne prihvaća pravno shvaćanje suda nije razlog nezakonitosti odluke.

12. Neosnovani su žalbeni razlozi koji se odnose na nenadležnost upravnog suda. Navedeno stoga što je predmet ovog upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, dakle odluke javnopravnog tijela donesene u izvršavanju javnih ovlasti, zbog čega je za odlučivanje o istome nadležan upravni sud sukladno članku 3. stavku 1. toči 1. ZUS-a.

13. Tijekom upravnog postupka i spora nesporno je utvrđeno da su kamere snimale zajedničke dijelove zgrade (hodnik, stepenice) te dio javne površine (nogostup i ulicu). Tužitelj koji je bio voditelj obrade podataka za takav videonadzor nije imao valjanu suglasnost suvlasnika od najmanje 2/3 suvlasničkih udjela, kako traži Zakon. Neosnovano tužitelj ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u situaciji kada je on bio voditelj obrade podataka i kao tadašnji predstavnik stanara organizirao postavljanje kamera. Navodi o promašenoj pasivnoj legitimaciji kontradiktorni su dijelu žalbenih navoda u kojima tužitelj ističe da upravo on, kao odvjetnik, obavlja novčarsko poslovanje zbog čega je obavezan, sukladno Zakonu o zaštiti novčarskih institucija („Narodne novine“, 56/15., 46/21.), imati neprekidni sustav videonadzora unutar i izvan objekta s pohranom videozapisa u digitalnom obliku. Tužitelj nije dokazao da bi se on bavio novčarskim poslovanjem putem uplatno-isplatnih transakcija gotovim novcem tj. da ulazi u skup obveznika primjene navedenog Zakona, koji su nabrojani u članku 5. istoga.

14. Sud je pravilno utvrdio da dokument o “suglasnosti suvlasnika” nije bio vjerodostojan jer nije sadržavao potpise suvlasnika. Osim toga, jedna osoba navedena kao suvlasnik tada još nije bila vlasnica stana, a iz izjava nekih od svjedoka proizlazi da nisu ili da se ne sjećaju su dale suglasnost. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio stajalište tuženika da postavljanje videonadzora mora biti ograničeno na svrhu radi koje se provodi, uz poštovanje načela razmjernosti i smanjenja količine podataka koji se obrađuju, a žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju zaključci suda o dosegu i načinu predmetnog videonadzora. Osim toga, ni sama činjenica da je videonadzor postavljen uz suglasnost suvlasnika zgrade ne isključuje primjenu propisa o zaštiti osobnih podataka niti oslobađa voditelja obrade obveze zakonite i razmjerne obrade osobnih podataka. Također, protek vremena od postavljanja videonadzora do izjavljivanja prigovora ovdje zainteresirane osobe ne čini eventualno nezakonitu obradu zakonitom.

15. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom postupku i prvostupanjskom upravnom sporu, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena.

16. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Radi se, u bitnome, o navodima koje je tužitelj isticao u tužbi i tijekom sudskog postupka, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio detaljnim obrazloženjem s kojim je u potpunosti suglasan i ovaj Sud.

17. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

18. Ovaj je Sud odbio zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška žalbenog postupka jer ista nije u odgovoru na žalbu dokazala nastanak troškova niti je bila u sporu zastupana po kvalificiranom opunomoćeniku, odvjetniku, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić